31.05.2011.

Ovo je sat, ovo je tren, to je to što jesmo, a to je sve.

Cig Harvey


Jedni s očima uprim u prošlost
Vide ono što ne vide; drugi, uperivši
Iste oči u budućnost,
Vide ono što se ne može videti

Zašto postavljati tako daleko ono što je blizu –
Pouzdanje naše? Ovo je dan,
Ovo je sat, ovo je tren, to je to
Što jesmo, a to je sve.

Večito protiče beskrajni sat
Što nas proglašava za ništavne. U istom dahu
I živimo i mremo. Uberi dan,
Jer taj dan si ti.

_____________


Uns, com os olhos postos no passado,
Vêem o que não vêem; outros, fitos
Os mesmos olhos no futuro, vêem
O que não pode ver-se.

Porque tão longe ir pôr o que está perto —
A segurança nossa? Este é o dia,
Esta é a hora, este o momento, isto
É quem somos, e é tudo.

Perene flui a interminável hora
Que nos confessa nulos. No mesmo hausto
Em que vivemos, morreremos. Colhe
O dia, porque és ele.


Fernando Pessoa (Ricardo Reis)


30.05.2011.

Zar može čovjek tako potpuno uspavati svoju savjest?



© RamonaG


Zar može čovjek tako potpuno uspavati svoju savjest? Zar može prekinuti misao, kao konac, i zabraniti sebi razmišljanje o posljedicama, ne želeći da zna za njih? Eto, izgleda da može. Nagon nas brani potpunim zaboravom, da bi nas spasao od mučenja zbog odgovornosti.
Ako je tako, a drugog objašnjenja nema, onda je čovjek prilično prljav stvor, čak i kad nije svjestan svojih postupaka. Jer, neće da ih bude svjestan!
Ali je lukavi nagon ipak postigao svoje: malo sam kiseo i težak, ali se ne osjećam odgovoran. Ne mogu biti odgovoran za ono što nije moja svjesna odluka i misao. Čak sam pomislio da se sve moglo desiti i bez mene, (koji već put tako!), jer je Osman znao sve o Avdagi. Bilo bi nevjerovatno da je čekao na moje upozorenje, i tek onda se odlučio.
Tako je moja pristrasna misao, moj uporni branilac, tražila nova olakšanja za moju savjest. A savjest je prihvatala odbranu, doduše sa sjenkom lake sumnje i sa nešto nelagodnosti, poštenja radi, ali na dobrom putu da se sasvim smiri.


Tvrđava
Meša Selimović

Meša Selimović: Zar može čovjek tako potpuno uspavati svoju savjest?





Zar može čovjek tako potpuno uspavati svoju savjest? Zar može prekinuti misao, kao konac, i zabraniti sebi razmišljanje o posljedicama, ne želeći da zna za njih? Eto, izgleda da može. Nagon nas brani potpunim zaboravom, da bi nas spasao od mučenja zbog odgovornosti.
Ako je tako, a drugog objašnjenja nema, onda je čovjek prilično prljav stvor, čak i kad nije svjestan svojih postupaka. Jer, neće da ih bude svjestan!
Ali je lukavi nagon ipak postigao svoje: malo sam kiseo i težak, ali se ne osjećam odgovoran. Ne mogu biti odgovoran za ono što nije moja svjesna odluka i misao. Čak sam pomislio da se sve moglo desiti i bez mene, (koji već put tako!), jer je Osman znao sve o Avdagi. Bilo bi nevjerovatno da je čekao na moje upozorenje, i tek onda se odlučio.
Tako je moja pristrasna misao, moj uporni branilac, tražila nova olakšanja za moju savjest. A savjest je prihvatala odbranu, doduše sa sjenkom lake sumnje i sa nešto nelagodnosti, poštenja radi, ali na dobrom putu da se sasvim smiri.


Tvrđava
Meša Selimović

29.05.2011.

Treba se svakodnevno umivati sumnjom, kao vodom


Lars Raun


Gledamo se ispod oka. Rekao bih, onjuškujemo se, s onom pažnjom satkanom od radoznalosti i nepovjerenja, kao dva pripadnika različitih životinjskih vrsta. Ja se, naravno, pravim kao da ne znam kako je dospio amo i zašto je u takvom stanju: to bi učinilo da se još više zatvorio u se i naroguši prema meni. Zato mu ne prilazim s te strane.  Nastojim da mu pristupim kao čovjek čovjeku, da razgovaramo о općem. Ali ni to ne ide lako. Jer za njega kao da ne postoji to opće. Za njega postoji samo ono njegovo, specijalno i jedino. Ili bar kao da je sve ono »drugo« i »opće« tako sporedno i beskrajno nevažno da je otprilike isto kao da ne postoji.

Strašno zazirem od ljudi koje čitave ispunja i u kojima sve pokreće jedna jedina misao. Makar kako znatna ona bila, priviđa mi se kao opruga u drvenom lutku. Mora da je užasna ona saharska pustoš koja od te jedne jedine misli, od vječitog nošenja tog monokorda u sebi, caruje u takvim sprženim dušama. Zazirem od ljudi koji nikad ne misle protivno sebi. Nije dovoljno svoju misao jedanput zauvijek podvrći sumnji, jedanput zauvijek proventilirati — pa mir. Treba se svakodnevno umivati sumnjom, kao vodom.

...

— Vi ste đak, jel' te? - upitao sam ga jednostavno, sasvim bez prizvuka.
— Jesam, - odvratio je resko. Zvučalo je kao da kaže: pa što onda?
— A vi? nadodao je odmah zatim, kao neku retorziju.
I odvrnuo je glavu ne čekajući odgovora. Očevidno, nije ga zanimao; to je upitao tek onako, da budemo kvit.
— Čovjek.
Okrenuo je glavu k meni, s izvjesnim neshvaćanjem. Ponovio sam jasnije, slovkajući riječ po riječ:
— Ja sam čovjek. Tako, naprosto čovjek. Čovjek po zanimanju. Iz pasije, ako hoćete. 
Nije odgovorio. Umukli smo.


Proljeća Ivana Galeba
Vladan Desnica

26.05.2011.

The value of art is that it takes us away from here


Teun Hocks
       
       The search for truth – be it the subjective truth of belief, the objective truth of reality, or the social truth of money or power – always confers, on the searcher who merits a prize, the ultimate knowledge of its non-existence. The grand prize of life goes only to those who bought tickets by chance.

       The value of art is that it takes us away from here.


