23. 12. 2012.

Vedra ponoć


© Michal Budínský

Ovo je tvoj čas, o dušo, tvoj slobodni let u bezrečje,
Daleko od knjiga, daleko od umetnosti, dana gotovog, posla svršenog;
Javljaš se cela, tiha, zagledana, dok ti je u mislima ono što najviše voliš -
Noć, san, smrt i zvezde.


Volt Vitman, Vedra ponoć

________________________________________________________



THIS is thy hour O Soul, thy free flight into the wordless,
Away from books, away from art, the day erased, the lesson done,
Thee fully forth emerging, silent, gazing, pondering the themes thou lovest best.
Night, sleep, and the stars.


Walt Whitman, A clear midnight



13. 12. 2012.

Sve ovo izricanje osjećaja...



Sve ovo izricanje osjećaja nastaje zbog velikog umora, naizgled bez uzroka, koji se danas iznenada spustio na mene. Ne samo da sam umoran nego i ogorčen, a gorčina je također nepoznata. Na rubu sam suza zbog tjeskobe - ne suza što se isplakuju, nego onih koje se zadržavaju, suza zbog bolesti duše, a ne zbog osjetljive boli.


Fernando Pesoa, odlomak iz  Knjige nemira


10. 12. 2012.

Pesma o meni



Prošlost i sadašnjost nestaju — ispunio sam ih, ispraznio,
I nastavljam da ispunjavam svoj sledeći prostor u budućnosti. 

Ej, ti tamo, slušaoče! Šta imaš da mi poveriš? 
Pogledaj mi lice dok gasim stidljivo veče 
(Iskren budi, niko drugi te ne čuje, a ja sam ovde još samo tren). 

Protivrečim li ja sebi? 
Dobro onda, protivrečim sebi 
(Ja sam velik, sadržim mnoštva).

Usredsređujem se na ono što je blizu, čekam na vratima. 

Ko je obavio svoj dnevni posao? Ko će prvi da završi večeru? 
Ko želi da prošeta sa mnom? 

Hoćeš li progovoriti pre nego što odem? Hoće li se pokazati da si već zakasnio?


_______________



The past and present wilt — I have fill'd them, emptied them.
And proceed to fill my next fold of the future.

Listener up there! what have you to confide to me? 
Look in my face while I snuff the sidle of evening, 
(Talk honestly, no one else hears you, and I stay only a minute longer.)

Do I contradict myself? 
Very well then I contradict myself, 
(I am large, I contain multitudes.)

I concentrate toward them that are nigh, I wait on the door-slab.

Who has done his day's work? who will soonest be through with his supper? 
Who wishes to walk with me?
Will you speak before I am gone? will you prove already too late?


Volt Vitman, Pesma o meni (51)
Walt Whitman, Song of myself (51)


27. 11. 2012.

Posle svega ostalog

Scena iz filma Divlje jagode Ingmara Bergmana
potrebno mi je da
prošetam niz ulicu
u popodne puno senki
nađem sto
ispred kafea
sednem
poručim piće
i da sedim
sa tim pićem
a muva da
sleti
na taj sto.
zatim
da u pozadini
čujem kako se neko
smeje.
zatim da vidim
ženu koja prolazi
u zelenoj haljini.
da vidim
kera koji prolazi
debelog kera
kratke smeđe dlake i
očiju koje se keze.
da umrem
sedeći tako.
da umrem
uspravnih leđa
dok su mi oči i dalje
otvorene.
hoću da mi avion
proleti nad glavom.
da prođe žena
u plavoj haljini.
onda hoću
istog debelog kera
kratke smeđe dlake i
očiju koje se keze
da ponovo prođe.
to će biti
dovoljno
posle svega
drugog
posle svega
ostalog.


War all the time (1981-1984)
Čarls Bukovski, Pesme. LOM, Beograd (1999).
Preveo Flavio Rigonat


17. 11. 2012.

Posle ćutnji


© Masao Yamamoto


Posle toliko bezrečja, bože,
tebe ja ne poznajem.

Ko si bila ti u meni, uopšte?

Jutro je i okus u ustima
kao da sam doručkovao smrt.

Iznova pretražujem put
kojim sam došao
i greške koje sam u hodu
napravio idući u krug,
opravdati pokušavam.

Prestao sam da te volim
a da i primetio nisam.


Pero Zubac, Posle ćutnji

Iz zbirke Pesme iz osamdesetih, Stylos, 2003. 


16. 11. 2012.

Plaše nas jer nas se plaše...


