30. 9. 2011.

Griješne misli su kao vjetar, ko će ih zaustaviti


Robert and Shana ParkeHarrison


Svako je znao, zato i ne krijem, drukčije bi ovo pisanje bilo laž koju znam (za laž koju ne zna, kojom se nesvjesno vara, niko nije kriv), tekija i njena slava i njena svetost, to sam bio ja, njen temelj i njen krov. Bez mene ona bi bila kuća sa pet odaja, ista kao i ostale, sa mnom je postala bedem vjere. Kao da je bila odbrana kasabe od znanih i neznanih zala, zaštitnica njena, jer drugih kuća poslije tekije nije bilo. Gusti mušebci i debeli zid oko bašče činili su našu samotnost tvrđom i sigurnijom, ali je kapija uvijek otvorena, da uđe svako kome je potrebna utjeha i očišćenje od grijeha, i dočekivali smo ljude lijepom riječju kad su dolazili, iako ih je bilo manje nego nevolja i mnogo manje nego grijehova. Nisam ohol zbog te svoje službe, a to je zaista služba vjeri, iskrena i potpuna. Smatrao sam dužnošću i srećom da sebe i druge čuvam od grijeha. I sebe, uzalud je kriti. Griješne misli su kao vjetar, ko će ih zaustaviti? I ne mislim da je to veliko zlo. U čemu je pobožnost, ako nema iskušenja koja se savladavaju? Čovjek nije Bog, i njegova snaga je baš u tome da suzbija svoju prirodu, tako sam mislio, a ako nema šta da suzbija, u čemu je onda zasluga? Sad o tome mislim drukčije, ali da ne pominjem ono što će doći kad bude potrebno. Biće vremena za sve. Na koljenu mi je hartija koja mirno čeka da primi moj teret, ne skidajući ga s mene i ne osjećajući ga sama, preda mnom je duga noć bez sna, i mnoge duge noći, na sve ću stići, sve ću učiniti što moram, i da se optužim i da se odbranim, žurba nije potrebna, a vidim da ima stvari o kojima mogu pisati sada, i poslije možda nikad više. Kad dođe vrijeme, i želja da se kažu druge, i one će doći na red. Osjećam kako stoje nagomilane u magazama moga mozga, i vuku jedna drugu, jer su povezane, nijedna ne živi sama za sebe, a opet ima nekog reda u toj gužvi, i uvijek jedna, ne znam kako, iskače između drugih i izlazi na svjetlo, da se pokaže, da ošine ili utješi. Ponekad se guraju, nasrću jedna na drugu, nestrpljive, kao da se boje da će ostati nerečene. Polako, za sve ima vremena, dao sam ga sam sebi, a suđenje ima suočenja i svjedočenja, neću ih mimoići, i moći ću na kraju da donesem presudu sam sebi, jer sam samo ja u pitanju, niko drugi, samo ja. Svijet mi je odjednom postao tajna, i ja svijetu, stali smo jedan prema drugome, začuđeno se gledamo, ne raspoznajemo se, ne razumijemo se više.

Da se opet vratim sebi i tekiji. Volio sam je i volim je. Tiha je, čista, moja, miriše na kaloper ljeti, na ljut snijeg i vjetar zimi, volim je i zato što je postala poznata zbog mene, i što zna moje tajne koje nikome nisam kazivao, koje sam krio i od sebe. Topla je, mirna, golubovi guču na krovu u rano jutro, kiša pada po ćeramidi, i šobonji, i sad pada, uporna, dugotrajna, iako je ljeto, otiče drvenim olucima u noć što je zloslutna legla na svijet, bojim se da nikad neće otići a nadam se da će sunce uskoro svanuti, volim je što sam zaštićen mirom mojih dviju soba, u kojima mogu da budem sam kad se odmaram od ljudi.

Rječica je slična meni, bujna i plaha ponekad, a češće tiha, nečujna. Krivo mi je bilo kad su je zagatili ispod tekije i jarkom natjerali da bude poslušna i korisna, da kroz badanj tjera vodenični točak, a radovao se kad je, nabujala, razrušila ustavu i potekla slobodno. A znao sam da samo ukroćena melje žito.

Ali evo, golubovi na tavanu se javljaju tihim gukanjem, kiša još lije, tako već danima, i ne mogu da izađu ispod strehe, to je nagovještaj dana koga još nema. Ukočila mi se ruka kojom držim pero, svijeća tiho kašljuca i prska sitnim varnicama braneći se od smrti, a ja gledam u duge redove slova, u nišane misli, i ne znam da li sam ih ubio ili oživio.


Derviš i smrt 
Meša Selimović


28. 9. 2011.

Nemam više snova



Ja sam gazio u krvi do kolena,
i nemam više snova.
Sestra mi se prodala
i majci su mi posekli sede kose.
I ja u ovom mutnom moru bluda i kala
ne tražim plena;
oh, ja sam željan zraka! I mleka!
I bele jutarnje rose!

Ja sam se smejao u krvi do kolena,
i nisam pitao: zašto?
Brata sam zvao dušmanom kletim
i kliktao sam kad se u mraku napred hrli,
i onda leti k vragu i Bog, i čovek, i rov.
A danas mirno gledam kako mi željnu ženu
gubavi bakalin grli,
i kako mi s glave raznosi krov, -
i nemam volje - il’ nemam snage - da mu se svetim.

Ja sam do juče pokorno sagibo glavu
i besno sam ljubio sram.
I do juče nisam znao sudbinu svoju pravu -
ali je danas znam!

Oh, ta ja sam Čovek! Čovek!
Nije mi žao što sam gazio u krvi do kolena
i preživeo crvene godine Klanja,
radi ovog svetog Saznanja
što mi je donelo propast.

I ja ne tražim plena:
oh, dajte meni još šaku zraka
i malo bele, jutarnje rose -
ostalo vam na čast!

Čovek peva posle rata
Dušan Vasiljev

23. 9. 2011.

Živjeti znači slagati varku na varku


Rodney Smith

Mnogo samuješ i dugo ćutiš, sine moj, zatravljen si snovima, izmoren putevima duha. Lik ti je pognut i lice blijedo, duboko spuštene vjeđe i glas kao šripa tamničkih vrata. Iziđi u ljetnji dan, sine moj!

- Šta si vidio u ljetnji dan, sine moj?
Vidio sam da je zemlja jaka i nebo vječno, a čovjek slab i kratkovid.

-Šta si vidio, sine moj, u ljetnji dan?
Vidio sam da je ljubav kratka, a glad vječna.

