30.03.2011.

Na kraju čega?


Equals Infinity
Paul Klee


Na kraju svega zaspati.
Na kraju čega?
Na kraju svega što se čini da postoji...
Taj mali pokrajinski svemir među zvijezdama,
taj zaselak prostora,
i to ne samo vidljiva prostora nego i posvemašnjeg
prostora.

Fernando Pesoa

28.03.2011.

Jesen




Jesen u koži, dolazi mi jesen.
Jesen u krznu, dolazi mi jesen.
Mislim na voće i mislim na nju,
Mislim na žuto, na hranu i buđ.

Vidi, da nije možda stigla jesen,
Traži i naći ćeš u sebi truo hrast.
Gore u nama je bujica reči,
Dole u nama je jesenji strah.

Jesen u koži, dolazi mi jesen.
Jesen u krznu, dolazi mi jesen.
Gore u nama je bujica reči,
Dole u nama je jesenji strah.

Jesen u koži, dolazi mi,
Jesen u krznu, dolazi mi,
Jesen u krznu, dolazi mi,
Jesen u koži, dolazi mi
Strah...


Katarina II

Maksim Mrvica ~ Amazonic


Jednoj ženi


Alberto Peroni

Nedostojan ja sam, nedostojan svake ljubavi,
Od nje izgaram ali za nju ne znam.
Ja sam blesak, munja, vatra iz oblaka,
Ja sam vetar, oluja, ja sam melodija...

Ja samo uzimam ljubav
I upijam njenu slast
Suze me večno prate
Ja veran nisam nikom nit ikom pripadam.

Odan sam samo svojoj zvezdi
Koja me na uništenje priziva
Koja moj užitak u mučenje pretvara
A koja moje srce ipak voli i slabi.

Čarobnjak i zavodnik, to je moja sudbina!
Sejem gorka zadovoljstva sto traju tek tren.
Gospod moj i moj vođa je smrt.


Jednoj ženi
Herman Hese

27.03.2011.

Neizrečeno

Marc Chagall

Opet sam snio crni procvetali dud,
i nekog dragog što me čeka odnekud.
Ključ skriven iznad dovratka,
još jedan simbol povratka,
suviše toga da bi bilo podudarnost.
Sanovnik s jasnim slovima, lako je to sa snovima.
Nevolje krenu onda kad tumačim stvarnost.

Ne vredi, kasno je brojati trijumfe i havarije,
sve spiskano i stečeno...
Ne vredi, kasno je, ostaje s tobom na vrh Kalvarije
samo neizrečeno.

Sve ređe srećem ljude iz svog plemena,
zamiču redom s one strane vremena.
Senke im tamnije od njih, bez keca pred poslednji štih,
nisam baš znao da im javljam dobre vesti.
Za tim ću sutra žaliti, to ćemo jednom zaliti,
u nekom tuđem snu u kom ćemo se sresti.

Ne vredi, kasno je brojati trijumfe i havarije,
sve spiskano i stečeno...
Ne vredi, kasno je, ostane s tobom na vrh Kalvarije
Samo neizrečeno.


Đorđe Balašević




A preda mnom put za dovraga


Marc Chagall


Bože, Bože, di baš ja,
od svih sretnih Cigana,
da se rodim baš kad zadremaš?
Da me ne blagosloviš,
nikad ni ne osloviš.
Dok za nekim, makar kakvim
vašar raspremaš?

Dva'es četir' dinara
dužan sam kod mlinara,
kod kovača ne smem svraćati,
juri me dućandžija,
švićka za mnom kamdžija.
Jedva imam svirce plaćati.

Za mnom cika, za mnom potraga.
A preda mnom put za Dovraga.
Bar da mi je fićok rakije,
Tu bi moglo da se sakrije.
Još kad onda svirci nagare.
Sve ću dati, sve ću propiti.
Samo neću moje malo magare,
s belegom na levoj kopiti.
Niko mene ne zna slušati,
ko moj verni drugar ušati.
Za mnom ići i sanjariti.
A ne kvariti...