(The Book of Disquiet, 361)
Fernando Pessoa

San je ono što se želi, a život je buđenje

Portait of Paul Max, 1928
Rene Magritte

Ljudi su naša misao i slika o njima. Mi sanjamo život i svijet. A kako možemo sačuvati svoje i tuđe snove? Drugi vide nas, mi vidimo druge, i sve se otkriva, kao u šaljivoj igri s maskama, samo što ovo nije šaljivo. Jednom se probudimo, i pogledamo se zaprepašteno: šta se to desilo s našim snovima?
I Tijana će se upitati: šta se ovo dešava s mojim snovima?
Nisam joj obećao zvijezdu nebesku, mada se i to čini, čak se i vjeruje, ponekad dugo, nikad do kraja. Poslušno sam palio svijeće o svakom prazniku ispod sultanove slike, upljuvane od muha, pisao sam pisma i žalbe, uvijek jednake, ne tužeći se čak ni njoj na taj dosadni posao, do posljednje pare donosio kući malu zaradu, koja nikako nije mogla da poraste, i nisam mogao obećati ni njoj ni sebi da će uskoro biti drukčije. A opet sam bio srećan: nećemo biti bogati u novcu, ali ćemo biti najbogatiji u ljubavi; ne bojim se života ni ljudi, bojim se samo da me se tvoje srce ne zasiti; bio sam sam, sad imam svoj svijet, kao da sam osvojio svoju planetu; spriječiću svakoga ko htjedne da prodre u naše carstvo, da ne bi ugrozio naš mir.
A eto, noćas su gospodara tog carstva nad mahalskom pekarom, punom žohara, pacova, kašlja i čegrtanja, te osvojene vlastite planete od tri metra širine, noćas su tog gospodara usrali i upišali. Ni Rusi mi to ne bi učinili, da su me uhvatili u svojoj zemlji; ubili bi me, i to bi bilo pošteno. A naši su učinili; svoji to uvijek i učine. I to tako da ostane trag za cio život. Uzalud su me prali sinoć, uzalud ću se prati sutra, i godinama, poniženja neću moći da sperem.
Okrenuo sam glavu, i lice zagnjurio u vreli jastuk: šta su učinili od mene?
I zašto?
Zar zato što sam bio glup, što sam bio pijan, što sam bio izazvan? Zar zato što sam rekao što i ne mislim? Zar zato što sam rekao ono što mislim? Kad se tako svete vrapcima, šta će učiniti kopcima? Šta su oni? Osioni ludaci? maloumne siledžije? zvijeri?
Ja, crv, sitan i nevažan, šta sam mogao učiniti njima, slonovima? Kakvu sam im štetu mogao nanijeti?
Ja sam pesnica koja je udarila u zid.
Ja sam udarac koji boli onog koji udara.
Ja sam pijesak pod njihovim nogama, ptica što zanijemi kad kobac nadleti šumu, glista, koju kokoš kljucne, kad izađe iz svojih podzemnih hodnika.
Ja sam mali čovjek koji je zaboravio da je mali. Uvrijedio sam ih što se usuđujem da mislim.
Zašto im je bila potrebna ta osveta? Da me uplaše? Da mojom kaznom uplaše druge? Da likuju nad slabim? Da zabrane misao? Da zabrane riječ?
Nikakva odgovora nisam mogao da nađem. Javio se u meni užas zbog te besmislene surovosti. Gdje smo mi? U kakvom to svijetu živimo?
Ili je možda i ovo san, jer je nemoguće da potpuni besmisao bude stvarnost?
Ali, ne! San je ono što se želi, a život je buđenje.
Jeste li to i vi znali, deset mojih mrtvih drugova iz dnjestarskih ritova? Kada ste doživjeli buđenje, i tugu? — Sve će proći, gospodine — govorio je tihi Ibrahim Paro. Ali, kakva je to utjeha? Proći će i radost, proći će i ljubav, proći će i život. Zar je nada u tome da sve prođe? Pa ipak, proći će i ovo, gospodine, i ovaj sram, i ova zaprepaštenost, i ova muka zbog koje bih pristao da umrem bez uzdaha.
Pribio sam se uz Tijanu, da bi me drago stvorenje zaklonilo od straha pred novim danom. Podesila se prema meni, osjećajući me i u snu. Udisao sam miris njene kose, i šaptao bez glasa, gutajući gorke suze bijesa: proći će i ovo, mila moja. Zaboravi što si vidjela. Ne budi se iz sna, ni sutra, ni ikad. Biće nam opet lijepo, zaboravi ono što znaš. Zaboraviću i ja, ako mognem.
A možda ću nastojati da ne zaboravim. Neću uništiti svoj život zato što postoje divlje zvijeri. Ponizili su me, tuđom rukom, oni za sve imaju izvršioce, vječne sluge, bez savjesti i bez razuma, kakvi su i sami, drukčiji samo po tome što imaju moć presuđivanja i vlast nad ljudima, mada nikad neću shvatiti kako i odakle. Svi im se podsmijevaju, svi ih preziru, a svi ih se boje.
I ja ih prezirem, i ja ih se bojim.
Ponizili su me, ispljuvali, uprljali, ali me neće oboriti. Oni su iz tuđe, neprijateljske zemlje, i sam sam kriv što smo se sreli. Jezika medu nama zajedničkog nema, misli zajedničke nema, života zajedničkog nema.
Ja, ludi vrabac, pošao sam jastrebu u pohode. Jedva sam izvukao živu glavu.
Bilo, i neće više. Greška je suviše velika da bih je ponovio.
A ako u meni ostane mržnja, zbog ove sadašnje muke u duši, oni će biti krivi.


Tvrđava
Meša Selimović

25.05.2011.