© Pedro Luis Raota


„Plaše nas jer nas se plaše
moja mala ljubavi. Sve su izmislili
da nas omrznu ljudi u kojima noćiva
dobrota. Taj mali, obični svet, mala
moja ljubavi.
Ona Preverova deca koja se ljube
u haustoru i sva deca koja se ljube
bez straha, po parkovima, ne mogu učiniti
ništa veliko sem da se ljube, ljube,
jer energija ljubavi mogla bi otopiti
crni sneg na njihovim šinjelima.“

***

„Male su reči da iskažu gorčinu.
Nevične su reči da opišu sram.
Ne uspeva duša da se tako brzo
nauči mržnji neophodnoj da se
preživi.“


Pero Zubac 

Iz zbirke Nove pesme, Stylos, 2003.


15. 11. 2012.

Odbrana smrti


© Masao Yamamoto

1. 

Smrt ima tvoj glas i ne plaši me.
Ulazi u sobu tvojim hodom. Bože,
smrt ume da se smeje. Raduje me!

Smrt je putovanje. Bez straha od povratka. 
Mogućnost da se ne razgovara. 
Lekovita ćutnja.

Ko govori o smrti proverava 
mogućnost bliskosti sa nama 
koji nismo. Sa nama koji smo 
bili. Smrt je odabir spokoja 
sa onu stranu reke, sa onu 
stranu sna. Smrt je dobra 
vila iz nesanica dečaštva.


4.

Posečene šume pružaju otpor pri hodu.
Kao da prolaziš kroz opipljiv zrak.
Gde su bila stabla stub je zgusnutog 
pamćenja. Traje trag o žiću. 

I mrtve ptice lete i spirale prave 
nad usnulim krajolikom detinjstva.
Oči su nepriviknute da vide 
nevidljivo. A reč je nevidljiva. 
A moćna je.


6. 

Mala je smrt da bi dorasla ljubavi 
kojom te kažnjavam za sve one godine 
dok si mi izmicala. 
Morala si umreti da bi se rodila 
meni nalik. A druga smrt se na glas 
tvoj ne odaziva. 


7. 

Mala smrt spava. Ljuljaj 
joj kolevku. Pevaj joj uspavanku 
koju ti je majka pevala. 
Ne zagledaj je.
Nećeš je videti. 
Ljuljaš praznu kolevku.
U njoj smrt spava.
Malo klupko svetla. 
Smrt nije tvoja.
Ne dodiruj je.


13.

More zna tajnu o nama, gde smo se voleli, 
kada i koje nas je razdvojilo vreme. Mi
ne znamo. Ali je more sviklo ćutnji i 
nevernima se ne odaje. Naučićemo jezik 
mora kad bude većima kasno, kad se nema 
šta reći i nema razloga govoru. More 
zna sve o nama pre nas i nama posle 
nas. More je knjiga mudrosti koja se 
sama prelistava. U knjizi je zapisano 
sve što nas mori i što nam se snu 
preprečuje. Moje reči, stoga, uzaludne 
su i same sebi protivreče. Ti ne 
možeš umreti jer si more i nebo, 
u bezbroj si biljki gorkih i 
mirišljavih svetom razasuta da
ti se nikad nadoticati neću; 
sveta si reč koja se ne ume izgovoriti 
i pesma izvan pesama i san izvan sna.
Mora da smrt, na tebe priviknuta, 
ima tvoje lice i da te ljubomorno 
čuva i od sebe za neka proleća 
kad nas već ne bude, uzaludnih 
pevača zaslepljenih tvojom lepotom
i tvojim umećem neprestanog rađanja.


Pero Zubac, Odbrana smrti
Iz zbirke Pesme iz devedesetih, Stylos, 2003.

14. 11. 2012.

Uvek će biti čovek na tragu


© Sergio Larrain

Treba izdržati taj poriv 
male prljave vozove koji idu u nepoznato,
beznadna putovanja van istine
od koje se skrivamo, zaludno,
kao mali kradljivci voća
u niskoj travi.

Uvek će biti čovek na tragu,
slediće stope upravo ne znajući kuda vode,
to je lepota neizvesnosti
kojoj se molim
tolikih godina u kojima se ne prepoznajem.


Pero Zubac
Iz zbirke Pesme iz šezdesetih, Stylos, 2003.

13. 10. 2012.

Psalm


© Arno Rafael Minkkinen


Niko nas opet ne mesi od zemlje i gline,
niko nam prah ne oslovljava.
Niko.