-Šta si vidio, sine moj, u ljetnji dan?
Vidio sam da je ovaj život stvar mučna, koja se sastoji od nepravilne izmjene grijeha i nesreće, da živjeti znači slagati varku na varku.

-Hoćeš da usneš, sine moj?
Ne, oče, idem da živim.

Ex Ponto
Ivo Andrić

21. 9. 2011.

Sedmi pečat



- Želim da se ispovedim najiskrenije što mogu ali je moje srce prazno.
  I praznina je ogledalo okrenuto ka mom licu. Gadim se i bojim svog lika.
  Ravnodušnost prema ljudima me izdvojila iz njihovog društva.
  Sada živim u svetu duhova, ograđen svojim snovima i maštarijama.
- Uprkos tome, ti ne želiš da umreš.
- Da, želim.
- Šta onda čekaš?
- Želim znanje.
- Čekaš garanciju.
- Nazovi to kako želiš.
- Zar je tako teško spoznati Boga svojim čulima? Zašto se skriva iza poluobećanja i neviđenih čuda?
  Kako možemo da budemo vernici kada nama nedostaje vere?
  Šta će se desiti sa nama koji želimo da verujemo ali ne možemo?
  Šta je sa onima koji ni ne žele da verujem? Zašto ne mogu da ubijem Boga u sebi?
  Zašto on živi u meni uprkos tome što a proklinjem, bez obzira na to što želim da ga iščupam iz svog srca?
  Zašto ga se, uprkos svom ismevanju realnosti, ne mogu osloboditi? Čuješ li me?
- Čujem te.
- Želim znanje! Ne veru, ne nagađanja, već znanje. Želim da mi Bog pruži ruku, otkrije lice i priča sa mnom.
- Ali, on ćuti.
- Zovem ga iz tame ali čini mi se da nikoga nema.
- Možda i nema.
- Onda je život besmislen horor. Ne možeš živeti suočen sa smrću znajući da je sve ništavnost.
- Većina ljudi ne razmišlja o smrti i ništavilu.
- Ali, jednog dana stojiš na ivici života i gledaš u tminu.
- Jednog dana.
- Razumem šta hoćeš da kažeš.
- Od straha moramo napraviti idola i tog idola nazovamo Bogom.
- Uzbuđuješ se.
- Jutros me posetila Smrt. Igrali smo šah zajedno. Odlaganje koje sam dobio mi omogućava da postignem        nešto.
- Šta?
- Celog života sam tražio, pitao se, pričajući bez smisla. To je bilo ništa. Da, govorim bez gorčine i    prebacivanja znajući da je život gotovo svih ljudi takav. Želim da iskoristim to odlaganje za jedno značajno delo.
- Zato igraš šah sa Smrću?
- Ima dobru taktiku ali nisam izgubio nijednu figuru.
- Kako ćeš nadmudriti Smrt?
- Kombinacijom lovca i konja, to još uvek nije primetio.
- Zapamtiću to.

''Sedmi pečat'' (šved. Det sjunde inseglet)
Max von Sydow, Gunnar Björnstrand
Režija: Ingmar Bergman
Švedska, 1957. godine

20. 9. 2011.

Mora biti da život postoji po nekom višem načelu


Robert and Shana ParkeHarrison - Ashen Morning II, 2007-2008


Čovjek želi moć (rekao je, gledajući u Mula Ibrahima, koji je pažljivo slušao). Zato što živi, što se kreće, što se sudara s ljudima. A želi da nešto ostavi iza sebe, da nešto stvori, da ne bi samo bitisao, kao drvo. I izgleda mu da je nešto postigao, da je snažan i važan, da može mnogo.

Ali bog učini da odjednom progleda i vidi, ne ovim očima, već onim drugim, vidovitijim, da je samo zrnce pijeska u nesagledljivoj pustinji ovoga svijeta, sitan i nevažan koliko i mrav u mravinjaku. Da li mravi žele moć? Žele li da budu snažniji i značajniji od drugih? Imaju li svojih briga, muka, nesanica, očajanja? Ne znamo, i ne tiče nas se, suviše su sitni za nas. Zar onda ne bi mogao da postoji neko veći i od nas, kome su beznačajne naše brige i nevolje? Mi ga ne vidimo, jer je neuhvatljiv za našu misao, osjetimo ga samo kad nam se u nečemu pokaže njegova volja. Ni, mrav ne vidi čovjeka cijelog, zbog svoje veličine čovjek i ne postoji za mrava, vidjeće samo prst, ili grančicu, ako mu prepriječimo put, osjetiće potres ako rasturimo mravinjak. A čovjek prema vasioni sitniji je nego mrav. I zašto bi postojao samo čovjek i njegov način mišljenja? Svijet je postojao i prije nas, postoji i mimo nas, postojaće i bez nas. Hoće li svega nestati ako svi ljudi pomru? Neće. Sve će ostati, i ono što znamo i što ne znamo, samo nas neće biti. Mnogo je tajni kojima se ne možemo ni približiti, a kamoli ih razjasniti. A možda je najveća tajna smrt, tajna i užas. I kad ne mislimo na nju, ona misli na nas. Sačekuje nas na nekom ćošku, uvijek nespremne, i sve što je bilo, više nije. Uzalud smo prošli ovim zemaljskim putem, uzalud se nadali, uzalud tugovali zbog gubitaka, uzalud se radovali zbog uspjeha, sve uzalud. Smrt čini besmislenim i život i ono što se u životu stvara. A iza te strašne kobi, nepoznata tama. Znaš kraj, a ne znaš ništa o njemu. Pomiriti se s njim ne možeš, a ništa ne možeš izmijeniti. Po našoj volji to se ne dešava, jer bi malo ko htio da umre, već po nekoj svemoćnoj volji o kojoj ništa ne znamo, osim da je neumoljiva i do kraja dosljedna, možda je neki sveopšti duh, nimalo sličan našem, a nesaznatljiv, jer je van našeg iskustva. Ako ga ne možemo saznati, ne znači da ga nema. On ga ne zamišlja po ljudskoj slici, već kao nadnaravnu snagu, i nadnaravni um, koji hladno ravna vidljivim i nevidljivim svijetom. Uzaludno ga je moliti, uzaludno preklinjati, jer njegove mjere i razlozi nisu ljudski, a kakvi su, ne možemo čak ni naslutiti. Eto, i sam kaže: on i njegov, jer ne znamo šta je, niti je naš jezik sposoban da izrazi ono što naša misao ne može dokučiti. A ako je tako, a sigurno jest, nemoguće je zamisliti da taj svemirski duh igra nedostojnu igru s ljudima, puštajući ih da protrče kroz život, dolazeći iz ničega i nepovratno odlazeći u ništa. Bilo bi to besmisleno traćenje tolike snage. Mnogo je vjerovatnije, i logičnije, i manje uvredljivo, da je tijelo smrtno a duša besmrtna, duša je djelić sveopšte svemirske energije, poklonjen nam, privremeno ustupljen, na rođenju, koja će živjeti svojim nepoznatim životom i poslije smrti tijela, ili će se useliti u novorođenče, da nastavi svoje vječno kretanje. Ni kap vode se ne gubi, samo se mijenja, kako se može izgubiti sve čovjekovo? Mora biti da život postoji po nekom višem načelu, a ne samo po besmislu, po zlu, po ludilu!