Sad čekam na svoj red


freexel.deviantart.com


Sjede na starčevoj njivi na brdu, starac govori polako, zna vrijednost svakoj riječi i svakoj misli: »Kako živim? Dobro. Zadovoljan sam što sam proživio vijek a nisam nikome naškodio. Ono što je meni štete naneseno, davno sam zaboravio, gubitak je lakše podnijeti nego kajanje. Ne govorim to da bih te prevario, ili učinio ljepšom svoju sliku u tvome sjećanju, ništa više ne očekujem od ljudi i mirno razgovaram sa sobom i o sebi, laž je za život, a ne za smrt, a ja sam blizu smrti, iako sam još u životu.
Kuća mi je dole u selu, a njiva i vinograd ovde na brdu, pa svaki dan šijem između kuće i njive, imam tako razloga da svaki dan razdrmam zarđale kosti, i imam opravdanje što nešto radim. Sudbina me je postavila na ovu stazu, za drugu ne znam, i koračaću po njoj dok u meni ima snage. Treba tako, to je moj zadatak i moja životna svrha. Ne pitam je li pravedna, moja je. Živim sam, i nije mi teško. Dva sina su mi otišla u svijet, jedan je sudija u gradu, drugi direktor fabrike. Na što da se tužim? Što njih dvojica nisu ostali u selu? A šta bi njih dvojica radili ovdje? Da je sudbina htjela, njihova životna staza bi bila ovdje, ali eto, njihova putanja je na drugom mjestu, i mekša je i ravnija nego moja. A opet, da požalim što nisam s njima u gradu, a zvali su me i zovu me, to neću, jer svoj život ne bih mogao da zamislim bez ovog tvrdog puta od kuće do njive.
Ovdje sam postao, ovdje ću nestati. Ovdje sam ugledao nebeski beskraj i pučinu na kojoj mi se oko odmara, i ovo ne bih zamijenio ni za jedan kraj na svijetu. Ljepših možda ima, dražih nigdje. Ovaj kraj, to sam ja, to je moj život i moja ljubav, to je moja kolijevka i moja grobnica, moj početak i moj svršetak. Znam svaki prevoj, svaki ugib, svako uzvišenje na ovom vidokrugu, znam svaki miris što se javi od proljeća do zimske bure. Znam svaki preliv svjetla, od ružičastih jutara do crvenih sunčevih zalazaka, od pamučnih oblačića do tmastih oblačina što najavljuju nevrijeme. A sve je to moje, kao moje vlastito tijelo, i još više i još važnije, jer je to nešto vječno što me je prihvatilo, privezalo, obilježilo, sebe sa mnom, mene sobom. Zato ne mogu reći: volim svoj zavičaj. Kao što ne mogu reći: volim svoje tijelo. Mnogo je tačnije ako kažem: živim s njim, bez njega moj život ne postoji.
Žena mi je ranije otišla na onaj svijet. Žao ml je što nije poživjela duže, bilo nam je lijepo u životu, nismo se svađali, nismo smetali jedno drugome, bilo nam je drago i da se vidimo i da ćutimo i da porazgovaramo. Ali, eto, njena je staza bila kraća. Takav je život, sve odlazi, ništa se ne vraća, i ne vrijedi plakati zbog toga. Sam se budim u rano jutro, sam liježem u prvi mrak, sam sam po cio dan, osim kad naiđu ljudi spremni na razgovor, tako kao ti. Volim da porazgovaram, od razgovora sve postane svjetlije i svježije, kao da se prozori na kući otvore. O čemu volim da govorim? O svemu što ljude i mene zanima. O životu, o prirodi, o radu, o smrti (i o smrti, zašto ne, smrt je važna koliko i život), zaista o svemu, jer teško da ima stvari o kojoj čovjek nikad nije pomislio. Nisam naročito pametan, niti mislim da je to važno, važnije je da je čovjek pravedan i da se ne truje ružnim mislima. Mučno bi bilo živjeti obeshrabren, treba vidjeti i onu stranu koja nije protiv čovjeka.
Sve radim sam, čistim kuću, volim da je oko mene red, spremam sebi hranu, kad radi, čovjek inora i da jede, perem rublje, volim da je sve na meni čisto, okopavam, prskam i obrezujem lozu, sve na vrijeme, s radošću u srcu što sam u stanju da i to radim. Ne gunđam i ne žalim se (ne znam zašto bih), a ljudi se čude i kao da im je krivo što sam ja miran i veseo. A ja se njima čudim što gube vrijeme na nerazumnosti, bolje bi bilo da žive. Ali im to ne kažem, ljudi ne vole kad im se govori istina. I žalim ih što se opterećuju nevoljama bez kojih bi mogli da budu. Dosta nam je nevolja bez kojih se ne može.
Ali, kad ne bude ljudi ni razgovora s njima, i kad se umorim od rada, sjednem u hlad, obično pod ovu maslinu, i posmatram stopu zemlje što mi je sudbina odredila da je obrađujem, i plavu pučinu pred sobom što se uvijek otvara mome pogledu, i svileno nebo nad glavom što ga od djetinjstva gledam da vidim kakvo će vrijeme biti, i da mi bude široko u duši.
Uskoro, znam, mene neće biti, uskratiće mi se slast da gledam nebo i pučinu, tama će biti svuda oko mene, kao što je sada svjetlo. Ko li će roviti ovu stopu zemlje što se zove mojom? Pa mislim kako je to zaista nevažno, ja ću umrijeti, a zemlja će ostati, vječna, i nije mi žao što ću otići, to je zakon, i čovjek može samo željeti da se njegovo izvršenje odgodi a nikako da se ne dogodi, jer je ludo očekivati ono što je nemoguće. Ludo je i žaliti za tim.
Godinama, otkako sam sam, utjeha mi je bio moj magarac, uvijek smo bili zajedno, s njim sam išao od kuće, s njim se vraćao s njive, s njim se razgovarao kao s čovjekom, kao s prijateljem, jer smo to zaista bili. »Kako si proveo noć?« pitao sam svog nerazdvojnog druga ujutru kad sam izlazio iz kuće. »Ja opet nisam mogao da spavam«, žalio sam mu se.
I zaista, ni cio sat ne bih zaspao ucijelo, a oči bi mi se otvorile kao da se nikad neće sklopiti. Nije mi krivo: ako tijelo neće da spava, znači da mu nije potrebno. Pa dobro, bdij onda! Nisam zabrinut zbog toga: nisam bolestan, osjećam to; star sam, a to nije bolest, samo tijelo vene, a to nije moja briga. Ne muči me nesanica što sebi nešto prigovaram, nikakvo zlo nisam učinio nikome, a dobra sam učinio koliko sam mogao, ali to nije za pričanje, pričati o učinjenom dobru, znači isprljati ga. I tako, miran, jer nisam kriv, niti imam razloga za brigu, trudim se da nekako provedem vrijeme između ponoći i zore, prazno, gluho, bezljudno, naseljeno samo ljudskim strahom i čudnim sjenkama koje se pretvaraju u duhove. I znaš li šta tada radim, dok svi u selu spavaju? Razgovaram s dalekim ljudima. Okrećem dugme na svome starom radiju, svijetli se skala zelenkastim svjetlom, žmirka magično oko kao da se javlja živ stvor, tražim daleke stanice, javljaju se znaci kao da neko nekome telegrafiše, čuju se riječi nepoznatih jezika, javi se i muzika. Svijet ne spava, svijet nikad sav ne spava, čini mi se da nisam sam.
Čujem kako polako tapa po dvorištu moj stari magarac, šuška i diše, i zbog njega nisam sam. Voli kad  mu se javim i kad ga počešem po leđima, pa hoda oko kuće, podsjeća me na sebe, zna da ne spavam. I tako, ostavim radio i daleke ljudske glasove, i izlazim u noć, tovar mi prilazi i njuška mi koljena, gubicom dodiruje ruke. »Je li ti dosadila noć?« pitam ga. »Ili te, možda, strah od tame?« A on me gura glavom kao da hoće da kaže: »Nije me strah od noći, .već sam te poželio.« Tako popričamo, dodirnemo se, i ja se vratim postelji ili dalekim glasovima, obradovan što svugdje ima ljudi.
Ali, i on je za mene bio kao čovjek. Zalio sam što ne zna da govori, pa smo se sporazumijevali pogledima, ćutanjem, dodirima. Nisam ga vodio na povocu, išao je za mnom kao pas, kao prijatelj, i sam star da bi činio nestašluke. Ako bi i zaostao, radi struka trave u jarku, krenuo bi za mnom čim bi je otrgnuo. Nije žurio, jer više nije bio ni za kakvu žurbu, a možda mu je i životno iskustvo govorilo da nema kud da žuri, išao brzo ili sporo, stići ćeš prerano.
Nalazio sam sve više sličnosti između sebe i njega, kretali smo sve sporije, odvojeni smo od svoga poroda, zajedno noću bdijemo, a danju ćutimo, ne pridružujemo se više društvu, on svome, ja svome, uradili smo sve što je trebalo uraditi, i sad nam je ostalo samo da čekamo.
Nisam više tovario teret na njegova siva, posijedjela leđa, jedva ako bih kadgod stavio zavežljaj tankog granja, za potpalu, pa i tad sam mu objašnjavao da se ne plaši, to i nije nikakva težina, samo izgleda veliko tako našušureno.
I dok je magarac bezvoljno pasao travu ili mirovao u hladu masline braneći se od muha, ja sam polako radio poslove na koje sam naviknuo, i sve, loze, povrće, voće, bilo je uredno, podrezano, okopano, kao da su mi ruke pune snage. Zapustio sam, istina, rastinje koje traži da se zaliva i da se oko njega suviše skače, a više sam se vezao za ono bilje koje je i bez mene zadovoljno suncem i rosom. Radim i odmaram se, samo što se sad više odmaram nego što radim, i ponekad objašnjavam magarcu: ne može se više kao nekada.
I govorio sam mu: što si se snuždio? Zar zato što više ležiš nego što stojiš na nogama i lijeno čupkaš travu oko sebe? Zar zato što ćeš skoro umrijet? Pa šta si ti mislio, da ćeš živjeti duže nego svi ostali? Jesi li ikada čuo da je preživio neko iz tvoga i moga roda? Nisi, niti ćeš čuti. Pa ako nije niko, zašto bismo nas dvojica? Ne znam hoćeš li mi vjerovati, ali ako bi mi neko ponudio da živim vječno, ne bih pristao. Prvo, umorio sam se i od ovoga što sam do sada živio, a kako bih se tek umorio kad bih znao da neću nikad umrijeti? Neka me bog sačuva te strahote! Neka sve ide svojim redom, i život i smrt, život bez zla, smrt bez muke. A smrt nije strašna, vidio sam tolike ljude kad umiru, samo čvršće zaspe i ne bude se. Strašan je strah od smrti, ali kad vidiš šta je to, kad digneš ruke od želje da budeš bog i zadovoIjiš se da budeš smrtni čovjek, sve dođe na svoje mjesto, i mirno je čekaš, kao i san, i nije ti žao što se sutra nećeš probuditi...
Kad je počeo sve više da malaksava, kad sam vidio kako mu je teško da ide za mnom od kuće do njive i od njive do kuće, i kako bezvoljno leži kad ja polazim, bez želje da se digne, bez želje da me slijedi, vidim, došlo je vrijeme da se rastanemo. I spremim se, ukrcam na ostrvo svoga prijatelja i prevezem ga na obližnje ostrvce, kuda odvodimo magarce pred smrt. Takav je kod nas običaj. Ostavio sam ga među desetak starih životinja, izgledalo je kao da su se starci sakupili u nekom dvorištu da se o nečem važnom dogovore. Nije ih ni pogledao, samo mi je pomirisao ruku kao da se oprašta, i ostao među dva kamena, obješene glave.
»Obići ću te koji put«, rekao sam mu misleći: ako ne umreš, i želio mu da što duže preživi ovu osudu, kao što je preživio komšijin tovar, pune dvije godine, živeći od oskudne trave i vode s plitkog izvora.
Veslajući od ostrvca, uzalud sam gledao, nismo mogli da vidimo jedan drugoga. Bilo mi je zbog nečeg teško, mislio sam da se vratim, ponovo ga natovarim na čamac, i vratim kući. Ali čemu? Prekršili bismo običaj, a opet bi sve bilo isto. To iz mene govori žalost, a ne razbor. Neka bude kako sav svijet čini.
Dolazio sam svaki dan, donio bih komad hljeba ili kocku šećera, i on je mlitavo uzimao mlitavim gubicama. »Kako ti je s drugovima?« pitao bih ga, a on bi se bez snage češao njuškom o moje rame.
Kad sam ga našao mrtva, zakopao sam ga. Ostali magarci su me ravnodušno gledali krupnim očima.
»Sad čekam na svoj red.«