Bože, Bože, di baš ja
od svih spretnih Cigana,
naspram zvezda da se zagubim?
Dok sam konje pojio,
Vrag je drum prespojio.
On je teo da se u nju,
Belu, zaljubim.

Samo ako išta znam,
onda znam da budem sam.
Tu sam isti na mog ujaka.
Lula i kabanica.
Britva i brojanica.
Prijatelja ko u kurjaka.

Za mnom cika, za mnom potraga.
A preda mnom put za Dovraga.
Bar da mi je fićok rakije.
Tu bi moglo da se sakrije.
Pa kad svirci nagare.
Zadnji groš ću propiti.
Ali ne dam magare,
s belegom na levoj kopiti.
Di je da je, neka je.
Samo nek daleka je.
Da je duže trajalo,
ne bi valjalo.

Bože, Bože, di baš ja,
od svih grešnih Cigana,
da padnem na sitnim gresima?
Ne daš mi je videti?
I to od ruke ide ti.
Mora da je besposleno na nebesima?

Stiću sutra do mraka,
do komšijskog oblaka.
Pod njim ću se opet roditi.
Nisi ti na nebu sam.
Bogova je povazdan.
S nekim ću se već nagoditi.

Za mnom cika, za mnom potraga.
A preda mnom put za Dovraga.
Bar da mi je fićok rakije.
u bi moglo da se sakrije.
A kad svirci nagare.
Zadnji groš ću propiti.
Ali ne dam magare,
s belegom na levoj kopiti.
Kog sad ljubi, sanjiva.
Kad se dan razdanjiva.
Kom sad zamke postavlja.
Kog li noćas ostavlja?



Bože, Bože
Đorđe Balašević


25.03.2011.

Koga se trudim da zagrlim?


Codrin Lupei

Miljeno srce moje čezne dan i noć za
susretom s tobom – susretom koji je kao smrt,
koja sve proždire.

Zbriši me kao vihor; uzmi mi sve što imam;
razvali mi san i opljačkaj snove. Pokradi mi svet.

U toj pustoši, u poslednjoj golotinji duše,
ujedinimo se u lepoti.

Ah, uzaludna čežnjo! Gde je nada u jedinjenje, o Bože,
osim u tebi?


***

Dovrši svoju poslednju pesmu, pa da se raziđemo.
Zaboravi ovu noć, kada mine.
Koga se trudim da zagrlim? Snovi se ne daju uhvatiti.
Moje žudne ruke pritiskuju prazninu na srce i ona mi satire grudi.


Rabindranat Tagore


Pesma danu koji odlazi


Anna Hurtig

Kako mi je teško
da te pustim da odeš, dane!
Odlaziš pun mene
a kad se vraćaš, ne poznaješ me.
Kako mi je teško
ostaviti na tvojim grudima
moguća ostvarenja
nemogućih minuta.

U predvečerje
Persej ti kuje okove.
Ti bežiš na breg
ranjavajući noge.
Ne mogu te privući više
ni moje telo, ni moj plač,
ni reke kraj kojih snivaš
svoj zlatni popodnevni san.

Sa istoka na zapad
nosim tvoju okruglu svetlost.
Tvoju veliku svetlost što drži
moju dušu u neprekidnoj napetosti.
Sa istoka na zapad...
Kako mi je teško da te nosim
sa tvojim pticama
i tvojim rukama od vetra!


Pesma danu koji odlazi
Federico Garcia Lorca

A posle


Codrin Lupei

Iščezavaju
lavirinti
što ih vreme stvara.

(Samo pustoš
ostaje.)

Iščezava
srce,
izvor želja.

(Samo pustoš
ostaje.)

Iluzija zore
i poljupci,
sve iščezava.

Samo pustoš
ostaje.
Pustoš
valovita.

Federiko Garsija Lorka


24.03.2011.