Tvrđava 
Meša Selimović


Uspomena


Oliver Morris


A onda mi je došlo do svijesti da je opasno i ovo radosno posmatranje, nisam se više osjećao nadmoćan, ni skriven, oživjelo je nešto neželjeno u meni. Nije to bila strast, već možda gore od toga: uspomena. Na jednu jedinu ženu u mome životu. Ne znam kako je isplivala ispod naslage godina, nije lijepa kao ova, nije joj ni slična, zašto je jedna dozvala drugu, više me se tiče ona daleka koja ne postoji, dvadeset godina je zaboravljam, i pamtim, dolazi u sjećanje kad neću i kad mi ne treba, gorka kao pelin. Dugo je nije bilo u meni, odakle sad da se javi. Da li zbog ove žene s licem iz griješnih snova, da li zbog brata, da ga zaboravim, da li zbog svega što se desilo, da se prekorim? Da se prekorim što sam ispustio sve mogućnosti, i više ne mogu da ih vratim. Oborio sam pogled, nikad čovjek ne smije misliti da je siguran, ni da je umrlo što je prošlo. Ali zašto se budi kad mi je najmanje potrebno? Nije ona važna, ta daleka, sjećanje na nju zamjenjuje skrivenu misao da je sve moglo biti drukčije, pa i ovo što me boli. Odlazi, sjenko, ništa nije moglo biti drukčije, i našlo bi se nešto drugo da boli. Ne može biti drukčije pa da bude bolje u ljudskom životu. Ova što me pokrenula, vratila me sebi.


Derviš i smrt
Meša Selimović

Najljepše od svega što čovjek može da učini: da pokuša i da ne uspije




Neobičan mladić. Biće divan čovjek ako ne uspije u onome što želi, strašan ako uspije. Bio bi ponosan na svoju čistu misao i poslije, kad bi već odavno bila uprljana. Sad je protiv nasilja, zavešće ga u ime slobode. Sad je za slobodu, ugušiće je u ime vlasti. Boriće se surovo za svoje uvjerenje, smatrajući da je plemenito, ne znajući da je postalo neljudsko. Biće najljući neprijatelj protiv sebe bivšeg, i čuvaće, kao hamajliju, ogrubjelu sliku svoga nekadašnjeg zanosa. A ako ne uspije, kao i toliki drugi, ako mu sadašnji bivši zanesenjaci presijeku put, njegovo stradanje će učiniti više nego pobjeda. Sačuvaće se u ljudima dirljiva uspomena na žrtvu i na misao koja nije postala stvarnost. I začudo, to je najljepše od svega što čovjek može da učini: da pokuša i da ne uspije.

Ostaje tako da živi želja i vjera da će jednom doći sanjani raj, a s tom željom lakše se živi. Ako proroci razočaraju, snovi tamne. Proroci treba da umru prije nego što išta ostvare. Dovoljno je to što su još jednom razgorjeli staru nadu. Zašto da je gase djelom koje razočarava. Možda treba da prođe neko drugo vrijeme, da se u dušama nakupi dosta te neokaljane ljepote, pa da ljudi, očišćeni, ostvare prastari san.


Tvrđava 
Meša Selimović 

Večeras treća smena vraća tuđi dug





Vidiš li gde sam to sad, u kom sam dobu?
Čudne mi ptice, da znaš, snovima jezde.
Jer, još sam suviše mlad da mislim o grobu,
a već sam suviše star da brojim zvezde...

Čuješ tišinu, taj zvuk? Prolazi vreme.
Zuji i preti kroz noć, drhti k'o kobra.
Nemoj da načinješ sad ozbiljne teme,
Dođi i skupi se tu... I budi dobra...

Pa, naspi još jednu,
za večite krivce,
za balansere,
ne boj se, imam ja priličan cug.
Naspi još jednu, za umorne livce,
za proletere,
večeras treća smena vraća tuđi dug...

Skoro će svanuti dan, još jedan praznik.
Znam, svi su ti plavi k'o san, svi su ti isti.
Budiš se retko u šest, samo po kazni,
kad moraš negde na put ili na ispit...

Daj, naspi još jednu...
Za večite krivce,
za balansere,
ne boj se, imam ja priličan cug.
Ti samo naspi još jednu,
za umorne livce,
za proletere,
večeras treća smena vraća tuđi dug.

Ponekad tragam i ja, za zlatnim runom.
Možda ću sanjati dim, vatru i čelik.
Ne, nisi ti kriva za to,
ma, volim te puno.
Hajde sad, daj mi pred san poljubac velik...

I naspi još jednu...
Za večite krivce,
za balansere,
ne boj se, imam ja priličan cug.
Naspi još jednu
za umorne livce,
za proletere...
Naspi još jednu za moje drugare,
naspi još jednu...
Za večite krivce,
za balansere,
ne boj se, imam ja priličan cug.
Naspi još jednu
za umorne livce,
za proletere...
Naspi još jednu za treću smenu...

Za treću smenu
Đorđe Balašević

18. 9. 2011.