Ostrvo, (Razgovor s prijateljem)
Meša Selimović

Zaboravljeni san


Robert and Shana ParkeHarrison

U nepouzdanu zoru usnih jedan san.
Znam da u snu behu mnoga vrata.
Ostalo sam zaboravio. Java je
jutros razvejala
tu intimnu priču, koja sad
nije manje neuhvatljiva
no Tiresijina sen ili Ur Haldejaca
ili Spinozini korolari.
Proveo sam život sričući
dogme koje izmišljaju filozofi.
Priča se da je u Irskoj neki čovek rekao
da pažnja Boga, koji nikad ne spava,
večno opaža svaki san
i svaki usamljeni vrt i svaku suzu.
Rađa se sumnja i raste polutama.
Kad bih znao šta je bilo sa onim snom
što sam ga usnio, ili koji san sam usnio,
znao bih sve stvari.


Zaboravljeni san
Jorge Luis Borges


24.05.2011.

Gdje je istina?


Sarolta Bán

Gdje je istina?
Možda uvijek treba čuti samo jednu stranu; druga strana ima svoju istinu, i onda ne znamo ništa.


Ostrvo
Meša Selimović

23.05.2011.

Fernando Pessoa: Sam si. Niko to ne zna



Sam si. Niko to ne zna. Ćuti i pretvaraj se.
Ali se pretvaraj bez pretvaranja.
Ne očekuj ništa što ti već ne pripada,
Svako je tužan kad je sa sobom sam.
Imaš sunca, ako je sunčan dan, grane, ako grane tražiš,
Sreću, ako je sreća data.

___________________

Estás só.
Ninguém o sabe.
Cala e finge.
Mas finge sem fingimento.
Nada 'speres que em ti já não exista,
Cada um consigo é triste.
Tens sol se há sol, ramos se ramos buscas,
Sorte se a sorte é dada.

__________________


You’re alone. No one knows it. Hush and feign.
But feign without feigning.
Hope for nothing that’s not already in you.
Each man in himself is everything.
You have sun if there’s sun, trees if you seek them,
Fortune if fortune is yours.



6 April 1933
Fernando Pessoa (Ricardo Reis)

Ne živi se samo o hljebu


freexel.deviantart.com


Tek naknadno se sjetio ženinog spremanja, crne haljine i crne marame. Nije to uzalud.
A kad se vratila, tiha i smjerna, bio je siguran. Ali nije htio da pita: gdje si bila? Mogla bi i da ne kaže.
Rekao je:
— Je li bilo mnogo svijeta u crkvi? Zena ga je pogledala iznenađena: zar zna? I oborila oči, nije vrijedilo poricati:
— Mnogo.
To je bilo i njeno opravdanje.
Ali on nije pristajao na razlog broja:
— A otkad ti ideš na mise?
— Danas sam otišla.
— Zašto?
— Ne znam.
— Petnaest godina nisi išla. Od majčine smrti.
— Nisam.
— Pa zašto danas?
— Ne znam.
— Ništa mi nisi rekla.
— Bojala sam se.
— Znala si, znači, da se ne slažem s time. Zena je ćutala. Znala je.
Ali on nije baš tačno znao. Pogotovo nije znao pravi razlog zašto se ne slaže s tim njenim odlaskom u crkvu. Jednostavno mu je smetalo da se mijenjaju životne navike. A čudno je i što njega nije upitala za mišljenje. A nije dobro ni da se čuje kako su postali bigotni.
— Zašto si to učinila?
Postavljao je suvišna pitanja, jer je djelo učinjeno, a on nije načistu kako da postupi: da li da je izgrdi ili mirno s njom porazgovara, ili da ravnodušno pređe preko svega. Mogao je sve to da učini s jednakim opravdanjem. Zapravo, tek je trebalo da stvori svoje mišljenje o svemu tome, dosad ga nije imao. Ali je bio strog, za svaki slučaj.
Sreli su se, međutim, u nezgodnom trenutku. Ili je ona jutros ustala na lijevu nogu, ili je odlučila da konačno stane u odbranu nekog svog prava, ili joj je sveta misa dala snage da jednom bude i nakostriješena mačka.
— Zašto sam to učinila? — ponovila je njegovo pitanje za početak, da samu sebe podžeže. —
Pa šta sam to učinila? Otišla sam u crkvu kao što čini toliki svijet. Je li to zločin? Njena žestina ga je smekšala:
— Pa nije zločin, niti sam to rekao. Zašto izvrćeš moje riječi? Pitam samo: zašto?
— Zašto?
Njena teško izreciva muka raste u sveti bijes:
— Pitaš: zašto? Zato što mi je svega dosta. Sjedim ovdje danima, niko me ne pogleda, ni s kim riječ ne progovorim, ti hodaš svojim stazama, niko mi ne dolazi, kao da je ovo kugina kuća. Uželjela sam se Ijudskih lica, eto zašto!
— Ako je to razlog, mogla si otići u selo.
— Nije samo to.
Njena unutarnja vatra se naglo razgorijevala. Nije znao da se išta može zapaliti u njoj.
— Kakav je moj život, reci sam! Ali reci pošteno. Postala sam kao živinče, bože me sačuvaj.
Kuham, jedem, perem, spavam, hranim kokoške, i to je sve. A i ja imam dušu. Šta ću sa dušom?
On zaista nije mislio o tome da li ona ima dušu i šta će s njom.
— A i duša traži svoje — nastavljala je pobunjena žena. — Eto, kad se ti uveče napiješ pa zaspiš i počneš da hrčeš, ja iziđem pred kuću, sjednem na klupu, gledam zvijezde na nebu, i — plačem.
Prazno mi u duši.
— A kome je to puno u duši?
— Ne znam. I tebi je prazno. Ne bi pio toliko da nije.
— Je li ti žao što pijem? A pijem malo. Samo kad ima.
— Svejedno. Nije mi žao. Imam drugih briga. I tako, sjedim pred kućom, na nebu zvijezde, čudo božije, mjesečina svijetli na pučini, noć šapori oko mene, pa mi tužno u duši i mislim: Bože, zašto li ja živim ovako prazno? Sastavljam dan i noć, jutro i veče, a u meni ništa, kao u kokoški. Tuga.
— Kokoške ne znaju za tugu.
— Ja znam, čovječe. Sve se hvatam za grlo da ne zajaučem od neke muke.
— Zašto, ženo, ako boga znaš?
— Pusto mi je u duši. Prazno mi je srce.
— Pa ko je kriv za to?
— Niko. Moja nesreća, možda. Moj život, možda.
— Zato što smo siromašni?
— Zato što smo siromašni srcem i lijepim mislima. Eto, život sve više izmiče, djecu smo pogubili, mi smo se udaljili jedno od drugoga, riječ toplu ne kažemo ni jedno drugome ni drugim ljudima, gazim pustom stazom, ništa ne očekujem od sutrašnjeg dana, ni od kojeg dana više, samo je provalija i besmisao preda mnom. I strah.
— Od čega?
— Od božje srdžbe.
— Jesi li to sve čula od popa?
— Sama to osjećam.
— Što ne čitaš romane? Nekad si donosila od Ružićevih.
— Pokušavala sam, pa se na jedno mjesto vraćam nekoliko puta, ništa ne pamtim. Pa onda pomislim: kako to da mi je život ranije bio pun?
— Kad je to bilo?
— Davno.
— Bila si mlada.
— Nije zato. Već što sam u nešto vjerovala. U život, u tebe, u djecu, u nešto nepoznato što će biti lijepo, u neku nadu, svejedno u što. Starost je ružna najviše zato što nam oduzme sposobnost da u nešto vjerujemo.
— U varku!
— Svejedno. Svejedno! Važno je da duša nije prazna.
— I onda si se sjetila crkve i popova.
— Sjetila sam se djetinjstva. Sjetila sam se prvog pričešća i prve duge haljine s vijencem na glavi. Nikad nisam bila srećnija u životu.
— Zar baš nikad?
— Bila je to čista sreća. Sva bijela. Bez traga misli o sebi.
— Sreća je uvijek misao o sebi.
— Nije. Prava sreća je poklanjanje, samozaborav. Predavanje nečemu važnijem od nas.
— Bogu! — rekao je začuđen.
— Bog je sve ono što ne znamo, sve ono što želimo a ne shvatamo, sve ono što se ne može pojmiti umom, već srcem.
— Popovska naklapanja!
— Bog je odbrana od besmisla, od straha, od samoće.
— Bog je laž. Kako mogu vjerovati u ono za što znam da ne postoji.
— Ako želim da povjerujem, onda postoji. A ako postoji, makar i u mojoj želji, nije laž.
— Zašto ne povjerujemo u nešto što je čovjekovo?
— Sve Ijudsko je lažljivo.
— Glupost! Pa to je kraj razuma.
— Ni razum me nije usrećio.
— Jak razum!
— Kakav je, takav je.
Nije se slamala, branila je svoje vjerovanje.
Začudio se: prvi put u životu ova krotka žena se uspravila i imala svoju volju. Ili je njeno osjećanje praznine veliko i teško, pa brani stečenu varku, ili brani jednu potrebu koja je za nju postala istina.
Hodao je poslije toga pored groblja, ispeo se na šumsku kosu i vrludao kroz čestar borova gledajući pučinu, spustio se do morske obale i gazio sitni šljunak.
Praznina, mislio je.
Pustoš, mislio je.
Luda žena, šta joj je to palo na pamet! Kako ono kaže: vjerovala sam u život, u tebe, u djecu, u nešto lijepo, u neku nadu.
I šta sad? Život joj izmiče, ja joj nisam po-drška, djeca jedva i znaju da smo živi, ništa lijepo se nije zadržalo, nada je davno iščilila.
Luda žena, šta joj treba da o tome misli? Čim čovjek počne o tome da razmišlja, gotov je, izgubi mir i ravnotežu.
Neka je đavo nosi, on neće poći njenim putom. Što mu treba da misli je li mu srce puno ili prazno, je li mu duša zadovoljna ili tužna. Od čega bi mu srce bilo puno? Od godina što ga sve teže pritiskuju? Od izigranih želja? Od ovog nevoljnog zatočeništva kojeg ne može da se oslobodi? Od ispraznih snova što su na njegovoj životnoj stazi ostali kao prazne zmijske košuljice? Od ljubavi od koje nije ostao ni pepeo? Od samoće? Od besmislena trajanja u životu?
Ne, neće da postavlja sebi nerješiva pitanja, neće da se ubija. Živjeće kao i dosad.
Ali, zaista, ko se u svijetu raduje što on živi? Da li se on raduje što neko živi?
Da ili se više ičemu raduje? Ničemu, izgleda.
Hodao je sve sporije, mislio sve mučnije, upadao sve dublje u ono od čega je bježao.