Smrt je ono što stvarima daje posvetu


Marc Chagall


Probdio sam duge noći, sred bijele mistike bolnice, u kontemplaciji smrti. Licem u lice s njom. Iza stakla lijevale su beskonačne kiše, koje daju sliku jedne neutješne vječnosti, tištale nijeme mrkline niskih, neprobojnih nebesa kojima i u mraku slutimo olovnu zapečaćenost. Tonuli su u pomračinu rujno razboljeni sutoni, s tjeskobom trajnih rastanaka,  s jezom konačnih potonuća. I opet su mutno svitale nove zore i nalazile me s grudi punom smrti i s ustima punim njenog crnog ukusa.

Smrt. Vječita misao. Drug iz djetinjstva. Nasušna hrana mojih dana i mojih noći. Pritajena klica svijesti u našim zaboravima. Jedino stalno i vječito prisustvo u nama.

A previše se umire, previše se umire, u tom životu! Čim se riješi pitanje hljeba, trebat će već jednom nešto učiniti, poduzeti jednu golemu, kolektivnu, sveopću akciju protiv smrti. To je najpreče, to je najvažnije, poslije nasušne korice kruha. Trebat će sve drugo ostaviti kraju i poduhvatiti se, udruženim snagama, u jedan veliki, vrhovni napor da se ona pobijedi, da se prevlada. Kakav će biti i u čemu će se sastojati taj napor, iz kakvih će tamnih dubina našeg bića šiknuti ta nova šimera, iz kakvog će mraka našeg staničja pokuljati ta stihija i u kakvoj će se novoj opsjeni ona ovaplotiti, to ne može da se sagleda. Ali životnost te šimere ležat će u mračnim snagama našeg najprisnijeg bića, njena realnost u realnosti čovjekove strasne patnje, u vrelini njegove samoobmane, u neumitnosti njegove propete težnje prema životu. Ona će crpsti svoje sokove i svoju istinitost odatle što će, kao i sve druge, ranije čovjekove šimere, kao i sva čovjekova božanstva, biti sazdana od krvi i mesa, od bunila i od stradanja onih koji j e u sebi nose i koji joj služe.

Treba mrziti smrt. Treba pobijati smrt, bez predaha, svim sredstvima, na svakom koraku.  Treba mobilizirati sve ljudske snage na tu mržnju protiv smrti. Jer u životu kao da se i ne radi drugo nego samo umire. Život kao da  i ne znači drugo nego nanizati velik, grdan broj umiranja, svojih rođenih i tuđih, — pa najzad umrijeti, sasvim umrijeti. Prestati doživljavati čak i umiranja!

Često mi pada na um Michelangelova riječ iz jednog pisma Vaseriju: Non nasce in me pensier che non vi sia dentro scolpita la Morte. I riječ onog drugog velikog ludog starca: »Kad je čovjek jednom naučio da misli, о ma čemu mislio, on u stvari uvijek misli na svoju vlastitu smrt. Svi su filozofi bili takvi. «I svi veliki pjesnici, nadodao bih. Smrt je u suštini jedina tema pjesnika. A što im drugo i preostaje, kad već ne mogu biti vječiti ljetopisci života, nego da buđu neumorni žreci smrti?

Ona je pneuma koja sve prozirnije i ispunja. Sve naše misli rastu nevidljivo iz nje kao bujne tropske biljke iz toplog močvarnog tla. Ona kao da je ono najvažnije, ono najozbiljnije u nama. Sama srž života, njegov najglavniji, najhitniji sadržaj - gotovo sam njegov životvorni princip.

Smrt je ono što stvarima daje posvetu. Ona im pridaje znamen realnosti, ozbiljnost odistinskog. Ona svakoj stvari daje njeno dostojanstvo pred licem života. Ima ništavnih, beznačajnih života. Beznačajnih smrti nema. Svaka je smrt sveopći događaj, svačiji događaj. Jedan mali kataklizam. Crna rupa bez dna u tijelu kozmosa. Smrt iskupljuje svaki život. Živjeti se može i neozbiljno, i neodgovorno. Čitav naš život može da bude puka jedna fikcija, jedna strasna igra u zagrljaju bunila, jedna usijana iluzija prosanjana na rubu stvarnosti. Jedino smrt je realna. Ona je jedino što nam se u životu, u jednom dubljem smislu, stvarno događa.

