19.08.2013.

Ledo Ivo: Znakovi

© Masao Yamamoto


Nek znaju svi koji žive
na ovom svetu širokom:
Bog ne miriše na tamjan.
U gomili sveže balege
i u algi sluzavoj
treba da gledamo
Božije znakove
svojim negdašnjim
dečijim očima.


Ledo Ivo, Znakovi

Iz knige Spomenik kiseoniku (2009). Paideia, Beograd. Prevela Jasmina Nešković.

13.08.2013.

Annabel Lee


Jim Clark animation


It was many and many a year ago,
     In a kingdom by the sea,
That a maiden there lived whom you may know
     By the name of Annabel Lee; -
And this maiden she lived with no other thought
     Than to love and be loved by me.

She was a child and I was a child,
     In this kingdom by the sea,
But we loved with a love that was more than love -
     I and my Annabel Lee -
With a love that the winged seraphs of Heaven
     Coveted her and me.

And this was the reason that, long ago,
     In this kingdom by the sea,
A wind blew out of a cloud by night,
     Chilling my Annabel Lee;
So that her high-born kinsman came
     And bore her away from me,
To shut her up in a sepulchre
     In this kingdom by the sea.

The angels, not half so happy in Heaven,
     Went envying her and me: -
Yes! that was the reason (as all men know,
     In this kingdom by the sea)
That the wind came out of the cloud, chilling
     And killing my Annabel Lee.

But our love was stronger by far than the love
     Of those who were older than we -
     Of many far wiser than we -
And neither the angels in Heaven above,
     Nor the demons down under the sea,
Can ever dissever my soul from the soul
     Of the beautiful Annabel Lee: -

For the moon never beams without bringing me dreams
     Of the beautiful Annabel Lee;
And the stars never rise but I feel the bright eyes
     Of the beautiful Annabel Lee;
And so, all the night-tide, I lie down by the side
Of my darling, my darling, my life and my bride
     In the sepulchre there by the sea -
     In her tomb by the side of the sea.


Edgar Allan Poe, Annabel Lee 


07.08.2013.

Izbor iz mađarske poezije




Sándor Petőfi 
(Šandor Petefi, 1823 - 1829) 


JA SAM VOJNIK 

Ja sam stari vojnik, isluženi vojnik, 
Ne postadoh kaplar, samo prosti vojnik. 
Mladost sam od kuće u vojsku ponio, 
Ostala je tamo, starost sam donio. 

Poslušan sam bio i točno služio, 
Ni najmanju kaznu nisam zaslužio. 
Što mi bi nagrada kad sam otišao? 
General mi je rame potapšao. 


LUDA

Što se bunite?
Gubite mi se s vida?
U krupnu sam poslu. Žurim.
Korbač pletem. Plameni bič iz sunčanih zraka;
Izbičevat ću svijet!
I jaukat će, a ja kikotati,
Ko što se smijaše, dok sam jaukao.
Ha-ha-ha!

Jer život je takav. Kikoćemo se i plačemo.
Sve dok smrt ne šapne: Ćut!
Jednom sam i ja umro već.
Otrov mi oni u vodu ulili
Koji su vino moje ispili.
A šta učiniše ubojice moje
Zločinstvo svoje da bi prikrili?
Na odru kad sam izložen ležao
Nad mene se svili pa su plakali.
Hteo sam tada na njih skočiti
I odgristi im nosine.
Al neću ih odgristi; smislih
Nek imaju nos i neka mirišu
Kad trunem i nek se uguše.
Ha-ha-ha!

Gdje me ukopaše! U Africi.
To mi sreća bi,
Jer me hijena izrova iz rake,
Jedini dobrotvor bješe mi ta zvijer,
Al i nju prevarih,
Butinu mi je proždrijeti htjela,
A ja joj srce ponudih svoje,
No tako gorko bilo je ono, da crkla je!
Ha-ha-ha!

Ali, zaludu! Ovako prolazi
čovjekov svaki dobrotvor.
Šta je čovjek?
Vele: svijeta korijen
Koji u nebu gore cvate
Al to je laž!
Cvijet je čovjek čiji korijen
Tamo je dolje, paklu na dnu.
Mudrac me ovome naučio neki
Koji luda velika bi, jer od gladi svisnuo je.
Što nije krao, ili pljačkao?
Ha-ha-ha!

Al šta se cerekam kao luda ja?
Ta, plakati bih morao.
Plakati sto zloban tako naš je svijet.
Ta i bog svojim oblak-očima
Oplače često što ga stvorio.
Al šta koriste suze nebeske?
Na zemlju padnu, na zemlju poganu
Gdje ih ljudi zgaze nogama
I - šta biva od njih
Od suza gospodnjih? - Blato!
Ha-ha-ha!