Ostrvo 
Meša Selimović


22.05.2011.

Život je san…



Pred njim je more i nebo, surovo prostranstvo koje nam uvijek ostaje strano i daleko. Kao i život.
Zrikavci nervozno zriču, uplašeni ili razdragani vrelinom, sve većom, i tišinom, sve potpunijom. Sunce, krvožedno, kezi oštre zube.
Sad će da ćuti i misli o njoj. Neka vrijeme teče.
Život je san…
Da li je to on rekao?
Ne, nije. On i ne zna da je život san.
Nikoga nema, a rečeno je. Nije zaspao da bi mogao usiniti te riječi.
Je li to dio nekog davno izrečenog razgovora što ga je kamen zapamtio? Je li to odjek odlutalih pa opet vraćenih riječi? Ili je nečije buduće govorenje, otkinuto od cjeline, ili tek začeto? Ili je palo u ovaj prostor odnekud izdaleka, odbilo se od neba. Ili nije ni postojalo?
Jeste, čuo je to negdje, možda u sebi, kao smirenu ili uplašenu misao, kao jato prhnulih ptica.
Život je san…
Je li Luonotar otišla u uvalu na kupanje?
To su riječi iz neke pjesme, to o snu. Ali sad mu zvuče tajanstveno. Imaju čudno značenje kad su ovako na okupu: svaka za sebe je obična.
Znači li to da mi samo sanjamo da živimo, a ne živimo? Sve što nam se dešava, nije stvarnost, već naš san o stvarnosti. Kakva je onda ta stvarnost, i da li postoji? Ili je sam san stvarnost?
Ko nas drži u snu, i ko nas budi?
Je li smrt buđenje? Je li život u smrti?
Zašto svi snovi nisu jednaki? Nekome su dati lijepi, i laki, i mirisni, nekome ružni, teški, smrdljivi.
Srećom, nisu uvijek isti. Naiđu prozračni, kao zora, šareno lijepi, kao cvijet.
Upravo je naišlo vrijeme njegovih lijepih snova. Možda to zaista nije stvarnost, ali on bi se zakleo da jeste: vidi, osjeća, uzdiše.


Ostrvo
Meša Selimović

21.05.2011.

Gdje su zlatne ptice ljudskih snova?


Magdalena Berny


I u mojoj kući bio je tavan. Sjedio sam šćućuren na starom bačenom sedlu, sam u tom svijetu neupotrebljivih stvari što su izgubile raniji oblik i poprimale novi, prema dobu dana i mojim raspoloženjima, prema jačoj ili slabijoj svjetlosti što ih je preobličavala, prema tuzi ili radosti u meni. Jašuci na sedlu u susret želji da nešto bude, da se desi nešto iz maglovitih dječijih maštanja što su se hirovito mijenjala, nestvarna kao i stvari u tavanskoj polutami.
Taj tavan me stvarao, kao što me stvaralo i bezbroj drugih mjesta i prilika, susreta, ljudi, nastajao sam u hiljadama izmjena, i uvijek mi se činilo da je sve ranije nestajalo sa novom promjenom, da se gubilo kao beznačajno u maglama proteklog vremena. A onda sam, uvijek nanovo, i neočekivano, nalazio tragove svega što je bivalo, kao žive iskopine, kao svoje vlastite naslage, i mada stare i ružne, postajale su drage i lijepe. Taj ponovo otkriveni neizgubljeni dio mene, što nije samo sjećanje, vrijeme je uljepšalo i vraćalo iz nedohvatnih daljina, spajajući me s njim. Tako je postojao dvojako, kao djelić moje sadašnje ličnosti, i kao sjećanje. Kao sadašnjost, i kao početak.
Na tom tavanu, gdje sam tražio samoću, saznavajući se, i pribježište od otvorenih širina zavičaja, iako sam ga volio više nego majku, mislio sam često o zlatnoj ptici iz neninih priča. Nisam znao šta je ta zlatna ptica, ali dok sam slušao kako pada kiša po krovu od šindre, i otvoreni kapak lupa na vjetru, i bezbroj očiju viri iz ćoškova, zamišljao sam kako pronalazim svoju zlatnu pticu, kao junak iz neninih žubornih kazivanja, znajući da se tako, na neki čudan, neobjašnjiv način, ostvaruje sreća.
Zaboravio sam na nju docnije, život je raspršio snatrenja mladosti, moguća u vrelom zamišljanju bez prepreka, u slobodi željenja bez granica, rođena u neiskustvu. A javila se ponovo, kao podsmijeh, kad mi je bilo najteže.
Bio jednom jedan dječak, u očevoj kući, nad rijekom, koji je sanjao zlatne snove, jer ništa nije znao o životu.
Bio je i jedan drugi dječak, u hanu, na ravnici, koji je mislio o zlatnoj ptici. Ubili su mu majku, bila je griješna, a njega otjerali u svijet.
Bilo nas je četvoro braće, i sva četvorica su tražila zlatnu pticu sreće. Jedan je poginuo u ratu, jedan je umro od sušice, jednog su ubili u tvrđavi. Ja svoju više ne tražim.
Gdje su zlatne ptice ljudskih snova, preko kojih se to bezbrojnih mora i vrletnih planina do njih dolazi? Da li nam se ta duboka čežnja djetinje nerazumnosti posigurno javlja samo kao tužni znak izvezen na mahramama i na safijanskim koricama nepotrebnih knjiga?