Pa opet — nepojmljiva. Nepojmljiva i nevjerovatna. Svaki se život odigrava u nekakvom, mada i iluzornom, mada i proizvoljnom, sistemu koordianata; na nekoj, ma da i čudnoj, šahovskoj ploči. Smrt j e jedini potez van te ploče — suludi skok šahovskog konjića preko njena ruba u prazno, u provaliju bez koordinata i bez dimenzija.

Ali misao smrti nije dana svima. Ona pripada izabranima.

Gledao sam stare seljake na samrtnom odru. S njima je umirala njihova njiva, njihov vinograd, njihova krava Bijelka. Za njima je ostajao neobran njihov kukuruz, nezavršena njihova parnica о međama, nepokrivena njihova pojata — prozračni bijeli skelet izukrštanih greda, kavez pun zarobljenog plavog neba koji još čeka pokrov toplog crvenog crijepa . S njima je umirao njihov pogled što seže do krajnjeg ogradnog zida na horizontu; a zastor horizonta spušta se neposredno za tom ogradom: drvena Ijesa u dnu ograde vodi ravno u avliju sunca koje zalazi.

Za školjku, zajedno s njom umire nebosklon njezine sedefne kore. Za marvinče, s njim umiru samo jasle; jasle i rudo. Do Kolumba, s čovjekom su umirala tri kontinenta; poslije Kolumba četiri, a još kasnije pet. A s ponekim umiru čitave galaksije.

Jer, za smrt treba fantazije. Stvaralačke fantazije. I smrt je naš stvaralački akt. Naš najviši stvaralački akt. Stoga, za onog ko nema fantazije, nema ni smrti. Odatle biva da je poneka smrt veća drama za drugoga nego za samog onoga koji umire.

Sredinom  života, u naponu moći, kad čovjek vjeruje da j e u punom posjedu sebe a kad stvarno posjeduje sve drugo više nego sebe sama, ludo sam ponekad držao da je stalno prisustvo smrti u nama prćija slabih, znamen neznatnosti ljudske jedinke. Kakve li naivnosti! Smrt je tačno našeg stasa i uzrasta: što je veći čovjek, veća je i smrt u njemu.

(Kad sam u djetinjstvu čitao priču o zadrijemalom kitu na morskoj površini na čijem su hrptu brodolomci naložili vatru da se ogriju, zamišljao sam se о razmjerima smrti u toj grdosiji : mora da njegovim tijelom, od vrh glave do na kraj repa, smrt putuje danima i danima, na zastanke i odmore, kao glasnici što nose u duboke pokrajine carstva glas o carevoj smrti.)

Smrt pripada samo stvaraocu. Njen dah je ono što podaje jedru punoću životu, kao što mraz podaje žar obrazima vabeći  iz dremljivih dubina bića na površinu ključ tople krvi. Njen odraz j e ono što ljudskim djelima daje preplanulu boju zrelosti. Svi naši napori, sva naša djela samo su vidovi borbe protiv smrti, samo ludi pokušaji obmane, očajna nastojanja da se ona zavara, zaniječe, prevlada, zaboravi.  Jeza ništavila pokretač je svega u našem bivstvovanju, klica i nemir svakog kretanja i svakog traženja. Jer svako je čovjejčje traženje jednog  izlaza iz bezizlaznosti, svaki je njegov napor napor da provali iz obruča determiniranosti. A historija čovjeka nije drugo nego historija ludih pokušaja da se taj obruč probije. Odatle, svaki je ljudski napor napor protiv realnosti realnoga.

I nije to klonulost, klonulost kasnog, zamorenog doba. Nije to kapitulacija pred usudom. Baš naprotiv, to je revolt, to je borba, to je akcija. To je podvig. Najviša akcija i vrhovni podvig: borba za nemoguće. To je prometejstvo. U tome i  jest smisao prometejstva. Po nemogućnosti svog cilja Prometej i biva Prometej. Nemogućnost posvećuje njegovu borbu, neuspjeh kruniše njegovo djelo, jednako onako kao što za dobričine »konac djelo krasi«.