Slava ti, Niko.
Tebi za ljubav ćemo
cvetati.
Tebi
u susret.

Bili smo
Ništa, i jesmo, i to ćemo
ostati, cvetajući:
Ruža ničega, ruža
ničija.

Sa stabljikom
svetlom kao duša,
sa prašnikom pustim kao nebo,
sa krunom crvenom
od purpurne reči koju smo
pevali iznad, o iznad
trna.


Paul Celan, Psalm

28. 9. 2012.

Iskušenje


© Mimmo Jodice


Sa druge strane vrata jedan čovek
ostavlja svoju pokvarenost. Uzalud će
večeras usrdno moliti
svoga čudnog boga, koji je tri, dva, jedan,
i reći sebi da je besmrtan. Sada
sluša predskazanje svoje smrti
i zna da je razumna životinja.
Ti si, brate, taj čovek. Budimo zahvalni
crvima i zaboravu.


Horhe Luis Borhes, Iskušenje



26. 9. 2012.

Djetinjstvo - pregršt besmrtnosti


© Abbas Attar


Djetinjstvo - pregršt besmrtnosti!


Vladan Desnica, Proljeća Ivana Galeba

14. 8. 2012.

O petom točku


Ulrike Morlock,  It's a man's world 



S tobom smo u času kad saznaješ
Da si peti točak,
I nada te napušta. 
Mi, međutim, 
To još ne saznajemo.

Primećujemo
Da si nagliji u razgovoru, 
Tražiš reč kojom
Možeš otići, 
Jer ti  je stalo do toga
Da ne praviš nikakav skandal.

Dižeš se usred rečenice,
Govoriš razdraženo: hoćeš da ideš,
A mi kažemo: ostani! i saznajemo
Da si peti točak.
Ti, međutim, sedaš,

Znači, ostaješ da sediš kod nas u tom času
Kad saznajemo da si peti točak.
Ali ti
To više ne primećuješ.

Pusti da ti kažu: ti si
Peti točak.
I ne misli da sam ja, koji ti to kaže,
Hulja,
I ne laćaj se sekire nego
Čaše s vodom.

Znam - ti više ne čuješ,
Ali
Ne govori glasno da je ovaj svet rđav.

Kaži to tiho.

Jer - četiri nije premnogo, suvišan je
Samo peti točak.
A ovaj svet nije rđav
Nego
Pun.

(To si već čuo da govore.)


Bertolt Breht, O petom točku

Preveo B. Zec


11. 8. 2012.

Bukovski: Teško se diše



© Robert & Shana ParkeHarrison

sitna 
obeshrabrujuća zbivanja
stalno se smenjuju:
slučajne 
glupe
nezgode
loše sreće - 
zamorni zadaci 
koji su deo 
naše rutine
i raznorazne druge 
uvek obnavljajuće
nevolje - 
svi ti 
neizbežni 
mali porazi 
i tuge 
neprestano se 
trljaju i guraju o
trenutke
dane 
godine 
sve dok čovek 
gotovo 
poželi 
gotovo 
moli 
za širu
smisleniju
sudbinu.

ja skoro da 
razumem
zašto 
ljudi
skaču 
sa
mostova.

ja čak
delimično
razumem one
ljude koji
uzmu oružje i
ubijaju svoje 
prijatelje i nevine
strance

ne saosećam
mnogo s njima
i prezirem 
njihovo bezobzirno ponašanje
ali mogu da 
shvatim
osnovnu
neospornu
istrajnu 
snagu 
njihove
patnje.

užasni nasilni
neuspeh
svakoga
od nas
da živi kako treba

govori mi da smo
svi podjednako
krivi
za svaki ljudski
zločin.

nema
nevinih.

i ako nema 
pakla, 
oni koji hladno
osuđuju te 
nesrećnike
stvoriće 
ga 
za sve
nas.


Čarls Bukovski, Teško se diše
preveo Flavio Rigonat

9. 8. 2012.

Zaustavi se


© Andrea Colombo


***
napuštaju bolnicu
neki sa smrtnom
drugi sa životnom presudom

***
u mraku
po vejavici
jato vrana na zatvorskim žicama

***
zaustavi se
pogledaj kroz prozor
(u njemu
skoro uvek
živi
neka pesma)


Marija Duška
Prepev sa poljskog: Olga Lalić-Krovicka

Preuzeto sa: Bdenje 29-30


31. 7. 2012.

Firer će vam pričati


Edvard Munch, Genthinerstrasse in Berlin after the war


FIRER ĆE VAM PRIČATI KAKO ĆE RAT...