Derviš i smrt
Meša Selimović

Ljudi se plаše, strаhovito plаše osjećаnjа


          ...Dаlje, ljudi se plаše, strаhovito plаše osjećаnjа. Njimа su rekli dа je osjećаnje jednа zаstаrjelа stvаr, stvаr kojа pripаdа jednom minulom nаivnom vremenu — i oni su odmаh prestаli osjećаti. Sposobnost osjećаnjа jednа je zаnemаrenа ljudskа sposobnost. Dаnаšnji je čovjek nа putu dа sаsvim zаborаvi osjećаti. Pri susretu i s nekim krupnijim primjercimа ljudske vrste desi se dа ostаjemo zgrаnuti nаd kržljаvošću, nаd uprаv neаndertаlskom nerаzvijenošću njihovih osjećаnjа. I bivа nаm nepojmljiv tаj trаgički nesrаzmjer u njihovoj ličnosti. Gledаmo ih s grozom kаo prirodne nаkаze, kаo nemаni. Kаo ljudoždere. Zаr iz zvijeri preći rаvno u robotа, preskočivši međustepen čovjek? Sposobnost zа velike osjećаje među ljudimа još je ređа od sposobnosti zа bilo što drugo veliko. Mаli osjećаji ne znаče mаnju količinu velikih ocjećaja. Sićušnа ljubаv nije umаnjenа slikа velike ljubаvi, mаlа pаtnjа nije minijаturа prometejske pаtnje. To su duboko i suštinski rаzličite stvаri. Veliki je osjećаj jednа čest vаsione u nаšoj grudi. Ne vаljа se prepаdаti nаgonskog neprijаteljstvа i tuđosti koje veliki osjećаji pobuđuju premа nаmа u srcimа sitnih ljudi. Veliki su osjećаji jedаn oblik borbe protiv smrti, krhki mostovi između konаčnog i beskonаčnogа što presvođuju bezdаne mrаkа. Ko je mogаo izmisliti tu vulgаrnu glupost dа su veliki osjećаji prćijа dаtih historijskih dobа i dа s prelаskom tih dobа i oni prelаze i iščezаvаju? Ljudi su sаmo prenebregnuli moć osjećаjа, ljudi su sаmo pustili dа u njimа zаkržljа sposobnost osjećаnjа. Zаto će se morаti što prije pristupiti njihovoj obnovi. Trebа dа ljudi ponovo nаuče osjećаti, osjećаti zаlаžući u to čitаvo svoje biće. Trebа dа kroz čovječаnstvo prohodаju novi joge koji he ih ponovo nаučiti toj zаborаvljenoj vještini.


Proljeća Ivana Galeba
Vladan Desnica

Obuzetost prošlošću


Julia Chwala


           Znam da sam izgubio toliko stvari da ih ne bih mogao izbrojati i da su ti gubici, sada, ono što je moje. Znam da sam izgubio žuto i crno i mislim u tim nemogućim bojama kako ne misle oni koji vide. Moj otac je umro, a uvek je pored mene. Kada hoću da recitujem Svinbergove stihove, ja to činim, kažu mi, njegovim glasom. Samo je onaj koji je umro naš, naše je samo ono što smo izgubili. Ilion traje u heksametru koji ga oplakuje. Izrael je postojao kada je bio drevna čežnja. Svaka pesma, vremenom, postaje elegija. Naše su žene koje su nas napustile, kada nas ne muče iščekivanje koje donosi strepnju, niti nemir i muke nadanja. Nema drugih rajeva osim izgubljenih.


Obuzetost prošlošću
Horhe Luis Borhes

20.05.2011.