O nebo, nebo, stari isluženi vojniče,
Sunce je odličje što ti kiti grud,
A odora, razdrta odora - oblak
Hm. Tako otpustiti staroga vojnika
S jedinom nagradom za služenje dugo:
Odlikovanjem i krpom odore,
Ha-ha-ha!

A znate li šta znači na jeziku ljudskom
Kad prepelica kaze: pućpurić...?
To znači: Izbegavaj ženu!
Jer žena k sebi privlači muškarce
Kao more - rijeke.
A zašto? - Da ih proguta.
Lijepa je zvijer ženska zvijer,
Lijepa, ali opasna,
Otrovnog pića pun zlatan pehar.
Pio sam te, o ljubavi!
Kapljica tebe gorča je
Od mora jednog medenog.
Kapljica tebe gorča je
Od mora jednog otrova.
Vidjeste li vi već more
Kada bura njime ore
I sije u njega sjeme samrtno?
Vidjeste li nepogodu
Tog riđeg seljaka
Što plugom munje ore?
Ha-ha-ha!

Voće kad sazri opadne sa stabla.
Sazrelo si voće, svijete, opadni!
Do sutra čekam još,
A ako ni sutra Sudnji ne osvane Dan,
Zakopat ću do srca zemljina
I barut ponijeti u nj,
Pa ću svijet sav
Baciti u zrak!
Ha-ha-ha!




Andre Ady 
(Endre Adi, 1877 -1919) 


KRV I ZLATO 

Jednako mi je, mojim ušima,  
kad strast dašće, il jad ječi, 
kane krv, il zlato zveči. 

Znam, tvrdim: to je Sve. Ostalo 
beskorisno je, nepriznato. 
Krv i zlato, krv i zlato. 

Sve umire i prolazno je sve, 
pjesma i čast, sve bira strv, 
al  živi zlato, živi krv. 

Narodi mru i opet uskrsnu. 
Svet je tek hrabri, kom je dato 
priznati ko ja: krv i zlato. 


VOLIO BIH DA ME VOLE 

Ni potomak, ni sretan roditelj, 
ni rođak čak, ni znanac, prijatelj, 
nisam ja ničiji, 
nisam ja ničiji. 

Jesam, ko svaki čovjek: Veličanstvo 
sjeverni pol, neotrkito tajanstvo, 
daleke more sjaj, 
daleke more sjaj. 

Al, vaj, neću više ovako bazati, 
volio bih sebe pokazati, 
da me jasno vide, 
da me jasno vide. 

Stog mučim sebe, stog pjesme bole, 
ta volio bih da mene vole 
i da sam nečiji, 
da sam nečiji... 




Mihály Babits 
(Mihalj Babič, 1883 - 1941)


SIMBOLI 
1. Ne odreci se ničeg 

Ne odreci se ničeg. Svako je odricanje 
po jedna mala smrt. Ne odreci se ničeg. 
Svaka je smrt umorstvo (i duše otjecanje): 
umrijeti je grijeh. Ne odreci se ničeg, 
Gospodnje djelo svako pokvari umiranje, 
umrijeti je grijeh, ne odreci se ničeg: 
svaka je u tebi žud božanske riječi tkanje 
koje određuje tvoj put, tvoje uviranje. 




Antal Hidas 
(1899 - 1980)


IMA MRTVACA

Ima mrtvaca
koji živi sad stoje
uz tebe;

a ima živih
na koje zemlje sloj, jao,
davno je pao.

Nije svaki mrtav
koji je zaklan pao

i nije svaki živ 
koji je klao.





Lőrinc Szabó 
(Lerinc Sabo, 1900 - 1963) 


DIJETE I LUĐAK

Tko je dosta smion da bar povjeruje 
kako nekom treba mišljenje, dobrota, 
ideali vječni il trajna ljepota? 
Tek luđak ili dijete tako preteruje. 

Ta veliki svijet jasno pokazuje 
istine, ljepote, rijetkost i skupost; 
stalno pobeđuju gomila i glupost 
kao što gomilu sila porazuje. 

Ipak mi uporno u sebe gledamo, 
i premda jalovost svog pothvata znamo, 
„Ovako je ljepše“ - iz nas viče dijete. 

A luđak: „Nema vas da mi pomognete! 
Sam ću se stoga trošiti, izgarati, 
kao Bog, po svojoj volji ću stvarati“. 




József Attila 
(Jožef Atila, 1905 - 1937)


NE VIČEM JA 

Ne vičem ja, to zemlja gromori, 
čuvaj se, čuvaj, poludio je vrag, 
spljosni se uz čisto izvorišta dno, 
pritisni se uz okno stakleno, 
zakrij se za dijamanata sjaj 
i, sakrij se u svježe ispečeni hljeb, 
ti, siromahu, sirotinjo" 
S kapima pljuska zarij se u zemlju - 
uzalud ga kupaš u samome sebi 
samo u drugome sprat ćeš obraz svoj. 
Postani na vlati trave sitni vrh 
i bit ćeš veći od osi svijeta. 
O, ptice, strojevi, o, lišće, zvijezde! 
Nađase jalova mati moli za dijete. 
Prijatelju dragi, druže ljubljeni, 
bilo to strašno ili veličanstveno, 
ne vičem ja, to zemlja gromori. 