Sada neki drugi alhemicar pretvara tvoje poglede u zlato


Rodney Smith


Izgleda da si ti postala prirodni fenomen.
Oprao sam sve predmete u mom podrumu,
u nadi da će nestati onaj miris tvoje kože,
kokosov orah,
miris mlijeka prosutog na svileni šal
miris svježe opekotine na vratu.
Prao sam dok krv nije izronula iz mojih izubijanih zglobova.
Ribao sam dok se koža na mojim rukama nije odvojila
kao ti od mene.
Grebao sam pod dok se arterije nisu smežurale od vode.
Dok sam ribao podove,pacovi su pored mene plakali,
zagrljeni i pijani.
Izgleda da si postala prirodna katastrofa.
Sad trčim unazad kroz život, nag, sa šakom klikera
i sa osmijehom neshvaćenog klovna na licu.
Otkad tebe nema, svake noći organizujem balove
u svom srcu. Uvijek mi dođu tri iste osobe, sa
onim venecijanskim maskama preko lica.
Sjednemo tako, svako u ugao moje srčane komore
i ćutimo, nepomično brojimo dane i izgleda da se samo ja smijem i radujem,
dok beživotne maske na njihovim licima nepomično zure u stratosferu.
Onog tužnog lika u ogledalu stalno lažem da
sam te prebolio i da si sada za mene običan stranac.
Nebitna,
kao obični vojnik u floti koji je prvi stradao od prvog ispucanog metka na bojnom polju.
Danas me je posjetila neka mlada dama po imenu Katarza.
Imala je kosu boje breskvine smole
a oči sjajne i pune nade poput zore na Islandu.
Mirisala je na tamjan a pričala je samo na starogrčkom,
(jer znate kako kažu,
mnoge riječi i mnogo smisla se izgubi u prijevodu).
U tom kratkom trenutku, u tom intervalu dok je ona bila kod mene,
shvatio sam da nisam savršen, i samo to mi je bilo potrebno.
Sizifova stijena se sama penjala uz stijenu,i vukla mene sa sobom.
No,to je kratko trajalo.
Ta mlada dama je iščeznula
poput hlada tokom majskog popodneva,
poput rose, poput tvoje kose iz moje ruke.
Sada neki drugi alhemičar pretvara tvoje poglede u zlato.
Iznenada na mojim vratima se pojavila još jedna osoba.
Odbojna starica koja se zvala Melankolija.
Koža joj je bila isušena i izborana poput stabla Baobaba,
a njena kosa, raščupana i sablasna poput Tužne vrbe.
Oči su joj bile sitne i providne, nalik nepotpuno ugašenih opušaka.
Sasvim grozna utvara, poput usamljenih autobuskih stanica po noći,
mumificiranih leptirova,
poput smjeha hijena tokom noći.
Hladna jeza se brzinom mraka provlačila kroz moju kičmu i hrskavicu.
Strah je ispunio moja pluća i nisam mogao ni pričati.
Samo je ona pričala. Imitirala je tvoj glas.
Govorila je da me voli.
Ja sam joj govorio da prestane jer to boli.
Jedva sam uspio da zatvorim svoje strahom-skamenjene kapke.
Kada sam opet otvorio oči, nije nikoga bilo ispred mene.
Na mom radiju je samo odjekivao strašni bariton.
Svjetlo je bilo isključeno.
Tužno se promicao taj glas, taj bariton
Bariton....bariton....bar i ton da čujem od tebe...
ne moraš reći da me voliš,
samo mi reci da ti nije svejedno.

Brus Springstin ne voli kuvano mlijeko
Aleksandar Slavnić


8. 9. 2011.

Spavati snom bez snova



Rodney Smith

Jedne noći sedeo sam u svojoj sobi i radio. Velika soba sa mnogo prozora bila je nedovoljno grejana, i kako je noć odmicala, hladila se sve više. Da bih se zgrejao, pomaknuo sam jedan mali sto do u dno sobe, gde je bio škrti kalorifer. Odatle mi je pogled padao na jedno udubljenje u kom su bili naslagani moji koferi. Mala stona lampa bacala je nevelik krug svetlosti koji je samo delimično osvetljavao nišu sa prtljagom. Zastajkujući u poslu, gledao sam rasejano gornji, osvetljeni kofer, metalni pokov na njemu, hotelske etikete jarkih boja i, kao modrice na telu, tragove nosačke nestrpljivosti i dana i noći provedenih u furgonima. Odjednom mi se učini da na niklovanom zatvaraču vidim plavu žensku vlas. Skočih. Upletena čvrsto u bravu, to je bila jedna jedina vlas, plava, i tvrda kao otkinuta žica. Nisam smeo da priđem i da je se dotaknem, jer u tom trenutku protrnuh istom onom jezom od pre dva meseca, u predsoblju alpskog hotela. 

Dakle, ipak je neko morao ležati na tim koferima, sa prosutom kosom i licem u dlanovima! Kružio sam oko svog otkrića nekoliko trenutaka, a zatim, kao po naredbi, prenesoh sto na staro mesto, zajedno sa lampm i hartijama. Iza mene ostade niša u polumraku. Nagonski sam se povlačio iz te mučne igre koju nisam tražio i u kojoj nisam gospodar. Bilo mi je još hladnije. Prisiljavao sam se da ne mislim na malopređašnje otkriće. I kad sam u tome uspeo, morao sam uvideti da nisam sposoban da mislim ni na šta drugo. Nikad nisam voleo preteranu osećajnost ni ta polujasna, sumnjiva stanja duha u kojima nas uobrazilja tako lako odvodi na svoje pogrešne i jalove puteve. Zato me je cela ova igra srdila i mučila. 

Da bih joj se osvetio, hteo sam da je kaznim prezirom, da se ne bavim njome i da je ne proveravam više. U stvari, morao sam neprestano da mislim na taj svoj prezir, i mučio sam se i dalje. Ništa nije pomagalo. Ostajala je postelja, koja kao grob pokriva zaboravom i leči svaku muku, iako manje savršeno. Ah, kad bi leći bilo isto što i zaspati, život ne bi bio ovo što jeste: smrt bez mira i izvesnosti. Dalji i nedostižniji od najvećeg blaga i najsmelijeg svetskog rekorda, san je ležao negde u daljini, okean sna, a ja sam ginuo za jednom jedinom kapi njegovom. Zaspati, spavati snom bez snova, mrtvim snom, u kom nema ni kofera, ni plača, ni ženske kose, ni žena, stvarnih ni avetinjskih!

Jelena, žena koje nema
Ivo Andrić


Ova naša zemlja je takva soba za umiranje


Gilbert Garcin


Gledajući jedno ljudsko naselje na nekoj vlažnoj strmini, ograđeno posrnulom ogradom, dođe mi misao o pravoj nameni ovoga sveta. U stvari, ova planeta je možda jedan obor u koji je saterano i zatvoreno sve što je u vasioni živelo i gamizalo, sa jedinom svrhom da tu pomre. U velikim bolnicama ima po jedna soba u koju prenose one bolesnike za koje se vidi da će živeti još nekoliko sati. U vasioni, ova naša zemlja je takva soba za umiranje. A to što se plodimo, to je samo iluzija, jer sve se to dešava u granicama smrti na koju smo osuđeni i zbog koje smo na zemlju bačeni. U stvari, mereno vasionskom merom a kazano našim ljudskim rečima: juče smo dovedeni a sutra nas neće više biti. Možda će još trava rasti i minerali sazrevati, ali samo za sebe.