Ne, nije to izmišljaj malaksalih, izrođenih. To stoji zapisano na samim prapočecima historije duha. Praočaj bivstvovanja rođen je zajedno s prvim tračkom čovjekove svijesti о sebi. I sve što j e postignuto, postignuto je zahvaljujući njemu. Postizanje mogućega samo je nusproizvod — uzgredni i za Prometeja nevažni nusproizvod — težnje za nemogućim. U nastojanju da se uspne na nedostižni vrh stabla života, Prometej usput truni jabuke. A dobričine sjede na ledini i te jabuke dočekuju. Iz beznadne borbe protiv determiniranosti nikle su sve iluzije čovjekove, svi virovi i vrtlozi njegove misli zatočene među uskim stijenkama stvarnosti. Sve »slijepe nade što mu napučuju srce«.

Sinoć, kad je u nedalekoj kapelici zamrlo mrmoljenje sestrica kojim uspavljuju protekli dan i kad je sve u bolnici utihnulo, prečitavao sam Eshilova Okovanog Prometeja. I učinilo mi se da sam u njemu našao najvišu pjesničku (a i ljudsku) riječ koja je ikad rečena:

...Da nisi možda još i dalje drznuo?
Smrtniku uskratih da sagleda svoj kraj.
A kakav li mu lijek za to nađe ti?
Njegovu grud napunih slijepim nadama.
O, blagodat si silnu dao čovjeku! ...



Proljeća Ivana Galeba
Vladan Desnica

13.03.2011.

FERNANDO PESOA: Nebrojeni u nama žive




Nebrojeni u nama žive,
Ako mislim ili osećam, ne znam
Ko je taj što misli ili oseća.
Ja sam samo mesto
Gde se misli ili oseća.

Imam više od jedne duše.
u meni je više ja od ovog jednog mene.
Ipak postojim
prema svima ravnodušan.
Sve ih ućutkam: govorim ja.

Unakrsni impulsi
Svega sto osećam il ne osećam
Bore se u ovom meni koji sam.
Ali ja pažnju ne obraćam. Ne diktiraju ništa
Onom meni koga znam: pišem sam.


Fernando Pesoa

11.03.2011.

Kunem se vremenom, koje je početak i završetak svega, da je svako uvijek na gubitku





Koraci su se udaljavali nečim što je, valjda, hodnik. A ovo je, valjda, zatvor. A ovo sam valjda ja. Ili nisam? Jesam, na žalost. Misao se ne gubi u magli sličnoj snu, niti se izdvajam da bih se posmatrao iz daljine, kao da gledam nekog drugog, svjestan sam, budan, neugodno je jasno u meni, varke nema. 

Dugo se nisam odvajao od vrata i ljutog zadaha zarđalog željeza, to je prvo mjesto gdje sam stao u mraku, određenom za mene, cio trenutak već poznato, i zato manje opasno. A onda sam pošao uokrug, u istraživanje, slijep, prepuštajući se prstima i svuda osjećajući tešku vlagu neravnog zida, kao da je bunar nada mnom. I poda mnom je vlaga, osjećam je nogama, ružno se lijepe za nešto ljigavo. Ne našavši ništa, uskoro sam opet došao do vrata i do oporog mirisa željeza, čini mi se podnošljiviji od zadaha vlage. 

Omeđena praznina, zazidana pustoš, tu neću mnogo vidjeti, ne znam da li mi je potrebno i ono što znam odranije. Ni oci mi nisu od koristi, ni ruke, ni noge, ni iskustvo, ni razum, mogao sam mirno da se vratim u stanje hafiz-Muhamedovih prvih živih bića. 

Koliko truda u životu, za ova dva koraka vlage, i za potpuno nevidjelo! 