01.08.2013.

O pitanju zakona




Naši zakoni nisu opštepoznati, oni su tajne male plemićke grupe koja nama gospodari. Mi smo uvereni u to da se ovi stari zakoni tačno primenjuju, ali ipak je krajnje mučno osećanje kad tobom vladaju zakoni koje ne poznaješ. Ja ovde ne mislim na različite mogućnosti tumačenja niti na štetne posledice koje nastaju kad samo pojedinci smeju učestvovati u tumačenju, a ne ceo narod. Te štetne posledice možda uopšte nisu veoma velike. Zakoni su toliko stari, stoleća su se trudila oko njihovog tumačenja, pa i to tumačenje je verovatno već postalo zakon, mogućne slobode prilikom tumačenja postoje, doduše, i danas, ali su vrlo ograničene. Osim toga, plemstvo očigledno nema nikakva razloga da prilikom tumačenja dozvoli da ga vodi lični interes na našu štetu, jer zakoni su od samog početka utvrđeni radi plemstva, plemstvo se nalazi izvan zakona, i upravo zbog toga zakon kao da se isključivo predao rukama plemstva. U tome, naravno, ima mudrosti - ko bi sumnjao u mudrost starih zakona? - ali ima i muke za nas; to je, po svoj prilici, neizbežno. 

Uostalom, i ti prividni zakoni se mogu, zapravo, samo nagađati. Tradicija je da oni postoje i da su povereni plemstvu kao tajna, ali nešto više od stare i zahvaljujući starini verodostojne tradicije to nije i ne može biti, jer karakter ovih zakona zahteva i da se njihova sadržina drži u tajnosti. Ali ako mi u narodu od najdrevnijih vremena pažljivo pratimo postupke plemstva, imamo zapise naših predaka o tome, savesno nastavljamo te zapise i verujemo da smo u bezbrojnim činjenicama uočili izvesne smernice po kojima se može izvesti zaključak o ovom ili onom istorijskom određenju, i ako se trudimo da se prema tim najbrižljivije prosejanim i sređenim zaključcima donekle snađemo u sadašnjosti i budućnosti - ipak je sve to nesigurno i možda je samo igra razuma, jer ti zakoni, koje se mi trudimo da odgonetnemo, uopšte ne postoje. Ima jedna mala partija koja je doista tog mišljenja i koja se trudi da dokaže da, ako postoji neki zakon, on može glasiti samo: Što plemstvo čini, to je zakon. Ova partija vidi jedino samovoljne postupke plemstva i odbacuje narodnu tradiciju, koja, po njenom mišljenju, donosi samo neznatnu i slučajnu korist, a većinom tešku štetu, jer u narod uliva lažnu, varljivu sigurnost pred budućim događajima, sigurnost koja navodi na lakomislenost. Ova šteta se ne može poreći, ali pretežna većina našeg naroda vidi njene uzroke u tome što tradicija još ni izdaleka nije dovoljna, te se ona mora još mnogo više istraživati, i njena građa, ma koliko se činila ogromna, svakako je još isuviše mala i moraju proći još velovi pre no što je bude dovoljno. Tu perspektivu, turobnu kad je reč o sadašnjosti, osvetljava samo vera da će jednom doći vreme kada će tradicija i njeno istraživanje s uzdahom olakšanja, tako reći, doći do završne tačke, kada će sve postati jasno, i kad će zakon pripasti samo narodu, a plemstva nestati. Ne treba pomisliti da se to govori sa mržnjom prema plemstvu; nipošto, niko to ne čini. Pre će biti da mi sami sebe mrzimo zato što još ne možemo biti udostojeni zakona. I zato je, zapravo, ostala tako mala ona u izvesnom smislu ipak vrlo primamljiva partija koja ne veruje u postojanje nekog strašnog zakona: zato što i ona potpuno priznaje plemstvo i njegovo pravo da opstane. 

To se, zapravo, može izraziti samo kao izvesna protivrečnost: partija koja bi pored verovanja u zakone odbacivala i plemstvo pridobila bi smesta ceo narod za sebe, ali takva partija ne može nastati, jer se niko ne usuđuje da odbaci plemstvo. Mi živimo na oštrici tog noža. Neki pisac je to jednom ovako sažeo: Jedini, vidljivi, nesumnjivi zakon koji nam je nametnut - jeste plemstvo; pa zar da sami sebe lišimo tog jedinog zakona?


Franc Kafka, O pitanju zakona

Iz Franc Kafka, Celokupne pripovetke. Nolit, Beograd (1978).
Preveo Branimir Živojinovć