Znakovi pored puta
Ivo Andrić

Kad bi ljudi znali


Gilbert Garcin

Čini mi se kad bi ljudi znali koliko je za mene bio napor bilo živjeti, oprostili bi mi lakše sve zlo što sam počinio i sve dobro što sam propustio da učinim, i još bi im ostalo malo osećanja da me požale.

Znakovi pored puta
Ivo Andrić

Ceo moj misaoni svet



Lothar Wolleh

Prilikom svakog ovakvog potresa u životu stekao bih ponešto, to ne mogu da poreknem, malo slobode, nešto duha i dubine, ali i usamljenost, nerazumevanje sveta i hladnoću. Sa građanskog stanovišta, moj život je od jednog do drugog takvog potresa bio u stalnom padu, predstavljao je sve veće udaljavanje od normalnog, dozvoljenog i zdravog. Tokom godina ostao sam bez zanimanja, bez porodice i domovine, našao sam se van svih socijalnih grupa, niko me nije voleo, mnogima sam bio sumnjiv, bio sam u stalnom ogorčenom sukobu sa javnim mnjenjem i moralom, pa iako sam živeo po građanskim okvirima, po svojim osećanjima i mislima bio sam u tom svetu tuđinac. Religija, otadžbina, porodica i država nisu za mene imale nikakve vrednosti i nimalo me se više nisu ticale, gadilo mi se od samoisticanja nauke, raznih esnafa i umetnosti. Moji pogledi, moj ukus, ceo moj misani svet, kojima sam nekada kao darovit i omiljen čovek, blistao, sada su bili zapušteni, podivljali i ljudima sumnjivi.

Stepski vuk
Herman Hese

6. 9. 2011.

Odlučio sam da te glupo volim po ko zna koji put


Rodney Smith


Kao klinci, svi smo se uvijek svađali
u vezi super-moći i koja je moć najbolja.
Eh, tek sada shvatam
koliko bi volio da mogu da neprimjetno vidim
šta radiš sada,
baš sada, u ovom trenutku
Umorno sjedim i klackam se na svome omamljenom hipotalamusu.
Zamisli, večeras dok spavaš, uletim ti u sobu,
tako neprimjetno i hladno kao što si i ti
ušla u moje srce.
No, neću napraviti istu grešku kao Ikar.
Poletiću po noći, i nadaću se da me Mladi Mjesec i njegov slijepi osmijeh
neće sravniti sa zemljom.
Ušunjao sam se tiho,
tiho i opasno.
poput kapi kiše koje padaju po laticama ruža.
Poput pijanaca koji padaju po marginama svog mozga.
Tiho i fatalno.
Zidovi njeni su obljepjljeni
tračevima.
Njeni tepisi su aleje nepoznatih junaka
Njeni ormari smrde na stare ljubavi.
Parfemi prošlosti.
Prijateljske svađe.
Ona se tušira suzama, prolivenim u zadnjem ratu
koji je izbio i završio zbog nje.
Tvoj jastuk ima treću stranu koja je uvijek hladna.
Oko tebe lebde misli, o mučenim magarcima
i orkestru divljih nosoroga.
Mrtvaci plešu oko tvoga kreveta,
polu-truli sa lastinim gnjezdima umjesto glava
i mornarskim čvorovima umjesto ekstremiteta.
Daleko su gusari, a moje muke su premale da bi stale u Tihi Okean.
Silazim sa teme polako...tonem poput Titanika.
Oprosti mi klišee, dođe mi nekad tako..... jebiga.
Samo, eto, ako me vidiš na ulici,
namigni mi ili se barem suptilno nasmješi.
Nemoj mi reći da nimalo nisam uticao na tvoj porculanski osmijeh.
I sama znaš dok si okružena ogledalima,
sama znaš, priznaj!, da su vrane već polako krenule
kružiti oko tvojih usana
Na uši ti šapću Sukube ispod kreveta.
a ti i ja se odbijamo kao loptice za stoni tenis.
Znaj, draga, ja sam te volio prije Holocena.
Ja sam bacao svoje dronjke u blato prije bilo kog drugoga
samo da bi ti prešla most od mene do njega.
Sa očima veselog boema
i nadom krišom ukradenom jučerašnjem mladoženji,
odlučio sam da te glupo volim po ko zna koji put.
Stavio sam devetnaest ruža na rub tvoga kreveta
i polio ih najjeftinijim bijelim vinom.
Napisao sam ti poruku i ostavio na jastuku.
Tu piše: "Hajde dođi da još jednom posmatramo
uvenule mliječne žlijezde na mjesecu,
hajde da još jednom okrečimo svoje duge u bijelo i da promjenimo
putanje morskih struja.
Dani su prostitutke, a tek kada dođe noć oni se pokaju.
Jedan plus jedan je jedan.



Osuđen sam na vječno bijele ruke iako kopam po smeću
Aleksandar Slavnić

Ne dopire do mene zvuk


Robert and Shana ParkeHarrison



Često sjedim sate i gledam hladne jesenje boje.

Mir sudbine koja se više ne da promijeniti ledi mi se na duši i licu.

Sve je u meni mrtvo; tako mi je dobro.

Ne dopire do mene zvuk, umro mi je očinji vid.

Sve je ostalo za velikom kapijom koja se zatvorila muklo za mnom. Izgubio sam sve i nisam više čovjek nego nemirna besana misao koja je potonula i prićutala se na dubokom zidu, a nada mnom su kao neprozirne zelene mase voda, mir, daljina i zaborav.

Ex ponto
Ivo Andrić

5. 9. 2011.

Rekoh čudnu riječ: pobuna


© Tomer Jacobson


Rekoh čudnu riječ: pobuna. I zaustavih pero nad ravnim retkom u kom je ostala utisnuta jedna nedoumica, prelako izrečena. Prvi put sam tako nazvao svoju muku, a nikad ranije nisam o njoj mislio, nisam je zvao tim imenom. ... Pobuna! Je li to samo riječ, ili je misao? Ako je misao, onda je moja misao, ili je moja zabluda. Ako je zabluda, teško meni; ako je istina, teško meni još više.


Derviš i smrt 

4. 9. 2011.

I sad više ne znam šta sam


© Ben Goossens


Sve sam to ja, isitnjen, sav od komadića, od odsjaja, probljesaka, sav od slučajnosti, od neraspoznatih razloga, od smisla koji je postojao pa se zaturio, i sad više ne znam šta sam u tom kršu.