Malen je ovaj moj novi stan, ali bih se mogao pružiti kad bih imao gdje. Obilazeći grob, naišao sam na kamen uza zid, i stajao pored njega, ne pristajući da sjednem. Još sam mogao da odlučujem. Kao da sam čekao da se otvore vrata i neko da me pusti: hajde, izlazi! Možda su se svi ovako teško spuštali u vlagu i blato, nadali se nečemu, čekali, i odustajali od čekanja kad bi izgubili nadu. Ne traje to dugo. Ubrzo sam i ja sjeo, na kamen, to je prelaz, nastojeći da se ne naslonim na zid, a onda sam se i naslonio, osjećajući kako vlaga polako prodire u mene. Moglo je da pocne tiho razlaganje na vodu i ništa, drugog posla nemam. 

Ne znam da li su me ranjava mjesta boljela i do tada, a ja nisam bio svjestan, ili su se pritajila pred onim što je presudnije. Sad su se javila, jer je došlo vrijeme da zabole, ili se tijelo pobunilo protiv zaboravljanja i podsjetilo me na sebe. Nesvjesno sam prihvatio tu iznenadnu pomoć, i prstima počeo da gnjecim rane, razastirući bol, raspoređujući ga, da nije na jednom mjestu, zatiskivao sam otvore da krv ne poteče, osjećao sam je ljepljivu na ruci. Sinoć u tekiji su ih prali kamilicom i čistim ham-pamukom, a ja u rastrgnuto tkivo utiskujem svu prljavštinu nakupljenu po zidu, i svejedno mi je, ne mislim šta ce biti, mislim šta je sad, bol je jak, zažario se u tami, njime postojim, tijelo moje me vraća u stvarni život. Bio mi je potreban taj bol, dio je mene živog, shvatljiv, sličan onome na zemlji, odbrana od mraka i uzaludnog traženja ma kakvog odgovora, prepreka da se ne sjetim brata, mogao bi se javiti na crnoj stijeni moga groba, s pitanjem na koje nemam odgovor. 

Zaspao sam držeći dlan na rani, kao da sam je čuvao da ne nestane, sjedeći na kamenu uz vlažni zid, i našao je opet vrelu pod dlanom, kao u gnijezdu. Živjela je, boljela je. — Kako si spavala? — htio sam da je upitam. Nisam bio sam. 

Obradovao sam se kad sam primijetio mali otvor na zidu pod svodom, otkrilo mi ga je jutro, i mada je danje svjetlo ostalo želja i slutnja, moj mrak nije više bio tako potpun. Svanulo je na onome svijetu, i od toga je svanulo i meni, iako je noć trajala. Zurio sam u tu sivotamnu mrlju nad sobom, ohrabren, kao da sam gledao najljepše ružičasto svanuće na širokim bregovima moga djetinjstva. Svitanje, svjetlo, dan, makar samo kao nagovještaj, ali postoji, nije svega nestalo. A kad sam skinuo pogled sa tog jadnog vidjela, bio sam oslijepljen, i mrak u mome podzemlju opet je neproziran. 

Tek kad sam se navikao, vidio sam da je ovo vječita noć u kojoj su oci ipak potrebne. Obazirao sam se oko sebe, ali sam prepoznao samo ono što su moji prsti već vidjeli. 

Četvrtasti otvor na vratima raskrilio se s cijukom, nije ušlo ni svjetlo ni vazduh. Neko je virio iz tog drugog mraka. Prišao sam otvoru, gledali smo se na malom rastojanju. Lice mu je bradato, bez crta. Ničega nema, ni očiju ni usta. 

— Šta hoćeš? — upitao sam, bojeći se da neće moci odgovoriti. — Ko si ti? 
— Džemal. 
— Gdje su me doveli? Šta je ovo? 
— Jelo dijelimo jednom. Samo. Ujutro. 

Glas mu je promukao, taman.

— Je li neko pitao za mene? 
— Hoćeš li da jedeš? 

Sve mi je izgledalo prljavo, ljigavo, trulo, bilo mi je mučno i od same pomisli na jelo.

— Neću da jedem. 
— Tako svi. Prvi dan. A onda traže. Ne zovi me poslije. 
— Je li me ko tražio? 
— Nije. Niko. 
— Tražiće me prijatelji. Dođi da mi kažeš. 
— Ko si ti? Kako ti je ime? 
— Derviš, šejh tekije. Ahmed Nurudin. 