Sve nas su ubili nebrojeno puta


Robert and Shana ParkeHarrison


U ćutanju, u nemicanju, u njihovoj namjeri da ne odu, iako je molitva završena, postalo mi je jasno ono što nisam htio da znam. Htjeli su da me vide kad sam saznao za nesreću, željeli su da pokažem šta sam u tom času.
Ni sam ne znam šta sam, i ne znam kakav odgovor da im dam.
Sve je od mene zavisilo.
Mogao sam da ustanem i odem, da pobjegnem od sebe i od njih. I to bi bio odgovor.
Mogao sam da ih zamolim da izađu, da ostanem sam u tišini prazne džamije. I to bi bio odgovor.
Ali, sve bi tada ostalo u meni. Ništa ne bi doprlo ni do koga. Još pred tvrđavskom kapijom bojao sam se sutrašnjeg bola i kajanja, mogla bi da me sprži vatra, uguši tuga, zauvijek onijemi nekazani bijes i žalost. Morao sam da kažem. I zbog ovih što čekaju. Čovjek sam, bar sad. I zbog njega, neodbranjenog. Neka mu to bude tužna bratska dova, već druga danas, ali prva koju će ljudi čuti.
Jesam li se bojao? Ne, nisam. Ničega, osim strepnje da li ću dobro izvršiti ono što moram. Osjećao sam čak mirnu spremnost na sve, spremnost što je donosi neminovnost čina, i duboko slaganje s njim, jače od osvete, jače od pravde. Ništa više nisam mogao protiv sebe.
Ustao sam i zapalio sve svijeće, prenoseći vatru s jedne na drugu, htio sam da me svi vide, htio sam da ih sve vidim. Da se zapamtimo.
Okrenuo sam se, polako. Niko neće otići, nijedan.
Gledali su me, sjedeći na koljenima, uzbuđeni mojim tihim kretanjem, i plamenovima što su gorjeli duž cijelog pročelja, oslobađajući gusti miris voska.
— Sinovi Ademovi!
Nikad ih nisam tako nazvao.
Nisam znao, ni samo čas ranije, šta ću reći. Sve se dešavalo od sebe. Tuga i uzbuđenje su nalazili glas i riječ.
— Sinovi Ademovi! Neću držati propovijed, ne bih mogao i kad bih htio. A vjerujem da biste mi zamjerili ako ne bih sad, u ovom času, teži ne pamtim u životu, govorio baš o sebi. Nikad mi nije bilo važnije ono što ću da kažem, a ne želim ništa da postignem. Ništa, osim da vidim saučešće u vašim očima. Nisam vas nazvao braćom, iako ste mi to više nego ikad, već sinovima Ademovim, pozivajući se na ono što je u svima nama zajedničko. Ljudi smo, i mislimo isto, naročito kad nam je teško. Čekali ste, htjeli ste da ostanemo zajedno, da se pogledamo oči u oči, tužni zbog smrti nedužna čovjeka, i uznemireni zbog zločina. I vas se tiče taj zločin, jer znate: ko ubije nedužna čovjeka, kao da je sve ljude pobio. Sve nas su ubili nebrojeno puta, braćo moja ubijena, a užasnuti smo kad pogodi nekog ko nam je najdraži.
Možda bi trebalo da ih mrzim, ali ne mogu. Ja nemam dva srca, jedno za mržnju, drugo za ljubav. Ovo što imam, sad zna samo za tugu. Moja molitva i moja pokora, moj život i moja smrt, sve to pripada Bogu, stvoritelju svijeta. Ali moja žalost pripada meni.
Čuvajte veze rodbinske, naredio je Allah.
Nisam ih sačuvao, sine majke moje. Nisam imao snage da od tebe i od sebe nesreću otklonim.
Musa reče: Moj Bože! Daj mi pomoćnika od bližnjih mojih, Haruna, brata mojega, ojačaj njime snagu moju. Učini mi brata pomoćnikom u poslu mome.
Moga brata Haruna više nema, i mogu samo da kažem: Moj Bože, ojačaj njim mrtvim snagu moju.
Njim mrtvim i nesahranjenim po zakonima božjim, neviđenim i necjelivanim od svojih najbližih pred veliki put s koga povratka nema.
Ja sam kao Kabil, što mu Bog posla vranu koja rovljaše zemlju, da ga pouči kako će zakopati tijelo mrtvoga brata. A on reče: — Jao meni, zar ne mogu učiniti ni koliko vrana, da zakopam tijelo mrtvoga brata svoga.
Ja, nesrećni Kabil, nesrećniji od vrane crne.
Nisam ga spasao živog, nisam ga vidio mrtvog. Sada nemam nikoga osirn sebe i tebe, Bože moj, i tuge svoje. Daj mi snage da ne klonem od bratske i ljudske žalosti, i da se ne otrujem mržnjom. Ponavljam riječi Nuhove: — Rastavi mene i njih, i sudi nam.
Živimo na zemlji samo jedan dan, ili manje. Daj mi snage da oprostim. Jer, ko oprosti, on je najveći. A znam, zaboraviti ne mogu.
A vas, braćo moja, molim, ne zamjerite zbog ovih riječi, ne zamjerite ako su vas zaboljele i rastužile. I ako su otkrile moju slabost. Ne stidim se te slabosti pred vama, stidio bih se da je nema.
A sad idite kući i ostavite me sama s mojom nesrećom. Lakša mi je sad, podijelio sam je s vama.
Ostavši sam, sam na cijelom svijetu, u jakom svjetlu svijeća, u najcrnjoj tami, ne olakšavši ništa u sebi (ljudi su odnijeli samo moje riječi, a žalost mi je ostala sva, netaknuta, još crnja zbog iznevjerene nade da će se umanjiti), udario sam čelom u pod, i znajući, avaj, da je uzaludno, u očajanju izgovorio riječi Bakara sureta:
Naš Bože, tražimo oproštenje tvoje.
Veliki naš Bože, ne kazni nas ako zaboravimo
ili pogriješimo.
Veliki naš Bože, ne zaduži nas teretom
preteškim za nas.
Veliki naš Bože, ne obavezuj nas onim što
podnijeti i izvršiti ne možemo.
Oprosti nam, smiluj se i osnaži nas.
Možda je oprostio, možda se smilovao, osnažio me nije.
U slabosti kakvu nikada nisam osjetio, zaplakao sam kao bespomoćno dijete. Sve što sam znao i mislio, nije imalo nikakva značaja, noć je crna i prijeteća izvan ovih zidova, svijet strašan, a ja malen i slab. Najbolje bi bilo ostati ovako na koljenima, istočiti se u suzama, ne dići se više. Znam, ne smijemo biti slabi i tužni ako smo pravi vjernici, ali to znam uzalud. Slab sam, i tužan, i ne mislim da li sam pravi vjernik ili čovjek izgubljen u gluhoj samoći svijeta.
A onda je došla prazna tišina. Još je tutnjalo negdje u meni, sve dalje, još su se čuli krici, sve slabiji. Oluja se izbjesnila i smirila, sama od sebe. Zbog suza, možda.
Bio sam umoran, bio sam bolesnik koji je tek ustao.
Pogasio sam svijeće, oduzimajući im život jednoj po jednoj, bez svečanog osjećanja s kojim sam ih palio. Uništila me tuga, i bio sam sâm.
Ostaću u mraku dugo, bojim se. Sâm.
Ali kad sam i posljednjoj utulio dušu, moja sjenka nije nestala. Ljuljala se, teška, na zidu, u polumraku.
Okrenuo sam se.
Pored vrata je stajao zaboravljeni Hasan, sa živom svijećom u ruci.
Čekao me ćuteći.


Derviš i smrt
Meša Selimović

19.05.2011.

Sve se izmjeni kad padne tama


Kaveh Hosseini


Sve se izmjeni kad padne tama. Za grijeh nije ostavljeno jedno određeno doba, ali je njegovo prirodno vrijeme noć (sad spavaju pametna mala i tupava velika djeca, i oni što stignu da svrše zlo za dana). I uvijek kad se ne vidi.
Eto, to smo postigli: potisnuli smo grijeh u nevidjelo, i učinili ga moćnijim.
Prolazim utišanim gradom, čuje se samo dalek glas zurne, promaknu ponekad ljudske sjenke, nemirne kao obilježene duše, psi laju u mahalama, mjesečina je olovna, nijedna vrata se ne bi otvorila kad bih kriknuo makar i pred smrt, teško se zaustavljam u ovom času što teče, sve se u meni otima prema onome što je bilo ili što ce biti, ali ne uspijevam da pređem granice ove noći. Samo, osjećam je izdaleka, kao da sa brda gledam tužni predio, izvan njega sam a u njemu, izdvojen a obuhvaćen. Sitno mi izgleda sve u ovom mome svijetu, mnoga rođenja što se dešavaju evo baš sada, mnoge smrti, mnoge ljubavi, mnoga zla. U mome svijetu, jer drugoga nema. Oko njega su sjenke i prazna mjesečina. Oko nas tiho kapanje vremena. U meni nemoćna ravnodušnost i tišina bez života. Vidjela u meni nema, kao u nevjernicima.
Koji je to neznani greh zbog kog me kažnjavaš, moj Bože?
Molim te, usliši moju molitvu.
Spas i mir Ishaku koga nema u ovoj noći.
Spas i mir Ahmedu Nurudinu i njegovu bratu Harunu, koji se traže u ovoj noći.
Spas i mir svima izgubljenim u ovom velikom ćutanju između  neba i zemlje.