Derviš i smrt
Meša Selimović

3. 9. 2011.

Ko bi vas prepoznao


Paul Klee - Masks



Zaista, niste mogli naći bolje maske, vi sadašnji ljudi, od svoga rođenoga lika. Ko bi vas – prepoznao!


Tako je govorio Zaratustra
Fridrih Niče



Svuda su


© Alberto Peroni


njuškači nesreće svuda su
naokolo.
čim ujutru ustanu
otkrivaju da nešto
ne valja
i besne zbog
toga,
i taj bes traje sve do
odlaska u krevet,
da bi se čak i tu
grčili u nesanici,
nesposobni da oslobode
svoj um
tričavih prepreka
na koje su
naišli.

osećaju da je sve protiv njih,
to je zavera,
i zato što su uvek besni
čini im se da su uvek
u pravu.

vidiš ih na ulici
dok divljački trube
na najmanji
prekršaj,
psuju,
rigaju svoje
prostakluke.

osećaš ih
u redovima
po bankama
samoposlugama
bioskopima,
guraju te s leđa
staju ti na pete,
mahnito su
nestrpljivi.

svuda su
i mešaju se u
sve,
te nasilničke
nesrećne
duše.

ustvari su
preplašeni,
nikad ne žele da
pogreše
pa ne prestaju da
napadaju
sve oko sebe…
to je poremećaj,
bolest
takve sorte.

prvi takav
koga sam video
bio je moj
otac.

i odonda
sam video
hiljadu
očeva,
deset hiljada
očeva
kako traće svoje živote
u mržnji,
bacaju svoje živote
u septičku jamu
i nastavljaju da
seru.


Svuda su 
Čarls Bukovski

(The Last Night of the Earth Poems, 1992) 

Bukovski: Teško nasilje nad prirodnim tokom tvog jedinog života


Jamie Baldridge - The 55th Parallel


telefon

će ti doneti ljude
svojom zvonjavom
ljude koji ne znaju šta bi sa
svojim vremenom
i koji čeznu
da te zaraze
time
izdaleka
(mada bi ustvari više voleli
da su u istoj sobi
kako bi bolje preneli svoje
ništavilo na
tebe).

telefon je potreban
samo za hitne slučajeve.

ti ljudi nisu
hitni slučajevi, oni su
maler.

nikad mi nije prijalo kad zazvoni
telefon.

„da“, oprezno ću reći.

„ovde Dvajt.“

već osećaš njihovu imbecilnu
žudnju za invazijom.
to su ljudi-buve koji
gamižu
dušom.

„da, u čemu je stvar?“

„eto, večeras sam u gradu pa
sam mislio…“

„slušaj, Dvajte, zauzet sam,
neću moći da…“

„dobro, možda neki drugi
put?“

„možda ne…“

svakom čoveku dato je tek toliko
večeri
i svako straćeno veče je
teško nasilje nad
prirodnim tokom
tvog jedinog
života;
osim toga, to ostavlja neki gadan ukus
u ustima, koji često traje dva-tri dana
zavisno od
posetioca.

telefon je samo za
hitne slučajeve.

decenije su mi trebale
dok sam najzad naučio
kako da kažem
„ne“.

a sad
ne brini za njih,
molim te:
samo će okrenuti drugi
broj.

mogao bi da bude
tvoj.

„da“, reći ćeš.

a oni će reći:
„ovde Dvajt.“

a onda
ti
budi
ljubazna
saosećajna
duša.


telefon
Čarls Bukovski

(The Last Night of the Earth Poems, 1992)

Da ti kažem


Erik Johansson - Revelation fields

pakao je sagrađen 
komad po komad
cigla po ciglu
oko
tebe.
to je postepen,
a ne brz
proces.

mi gradimo svoj
sopstveni
inferno,
a krivimo
druge.

ali pakao je
pakao.

moj pakao i
tvoj
pakao.

naš
pakao.

pakao, pakao,
pakao.

pesma o
paklu.

obuvanje
cipela
ujutro.
pakao.


da ti kažem
Čarls Bukovski

(The Last Night of the Earth Poems, 1992)

Vazduh i svetlost i vreme i prostor


© Erik Johansson

„… znaš, ili sam imao porodicu ili posao, nešto
mi je oduvek stajalo na
putu
ali sada sam
prodao kuću, našao sam to
mesto, ogroman studio, trebalo bi da vidiš prostor i
svetlost,
prvi put u životu imam mesta i vremena da
stvaram.“

ne, dragi moj, ako ćeš da stvaraš
stvaraćeš, makar radio
16 sati dnevno u rudniku
ili
ćeš stvarati u maloj sobi sa 3 deteta
dok si na socijalnoj pomoći,
stvaraćeš i kad su ti deo uma i deo
tela razneti,
stvaraćeš slep
obogaljen
dementan,
stvaraćeš s mačkom koja ti se penje uz
leđa dok se
čitav grad trese od zemljotresa, bombardovanja,
poplave i požara.

vazduh i svetlost i vreme i prostor
nemaju ništa s tim
i ne stvaraju ništa
osim možda dužeg života za nalaženje
novih
izgovora.


vazduh i svetlost i vreme i prostor 
Čarls Bukovski

(The Last Night of the Earth Poems, 1992)

Ja čak nisam ni pesnik: vidim


© Anna Hurtig

Strahovita stvarnost stvari
To je moje otkriće svakoga dana.
Svaka stvar je ono što je,
I teško je objasniti nekome koliko me to raduje,
I koliko me to ispunjava.

Dovoljno je postojati pa biti potpun.

Napisao sam dovoljno pesama.
Napisaću ih još mnogo više, naravno.
Svaka moja pesma to kazuje,
A sve su moje pesme različite,
Jer svaka stvar koja postoji samo je način da se to saopšti.

Ponekad se zagledam u neku stenu.
Ali se ne pitam da li ona oseća.
Ne dovodim sebe u zabludu nazivajući je svojom sestrom.
Ali je volim zato što je stena,
Volim je zato što ne oseća ništa,
Volim je jer nije ni u kakvom srodstvu sa mnom.

Drugi put slušam kako vetar huji,
I smatram da se vredelo roditi samo da bismo čuli kako vetar huji.

Ja ne znam šta će drugi pomisliti dok ovo budu čitali;
Ali uveren sam da to mora biti dobro jer bez napora o tome mislim,
I bez pomisli da me drugi ljudi slušaju kako mislim;
Jer ja to mislim bez misli,
Jer ja to kažem onako kako to kazuju moje reči.