Zatvorio je vratanca, i opet otvorio.

— Znaš li dovu? ili zapis. Od kostobolje? 
— Ne znam. 
— Šteta. Uništi me. 
— Vlažno je ovdje. Svi ćemo oboljeti. 
— Lako je vama. Vas puste. Ili ubiju. A ja vječito. Ovako. 
— Imaš li kakvu dasku, ili ponjavu. Ne mogu da legnem. 
— Naviknućeš. Nemam. 

Derviš Ahmed Nurudin, svjetlo vjere, šejh tekije. Zaboravio sam na njega, cijelu noć nisam imao zvanja ni imena. Podsjetio sam se, oživio ga pred ovim čovjekom. Ahmed Nurudin, vaiz i učenjak, krov i temelj tekije, slava kasabe, gospodar svijeta. Sad traži dasku i ponjavu od slijepog miša Džemala, da ne legne u blato, i čeka da ga zadave i mrtva spuste u to blato u koje neće da legne živ. 

Bolje je bez imena, s ranama i bolovima, sa zaboravom, s ranama i nadom u jutro, a to mrtvo jutro bez svanuća probudilo je Ahmeda Nurudina, ugušilo nadu, otisnulo rane i bol tijela u nepostojanje. Opet su postale nevažne pred težom i opasnijom prijetnjom što se dizala iz mene, da me poruši. 

Čuvao sam se bezumlja, sve ostalo moglo je da bude. Više se ne bi moglo zaustaviti ako se digne, spržilo bi, uništilo sve u meni, pustoš bi ostala, groznija od smrti. A osjećao sam kako se migolji, pokreće, moja misao ne može da se uhvati nizašto, zaprepašteno se osvrćem, tražim, bilo je, do juče, do maločas, gdje je, tražim, uzalud, nigdje oslonca, snizao sam se u blato, svejedno, uzalud je, šejh Nurudine. 

Ali talas što se digao, zastao je, nije rastao. Čekao sam začuđen: tišina. 

Ustao sam, polako, držeći se rukama za zidove, oslanjajući se dlanovima o sluzave izbočine, želio sam da stojim. Još se nadam, tražiće me, doći ce, dan je tek počeo, trenutak slabosti neće me ubiti, i dobro je što ga se stidim. 

I čekao sam, čekao, u hodu dugih časova održavao vatru, nadanje, tješio se bolom i vrelim ranama, osluškivao korake i očekivao da se otvore vrata, da mi dođe samo glas, i noć je pala, znao sam po tome što mi oci nisu bile potrebne, spavao sam u smrdljivom mulju, premoren, budio se bez želje da sjednem na kamen, i jeo ujutru Džemalovu hranu, i opet čekao, dani su prolazili, nailazila su jedno za drugim mrka svanuća, i nisam više znao da li sam čekao. 

Tada sam, oslabljen, u polusnu od zamora čekanja, ispijen vlagom što su je usisavale moje kosti, u vrućici što me zgrijavala i odvodila načas iz groba, tada sam, kažem, razgovarao s bratom Harunom. 

Sad smo jednaki, brate Harune, govorio sam mu nepomično, ćutljivo. Vidio sam mu samo oci, daleke, stroge, izgubljene u mraku, pratio sam ih i smještao prema sebi ili išao za njima. Sad smo jednaki, nesrećni obojica; ako sam bio kriv, sad krivice nema, znam kako si bio sam, i kako si čekao da ti se neko javi, stajao si na vratima, osluškivao glasove, korake, rijeci, mislio da se tebe tiču, uvijek nanovo. Ostali smo usamljeni, i ja i ti, niko nije došao, niko nije upitao za mene, niko se nije sjetio, prazna je ostala moja staza, bez traga i bez uspomene, volio bih bar da to nisam vidio. Ti si čekao mene, ja sam čekao Hasana, nismo dočekali, nikad niko ne dočeka, svaka uvijek na kraju ostane sam. Jednaki smo, nesrećni smo, ljudi smo, brate Harune. 

Kunem se vremenom, koje je početak i završetak svega, da je svako uvijek na gubitku. 

