20.10.2010.

Čarls Bukovski: Čuvaj se onih koji uvijek traže mnoštvo




Evening On Karl Johan Street
Edvard Munch


postoji dovoljno izdajstva, mržnje,
nasilja,
besmisla u prosječnom ljudskom
biću
da se opskrbi bilo koja vojska bilo kojeg
dana.

najbolji su ubijači oni
koji propovijedaju protiv ubijanja.
najbolje mrze oni
koji propovijedaju ljubav
najbolje – napokon – ratuju oni
koji propovijedaju
mir 

oni koji propovijedaju boga
trebaju boga
oni koji propovijedaju mir
nemaju mira.
oni koji propovijedaju ljubav
nemaju ljubavi
čuvaj se propovjedača
čuvaj se upućenih.

čuvaj se
onih koji
uvijek
čitaju
knjige.

čuvaj se onih koji preziru
siromaštvo ili se ponose njime

čuvaj se onih koji su brzi na pohvalama
jer za uzvrat trebaju pohvalu

čuvaj se onih koji lako osuđuju:
oni su u strahu od onog što ne znaju

čuvaj se onih koji uvijek traže
mnoštvo; oni su ništa
nasamo

čuvaj se
prosječnog čovjeka
prosječne žene
čuvaj se njihove ljubavi

njihova je ljubav prosječna, traži
prosječno
ali njihova je mržnja genijalna
postoji dovoljno genijalnosti u njihovoj
mržnji
da te ubije, da ubije
bilo koga.

ne želeći samoću
ne shvaćajući samoću
oni će pokušati da razore
sve
što ne odgovara
njihovim predodžbama

nesposobni
da stvaraju umjetnost
oni je neće
razumijeti

svoj neuspjeh
kao stvaraoci oni
će uzeti kao neuspjeh
svijeta

nesposobni da ljube u potpunosti
oni će vjerovati da je tvoja ljubav
djelomična
i oni će te mrziti

i njihova će mržnja biti savršena
poput sjajnog dijamanta
poput noža
poput planine
poput tigra
poput kukute

njihova najčišća
umjetnost.


Genij mnoštva / The Genius Of The Crowd
Charles Bukowski

17.10.2010.

Ne razumeju me, ja nisam usta za ove uši




»Ne razumeju me: ja nisam usta za ove uši. Suviše sam dugo živeo u gorama, suviše sam mnogo slušao šta govore potoci i drveće: ovi me sad, kad govorim, slušaju kao što slušaju čobane. Neuzburkana je moja duša i jasna kao gora pred podne. A oni misle da sam hladan, i da sam podrugivac koji pravi grozovite dosetke. Gledaju me eto i smeju se: i smejući se još me i mrze. Ima leda u njihovom smehu.« 


Friedrich Nietzsche

13.10.2010.

Golo osjećanje bivstvovanja


Pablo Picasso

Prisutan sam. Prisutan sam, ali ne učestvujem. I volim to. Pritajeno prisutan. Prisutan bez zapremine. Kao pomisao, kao sušta pomisao. Kao život sjene.

Uistinu mi se čini da niti što želim niti što pravo osjećam. I s nevjericom ispitujem to stanje. Radujem mu se. Tačnije, ne radujem mu se, jer je i to napor, i to je prezamorno za mene. Nego: ono me obasjava radošću. Onako kao što rano sunce osijava hladni kamen toplinom. Ispitujem ga s nevjericom. Jer se čisto pobojavam da se to ne promjeni, preokrene, da se pokaže da nije tako. Pribojavam se da odjednom ne osjetim svoju zapreminu u stvarnosti, da kroza me opet ne provri nemir nekog htijenja, da ne otpočne opet neko vrenje. Ne, neću to. Neću čuvstvovanja, već samo pukog osjećanja, kao stablo. Kao stablo što svojim osjetljivim likom, žilicama svog treptavog lišća, smolastom mekoćom svojih pupova osjeća svaku novu ugodu, svaku promjenu u životu zraka, a da pritom ništa ne čuvstvuje. Golo osjećanje bivstvovanja. Neka kroza me leprša miso, sneno i bez pravca, kao sanjiv leptir kroz igru sunčanih prošarica pod proljetnim krošnjama. Neka mnome protječu osjećanja, neka zabljesnu osjeti kao ribice što srebrnasto strugnu vodom pa nestanu. Golo osjećanje bivstvovanja.


Vladan Desnica

09.10.2010.

Jedina prava stvarnost...

Melancholy and Mystery of a Street, 1914,
Giorgio de Chirico


Život se kreće u izlomljenoj liniji, u neprekidnom smjenjivanju momenata ugoda-neugoda, u beskonačnoj dijalektici radost-bol. Po čemu je i zašto onda bitno da li ono što u nama pokreće i tjera smjenjivanje tih faza dolazi iz reda »vanjskih« , »objektivnih« fakata, iz kruga »odistinske stvarnosti«, ili iz kruga naše unutrašnje stvarnosti, iz reda fantazijskih fakata, iz krila iluzije? Ako sve izvire iz fizisa, iz stvarnosti našega tijela, iz materije našega svijeta, po čemu je važnije, po čemu je vrednije ono što taj fizis i ta materija proizvode i u svijet našeg doživljavanja guraju putem racionalnoga, žlijebom naše »logičke misli«, nego ono što guraju žlijebom našeg iracionalnog, naše fantazije? Materija, dakako. Zgoljna materija. Ali takva, as dreams are made on. A upravo to je ono što je važno.

Kad bi me neko prodrmao za ramena i razbudio, te mi rekao: »Slušaj, čovječe! Sve što si dosad doživio i iskusio, sve je to puki sjen i pričina: ništa se od svega toga nije stvarno dogodilo, sve si to samo sanjao!« — osjećam da se time baš ništa ne bi promijenilo. Niukoliko time ne bi bili osiromašeni moji unutrašnji sadržaji, niukoliko umanjeno moje bogatstvo iskustava, niukoliko ograničen moj doživljaj svijeta. I, nažalost, niukoliko opozvane proživljene patnje, niukoliko zbrisana haranja koja su one izvršile. Jedina sigurna istina je go čovjek koji strepi i strada, jedina prava stvarnost je stvarnost naše patnje.


Proljeća Ivana Galeba
Vladan Desnica

01.10.2010.

Moram li da pišem?




Udubite se u sebe. Istražite razlog koji vas goni na pisanje; ispitajte da li je on raširio svoje korenje po najskrivenijoj dubini vašeg srca, priznajte samom sebi da li biste morali umreti kad bi vam pisanje bilo uskraćeno. Ovo pre svega: pitajte samog sebe u najprisnijem času svojih noći: moram li da pišem? Rijte do dna duše tražeći dubok odgovor. Pa ako bi taj odgovor glasio potvrdno, ako ovo ozbiljno pitanje možete da predusretnete snažnim i prostim moram, onda izgrađujte svoj život prema toj neminovnosti.


Rainer Maria Rilke

I koji ovo svirač drži nas?


Leonid Afremov

Kako da dušu sputam, da se tvoje ne takne?
Kako, mimo tebe, njom da grlim stvari i daljine?
Ah, rado bih je sklonio na koje
zaboravljeno mesto u sred tmine,
u neki izgubljeni kut, u kom
neće je tvoje njihati dubine.
Al' ipak, sve što dodirne nas dvoje
ko gudalo nas neko spaja, koje
iz dveju struna jedan mami glas.
Na kom instrumentu?
Ko nas satka?
I koji ovo svirač drži nas?
O, pesmo slatka.


Ljubavna pesma
Rainer Maria Rilke