Jednom su me nazvali pesnikom-materijalistom,
I ja sam se začudio, jer nikad nisam ni pomislio
Da je uopšte moguće da se meni ikakav naziv pripiše.
Ja čak nisam ni pesnik: vidim.
A ako ono što pišem ima vrednosti, to ne znači da je imam ja:
Vrednost je tamo, u mojim stihovima.
Sve je to savršeno nezavisno od moje volje.


Alberto Kaejro, odvojene pesme
Fernando Pesoa

2. 9. 2011.

Životi iz kontejnera




vetar je jak noćas
ledeni vetar
i ja mislim na
sve one beskućnike.
nadam se da neki od njih imaju
flašu crnog vina.

tek kad si beskućnik
primetiš da je
sve
nečije vlasništvo
i da postoje brave na
svemu.

tako je to u demokratiji:
uzmeš šta možeš
trudiš se da to zadržiš
i dodaš nešto
ako je moguće.

tako je i u diktaturi:
osim što tamo ili porobe ili
unište svoje
podanike.

mi samo zaboravljamo
naše.

u oba slučaja je
jak
ledeni
vetar.


životi iz kontejnera
Čarls Bukovski

(You Get So Alone at Times That It Just Makes Sense, 1986)

Volšebna kletva


L'examen de conscience (Self searching), 2007.
Gilbert Garcin

nikada nisam voleo da živim na ulici i
klonio sam se čorbe za bednike, vojske spasa
i svih
takozvanih utočišta.

bio sam tako jezivo mršav da sam
kad se okrenem
jedva video svoju senku
pod bleštavim popodnevnim suncem.

nije mi bilo važno, dokle god sam što dalje od
gomile.

a čak je i na tom dnu bilo
uspešne i neuspešne
gomile.

ne mislim da sam bio umobolan
mada mnogi
umobolni tako
misle

ali sada
mislim:
ako me išta spaslo
bilo je to izbegavanje
gomile.

to je bila moja
hrana

i sada
je.

smestite me u sobu sa više od
3 čoveka
i odmah se ponašam
bolesno,
čudno.

jednom sam
čak pitao svoju ženu: slušaj, mora da sam
bolestan… možda bi trebalo da odem kod
psihijatra?

Isuse, rekao sam, možda me izleči
i šta ću
onda?

samo me pogledala i
zaboravili smo
čitavu
stvar.


Volšebna kletva
Čarls Bukovski


(You Get So Alone at Times That It Just Makes Sense, 1986)


U ovoj eri buke i šarenila




Juče sam na ulici vidio čovjeka
koji je četiri puta donirao srce.
Sada pravi nadgrobne spomenike
u obliku rupe koja se nalazi u njegovom grudnom košu.
Danas sam vidio prave pravcate kriminalce;
Ljude koji kradu Bogu dane i ubijaju vrijeme.
Šta me sutra očekuje?
Odijela, bahati osmijeh lokalnog serijskog silovatelja
koji trči sa otkopčanim šlicom kroz trg.
Gospodara muva, masnog ogavnog nitkova
kome tkivo ispod zapuštenih noktiju odiše na nemilosrdnost.
Sve to mene ne dodiruje.
Zašto?
Po noći ti i ja smo šestar.
Ti si ona hladna igla koja stoji u jednom mjestu.
A ja, ja kružim oko tebe.
Ti i ja pravimo krug
koliko širok toliko i dug.
Ne mogu to da izdržim.
Toliko puta sam kružio, podebljavao taj krug,
na kraju je srce moje olovke naprosto puklo.
Izađem napolje
odem do najbližeg šanka
i pružim se po njemu poput starog persijskog tepiha.
Ne sjećam se tačno koliko puta sam tako sjedio
u kasne gluve sate, pio loš apsint i mravlju kiselinu
(tek kad se ne brineš o sebi, tada te i druge muke ne brinu).
Koliko puta mi je ujutro sunce zavijalo latinske pjesmice
o mračnoj strani Mjeseca dok sam ja ležao polumrtav?
Pitam se:
Da li me mrziš sa onom istom mojom ljubavlju koju mi nisi uzvratila?
Osjecam se kao goli prosjak u bazenu punom zlatnih kašika.
Tješim se...
Mozda smo se mimoišli
možda si hodala jednog dana po kiši
a ja, teturajući, nisam prepoznao tvoje lice
ispod kabanice.
Okupiran tužnim frulašima i kulama od kreditnih kartica,
hodam sad kroz grad
a po ovoj mamurnoj ulici prati me ulična filharmonija
plavih auta i uličnih znakova.
Htio sam ti reći jednom prilikom da te volim
ali znaj, shvatio sam da su sve te stvari klišei
a ti i ja smo osuđeni na neopjevanu odiseju.
E draga moja, u ovoj eri buke i šarenila,
ti i ja smo zadnje zvijezde nemog filma.


Herostrat
Aleksandar Slavnić

Ne znam koliko duša imam


L’égoïste (The selfish), 1998.
Gilbert Garcin


Ne znam koliko duša imam.
Menjam se svakog trena.
Stalno me progone.
Nikad sebe nisam našao
niti sebi poverovao.
Dušu imam samo.
Ko dušu ima, mira nema.
Ko vidi, samo je ono što vidi.
Ko oseća, nije ono što je.
Držim se onoga što jesam i što vidim,
oni me vraćaju a ne ja sâm.
Svaki moj san i moja želja
je ona koja se rađa a moja nije.
Ja sam slika sebe samog.
Na sopstvenom putu služim,
različitom, nestalnom, usamljenom.
Ne znam osetiti gde sam.
Zbog toga, lud čitaću
svoje biće, kao stranice.
Ono što sledi, predviđeno nije
što je prošlo, zaboravljeno je,
beležim napomenu onoga što pročitah
ono što prosudih i osetih.
Čitam ponovo i kažem: ”Zar sam to bio ja?”
zašto sam to napisao, samo Bog zna.
Não sei quantas almas tenho.
Cada momento mudei.
Continuamente me estranho.
Nunca me vi nem achei.
De tanto ser, só tenho alma.
Quem tem alma não tem calma.
Quem vê é só o que vê,
Quem sente não é quem é,
Atento ao que sou e vejo,
Torno-me eles e não eu.
Cada meu sonho ou desejo
É do que nasce e não meu.
Sou minha própria paisagem,
Assisto à minha passagem,
Diverso, móbil e só,
Não sei sentir-me onde estou.
Por isso, alheio, vou lendo
Como páginas, meu ser
O que segue não prevendo,
O que passou a esquecer.
Noto à margem do que li
O que julguei que senti.
Releio e digo: «Fui eu?»
Deus sabe, porque o escreveu.