— Je li neko dolazio? — pitao sam Džemala po navici, ne nadajući se više. 
— Nije. Niko. 

Htio sam da se nadam, ne može se živjeti bez čekanja, ali nisam imao snage. Napustio sam stražarsko mjesto pored vrata, sjedio gdje bilo, tih, poražen, sve tiši. Gubio sam osjećaj življenja, nestajala je granica između jave i sna, zaista se dešavalo ono što sanjam, hodao sam slobodno stazama mladosti i djetinjstva, nikad sokacima ove kasabe, kao da bi me i iz sna mogli odvesti u zatvor, živio s ljudima s kojima sam se davno susretao, i bilo je lijepo jer nije bilo buđenja, nisam znao za njega. I Džemal je bio san, i mrak oko mene, i mokri zidovi, pa i kad sam dolazio sebi, nisam trpio suviše. I za trpljenje treba imati snage. 

Postalo mi je jasno kako čovjek umire, i vidio sam da nije tako teško. Ni lako. Nije ništa. Samo se sve manje živi, sve manje se jest, sve manje se misli, i osjeća, i zna, bogato životno kolanje presušuje, i ostaje tanki končić nesigurne svijesti, sve siromašniji, sve beznačajniji. I onda se ne desi ništa, ne bude ništa, bude ništa. I ništa, svejedno.


Derviš i smrt
Meša Selimović


07.03.2011.

samog sebe izaberi


Anna Hurtig

Spokojan sačekaj kraj koji nije daleko.
Bilo čiji život - šta je? Kratkotrajna sunca i san.
Sve sto misliš, iskoristi,
Da bi mislio manje.
Za brodare je mračno more brisani put.
A ti, u zbrkanoj samoći života,
Samog sebe izaberi (jer drugog ne poznaješ)
Za svoje pristanište.


Fernando Pesoa


Mrtvi, još ćemo mreti


Dialogue with the time
Codrin Lupei

Kratak otisak koji u mekoj travi
Ostavi stopalo, odjek što muklo ječi,
Senka koja se senči,
Beli za lađom trag -
Ni više ni bolje ne ostavlja dušama duša,
Ono što je otišlo onima koji će tek poći.
Sećanje zaboravlja.
Mrtvi, još ćemo mreti.
Lidija, znaj, nemamo nikog sem nas.


Fernando Pesoa

05.03.2011.

Prvi susret




Jedno poslepodne - ne sećam se koje -
Išli ste lagano i pognute glave,
A oko Vas vazduh, svetlost i mir stoje,
A nad Vama nebo boje jasnoplave.

Senku i s njom mene vodili ste sobom...
Silna drskost beše ovladala mnome;
Ja sam samo znao biti njenim robom -
Da Vas pratim, gledam na domaku svome.

Na uličnom uglu zastali ste malo
I meni se naglo okrenuli lako...
Pred okom što na me kroz pogled je palo
Ko ukopan stadoh sav poražen tako.
Ni video nisam tada Vaše lice -
Samo Vam se zbunjen javih nehotice.


Vladislav Petković Dis

03.03.2011.

Ništa Nećemo Biti


Alastair Magnaldo
 
Kratak dan, godina kratka, kratko sve.
Ne zadugo, ništa nećemo biti.
Ta pomisao kad se javi, iz mog duha odagna
Sve ostale misli.
Čak i kratko trajanje žalosti me tišti
Jer, iako je žalost, ipak u život spada.

Fernando Pesoa

Ništa Nismo


Ben Goossens


Ni od čega ne ostaje ništa. Ništa  nismo.
Malo smo se na suncu i vazduhu zadržali
Dok nas ne zatrpa zagušljiva tmina
Iz zemlje trošne, nametnute.
Odloženi leševi što su proklijali.

Zakoni neumitni, kipovi znameniti, završene ode -
Sve ima svoj grob. A ako mi, plot
Koju neko unutarnje sunce krvlju poji, imamo
Kraj, zašto ne bi oni?
Mi smo priče koje pričaju priče. Ništa.

Fernando Pesoa