Derviš i smrt
Meša Selimović

Grdna si varka, zlatna ptico


Martin Stranka


Pasvandžija je negdje u mraku oglasio ponoć. Posljednju moju ponoć, posljednji dan: svojim krajem dočekaću mu početak.
Znam to, a začudo, izgleda daleko sve što treba da se desi, i sasvim nestvarno. Duboko u sebi vjerujem da se neće ni desiti. Znam da hoće, ali se nešto u meni smješka, opire, odbija. Desiće se, ali je nemoguće. Ono što znam nije dovoljno. Još je suviše života u mome srcu, i ne pristajem da shvatim. Možda i zato što ovo pišem: nisam klonuo, otklanjam smrt.
Ali čim sam spustio kalem, dugo nisam mogao da ga uzmem u utrnulu ruku, zbog umora ili bezvoljnosti, zbog misli što se javila kukavički, da nikakva smisla nema to što radim. I pošto sam ostao bez odbrane, oživio je svijet oko mene. A svijet je tišina, i tama.
Ustao sam i prišao otvorenom prozoru. Tišina, tama. Potpuna, konačna. Nigdje ničega, nigdje nikoga. Prestala je da kuca i posljednja žila, utulilo se i posljednje vidjelo. Ni glasa, ni daha, ni truni svjetla.
O, svijete, pustoši, zašto baš sad tako?
Tada se u toj gluši, u toj smrti, javio negdje jedan glas, vedar, mlad, čist, i zapjevao čudnu pjesmu, snenu i tihu, ali svježu i otpornu. Kao pijev ptice. Tako je i utihnuo, kako se i javio, nenadano. Možda udavljen, kao ptica.
Ali je ostao u meni, živ, raznježio me, uzbudio, uzbunio. Taj obični nepoznati ljudski glas, na koji se do sad ne bih ni osvrnuo. Možda zato što se javio u tišini s onoga svijeta, možda zato što se nije plašio, ili što se plašio, ili zato što se oglasio meni, saučesno i ohrabrujuće.
Javila se zakašnjela nježnost. Čovječe koji pjevaš u zastrašujućoj tami, čujem te. Tvoj krhki glas mi liči na pouku. Ali čemu sad?
Gdje si, Ishače, odmetniče, da li si ikad i postojao?
Grdna si varka, zlatna ptico!
U drugoj sobi bdije hafiz Muhamed, možda je saznao i čeka da ga pozovem ili da mu dođem, pušta me da posvršavam račune sa sobom i da izmolim od Boga milost. Sigurno plače nemoćnim staračkim suzama nad tugom ovoga svijeta. On žali sve ljude. Ne voli ih na jedan način, ja na drugi. Zato smo usamljeni.
A možda bi mene požalio posebno, možda bi me izdvojio iz tog opšteg jada, i prihvatio me kao posljednji čovjek posljednjeg čovjeka.
Da mu kažem: sam sam, hafiz-Muhamede, sam i tužan, pruži mi ruku i samo za čas budi mi prijatelj, otac, sin, drag čovjek čija me blizina raduje, pusti me da zaplačem na tvojim usahlim prsima, zaplači i ti, zbog mene, ne zbog svih ljudi, zadrži mi svoj vlažni dlan na tjemenu, kratko ce trajati, a potrebno mi je; kratko, jer evo već prvi pijetlovi pjevaju.
Prvi pijetlovi! Pakosni trubači, podstiču vrijeme, mamuzaju ga da se ne uspava, požuruju nesreće, dižu ih sa njihovih legala, da nas sačekaju, nakostriješene. Umuknite, pijetlovi, stani vrijeme!
Da li da vičem u noć, da sazivam ljude, da tražim pomoć?
Uzalud. Pijetlovi su nemilosrdni, već dižu uzbunu.
Sjedim na koljenima, slušam. U tišini sobe, negdje iz zida, iz stropa, iz nevidljivog prostora kuca kudret-sat, nezaustavljiv hod sudbine.
Potapa me strah, kao voda.
Živi ništa ne znaju. Poučite me, mrtvi, kako se može umrijeti bez straha, ili bar bez užasa. Jer, smrt je besmisao, kao i život.

Pozivam za svjedoka mastionicu i pero i ono što se perom piše,
Pozivam za svjedoka nesigurnu tamu sumraka i noć i sve što ona oživi,
Pozivam za svjedoka mjesec kad najedra i zoru kad zabijeli,
Pozivam za svjedoka sudnji dan, i dušu što sama sebe kori,
Pozivam za svjedoka vrijeme, početak i svršetak svega — da je svaki čovjek uvijek na gubitku.
Svojom rukom napisao Hasan, sin Alijin:
Nisam znao da je bio toliko nesrećan.
Mir njegovoj namučenoj duši!



Derviš i smrt
Meša Selimović

Pustite me da verujem u ono što nikad neću moći da postanem


Edge of Headlessness
Kaveh Hosseini

Da, dobro znam
Da nikad neću biti neko.
Savršeno mi je jasno
Da nikad neću imati neko delo.
Znam, napokon,
Da nikad neću saznati ko sam.
Da, ali sad,
Dok traje ovaj čas,
Ova mesečina, ovo granje,
Ovaj mir svuda oko nas,
Pustite me da verujem u ono
Što nikad neću moći da postanem.


Fernando Pesoa 
(Rikardo Reiš)

18.05.2011.

Kasno je, sjećanja, uzalud se javljate


Edén Ochoa Iniesta


Primi, Bože, molitvu moje nemoći, oduzmi mi snagu i želju da izađem iz ove tišine, vrati me u mir, prvi ili poslednji, mislio sam da između njih postoji nešto, bila je nekad jedna rijeka, i magle u njenim predvečerjima, i sunčev odsjaj na njenim širinama, postoji i sad u meni, mislio sam da sam zaboravio, ali ništa se izgleda ne zaboravlja, sve se vraća iz zaključanih pretinaca, iz mraka tobožnjeg zaborava, i sve je naše što smo mislili da je već ničije, ne treba nam, a stoji pred nama, svjetluca svojim bivšim postojanjem, podsjećajući nas i ranjavajući. I sveteći se zbog izdaje. 
Kasno je, sjećanja, uzalud se javljate, beskorisne su vaše nemoćne utjehe i podsjećanja na ono što je moglo da bude, jer što nije bilo, nije ni moglo da bude. A uvijek izgleda lijepo ono što se nije ostvarilo. Vi ste varka koja rađa nezadovoljstvo, varka koju ne mogu i ne želim da otjeram, jer me razoružava i tihom tugom brani od patnje. Živimo na zemlji samo jedan dan, ili manje. Daj mi snage da oprostim. Jer, ko oprosti, on je najveći. A znam, zaboraviti ne mogu.


Derviš i smrt
Meša Selimović

Nismo valjda uvijek zarobljeni u nemoć svojih čula


Sarolta Bán

Krenuo sam sam, između zatrpanih jama, da nađem mrtvog brata. Možda ću osjetiti po uzbuđenju, po tuzi, po nekom znaku, možda će me upozoriti šum krvi, ili suza, ili drhat, ili neznan glas, nismo valjda uvijek zarobljeni u nemoć svojih čula. Zar ne bi mogla nekako progovoriti tajna istog rođenja?
- Harune! - zvao sam nečujno, čekajući odgovor iz sebe. Ali odgovora nije bilo, ni znaka, nikakvog, ni uzbuđenja, ni tuge čak. Bio sam kao glina, tajna je ostala gluha. Obuzimao me samo osjećaj gorke pustoši, mira koji nije moj, i nekog dalekog smisla, važnijeg od svega što živi znaju.
Usamljen među grobovima, zaboravio sam na mržnju.
Vratila mi se kad sam prišao ljudima.


Derviš i smrt
Meša Selimović

Smrt je velika


Jacek Yerka

Smrt je velika.
Mi pripadamo njoj
i onda kad je veseo naš glas.
I kada nam se čini da smo
usred života, ona smelo svoj
tužni i plačni diže poj
usred nas.


Završna pesma
Rainer Maria Rilke

Kako su ljudi nesavršeni! U svemu!


Teun Hocks


Kako su ljudi nesavršeni! U svemu! Ne mogu da žive sami, postoje samo kao jedna polovina. Drugu traže u ženi u drugom čovjeku, u laži. Potrebna mu je ta druga polovina, a ništa ne zna o njoj. 

Eto, kako može znati šta ona misli? Drugi čovjek je zatvorena kutija, i ništa iz njega neće izaći ako to on ne želi. Mi možemo da stojimo pred tajnom danima, ništa nam se neće otkriti. Ne otkrivamo se čak ni kad mislimo da smo našli svoju traženu dopunu. Nepotpuni smo, a zatvoreni. Policija otvara čovjeka batinama, a kako joj možemo na tome zamjeriti? 


Postali smo neprirodni, odvojili smo se od sebe kakvi smo bili nekad, ko zna kakvi, izgubili smo nevinost. Ljudi misle zlo jedan drugome. 

Trebali bi da se vratimo prirodi i njenoj čistoti. Postajao je neki filozof koji je to predlagao ljudima. Nisu ga poslušali. 


Ostrvo
Meša Selimović