Ne znam koliko duša imam / Não sei quantas almas tenho
Fernando Pessoa 


Kako sve postaje bolno ako o tome mislimo potpuno svesni da mislimo


Au musée (At the museum), 1999.
Gilbert Garcin

Ako mislim, sve mi izgleda besmisleno; ako osećam, sve mi izgleda čudno; ako želim, ono što želim sakriveno je negde duboko u meni. Uvek kad se nešto pokrene u meni, uviđam da to nisam ja pokrenuo. Ako sanjam, samom sebi ličim na nešto što drugi pišu. Ako osećam, ličim na platno koje drugi slikaju. Ako želim, imam utisak da su me utovarili u kamion kao nekakvu robu i da se vozim, kao po sopstvenoj volji, prema nekom mestu na kome uopšte ne želim da budem, barem ne pre no što do njega stignem.

Kako je sve zbrkano! Neuporedivo je bolje gledati nego misliti, i bolje čitati nego pisati! Ono što vidim, može da me obmane, ali ga barem ne smatram delom sebe. Ono što čitam, može da mi se ne dopadne, ali ne moram da se kajem što sam ga napisao. Kako sve postaje bolno ako o tome mislimo potpuno svesni da mislimo, kao duhovna bića u kojima se odigralo ono drugo udvajanje svesti zahvaljujući kome znamo da znamo. Iako je dan prekrasan, ne mogu da prestanem da mislim. Da mislim, ili osećam il nešto treće što se zbiva medju kulisama gurnutim u stranu. Čamotinja sutona i zapuštenosti, sklopljena lepeza, zamor od prinude da se živi...


Knjiga nespokoja
Fernando Pesoa

1. 9. 2011.

Bob Marli živi sada na Islandu




Još kad si mali,
misliš da čudovišta žive ispod tvog kreveta.
Kada malo odrasteš shvatiš da,
ta stvorenja koja su u tebi stvarali
onu vrelu paniku i paranoju,
ne žive ispod tvog kreveta.
Naprotiv, ta stvorenja, statue straha,
su upravo ona stvorenja što su
posjekla drveće od kojih se napravio tvoj krevet,
i stvorenja koja su preradila to drveće
u svojim fabrikama da bi taj tvoj krevet bio udoban.
Zapitaj se i shvatićeš da je, za samo tvoj jedan krevet
srušeno barem dvadeset drva, i zamisli da je u svakoj od tih krošnji
bilo barem 10 ptica.
200 ptica je ostalo bez svoga udobnog dom i sna
samo zato da bi ti mogao ostati budan do kasno u noć
i misliti o svojim besmislenim problemima, dok te
te tvoje brige polako ne odvuku u gorko-slatku komu.
"Hoću li napokon dobiti onu haljinu što sam oduvijek htjela?
Da li izgledam debelo?
Zašto se ne mogu udebljati?
Zašto me ona ne voli?
Hoće li me danas on primjetiti?"

Popeo sam se na najvišu stijenu i sjeo
na neku fino izglačanu površinu.
Vjetar je mirisao na stare knjige.
Krvavo sunce je svojim zadnjim zracima
pozdravljalo Mjesec i mene, noćnog grabežljivca
koji vreba i pažljivo posmatra fosforne čestice na nebu.
Večeras ajkule sanjaju ljude.
Odmičem se od samog sebe.
I polako shvatam zašto ne volim tebe.
Izvršila si nuklearni napad na moj rodni grad. Ne prepoznajem ga više.
Svoje ogromne betonske sinove si postavila na sva moguća mjesta.
Ukrala si Auororu Borealis iz mojih očiju.
Gradiš mostove da bi spojila ljude,
a odvajaš rijeke, vodene porodice, svojim branama.
Ali ipak... ne mogu da osjećam mržnju prema tebi niti bilo čemu
u ovom trenutku.
Mogu samo da se pitam da li postoji išta ljepše
od čekanja zalaska sunca pa opet iščekivanja izlaska sunca na istom mjestu.
Kako se sa prvim zracima, ptice polako uzdižu ka nebesima
a sve biljke polako okreću svoje zelene kičme u pravcu sunca.
U tom trenutku sam htio da sve svoje vene i arterije istrgnem iz sebe
i da se povezem sa vlasima travi u jedan ogroman Gordijev čvor.
Htio sam svoju kičmu pružiti sve do vrha ovog brda, u obliku stepenica.
No, probudio me je dodir nekog stranca, koji me je, ovlaš,
dodirnuo svojim jeftinim svilenim odjelom u gomili.
Miris auta i vječnog ljudskog bunila se protezao
do kraja popločane vrele ulice.
Ljudi su gledali u svoje ručne zglobove
a druga im je ruka bivala stalno prislonjena na uho.
S njima se više nije dalo pričati. Njihov svijet je plastičan.
I zato ti kažem, ne pitaj me zašto sam razočaran,
uberi mi cvijet i sjedni sa mnom ispod ogromne sjenke u šumi.
Ako ja skočim bos u lokvu, skoči i ti.
To će biti dovoljno da mi popraviš barem jedan dan.

Danas sam dobio pismo od Boga.
Rekao je da je zahvalan na mome pismu
i da mu je drago što čuje da sam prestao vjerovati u njega.
Kaže da mu je to dalo snage da krene mjenjati svijet,
da će pokušati da napravi ovu Zemlju boljim mjestom
i, kaže, da ću možda tada promjeniti mišljenje o njemu.
Nadam se... nadam se... sve je moguće...


Bob Marli živi sada na Islandu 
Aleksandar Slavnić 

Fusnota o stvaranju masa


Rob Gonsalves
Neki ljudi su mladi i ništa
više,
a neki ljudi su stari i ništa
više,
a neki ljudi ni stari ni mladi
i samo to.

I da muve nose odjeću
i sve zgrade izgore u
zlatnoj vatri
Da se nebo zaljulja kao trbuh
striptizete
i sve atomske bombe
zaplaču,
neki bi ljudi bili mladi i ništa
više,
a neki ljudi stari i ništa
više,
a ostali bi bili isti
ostali bi bili isti
ono nekoliko drukčijih
dovoljno brzo uklanja policija
ili njihove majke, braća, ostali; i
oni sami.

Sve što ostaje ono je što vidiš.

Teško je…


Fusnota o stvaranju masa
Čarls Bukovski