Trajati svega četiri nedelje. Već na jesen
Svi ćete se vratiti kućama. Ali jesen će
Mnogo puta doći i proći, a vi se
Nećete vratiti.
Moler će vam pričati kako će se mašine
Boriti umesto vas. I da će samo malobrojni
Morati da umru. Ali vi ćete umirati
U stotinama hiljada, umirati u tolikom broju
U kakvom nikad i niko na svetu nije umirao.
I ako čujem da ratujete na Severnom polu,
U Indiji, u Transvalu,
Unapred ću znati
Gde će biti vaši grobovi.


Bertolt Breht

Preveo P. Vujičić

27. 7. 2012.

Rabindranat Tagor: Ptice lutalice





O družino malih lutalica nad prostranstvima sveta 
Utisnite svoje tragove po mojim rečima

~

Neka mi bude dopušteno da mislim 
Kako među svim ovim zvezdama 
Postoji jedna koja vodi moj život 
Kroz mrak nepoznatog


Rabindranat Tagor, Ptice lutalice


11. 7. 2012.

Stvari koje su prošle


Ilse Bing


za jednu ljudsku smrt nema dovoljno cveća



Pero Zubac 
iz pesme Stvari koje su prošle

1. 6. 2012.

Mi se mijenjamo, svijet ostaje


Ralph Gibson


A on je zapalio lulu i tvrdim prstom dugo gnječio crveni žar, ne osjećajući vrelinu vatre, na rukama mu je rožnati oklop. I ne samo na rukama. Četrdeseta se već približuje, i on se više ne uzbuđuje kao u mladosti. Sve ima svoju vrijednost i težinu, ni manju ni veću nego što je ima, a nama izgledaju različite. Jedne nevolje vrijeme čini lakšim, druge težim. Mi se mijenjamo, svijet ostaje. Žar više ne prožiže kao nekad. Ni kad padne na dušu. Hladimo se, studen se javlja, kao u jesen, i gledamo da budemo uz ono što je stalno i što ne izdaje. Sve dok ne dođe kraj i konačna izdaja. Ali to nije u njegovoj ruci i ne tiče ga se, doći će drugi na njegovo mjesto.


* * *

Sve mu je spleteno večeras, ne uspijeva ništa da razmisli, da domisli, da smiri, i sve ostavlja da se gomila neriješeno, osjećajući se nemoćan prvi put u životu. Nije teškoća u onome što se dešava, već što ne može ni da se pomiri ni da šta izmijeni.
Vraćao se niz polje težak i umoran, mjesec mu je iza leđa, išao je za svojom sjenkom prostrtom po zemlji, kao da je neko nestvaran vodio njega praznog.



Meša Selimović, Magla i mjesečina

30. 5. 2012.

Knjiga se tu završava


© René Maltête

Leto se tek razžaruje,
a mom je glasu zima.

Korim svoju ruku koja beleži reči
jer sam sve pesme kazao.

Knjiga se tu završava.

Slomiti svoju frulicu
od mladog pevljivog drveta.

Učiti od cveta da lepo
dugo ne traje.

Sedeti uz more kao za leta
dečačkih.

Setiti se ranog plača.

Pevati u sebi.

Knjiga se tu završava.


Pero Zubac, Knjiga se tu završava

27. 5. 2012.

Svijet izdaje


© Robert and Shana ParkeHarrison

Sam je ličio na tu stabljiku sa jakim koljencima što se hrani iz neba i zemlje, i on se svim žilama pripijao za zemlju, upijao se u nju, i uporno se držao u svim životnim sušama, u ovoj ratnoj i u svakoj drugoj, sam svoj hranilac i branilac. Postojao je svijet i on, ništa između njih, uvijek u suprotnosti, uvijek u raskoraku. Svijet je bio protiv njega, smetao mu, i on se branio, priznajući ga samo po nevoljama koje je morao da odbija. Nije ga razumijevao, izgledao je gorak od mržnje, suviše uznemiren, toliko nesmiren da mu je to ličilo na ludost što neprestano traje. Ne samo u ratu. Zato se odvajao koliko je mogao. I nije bio sam, zemlja je bila s njim, i sve što je raslo iz nje, ove biljke i trave nabrekle od sokova, smirene i dobre. Nikad mu nisu zlo željele, nikad nisu po svojoj želji otišle od njega, nikad ga nisu izdavale dok su mogle da žive. Samo ljudi izdaju. Svijet izdaje.



Meša Selimović, Magla i mjesečina 


BUKOVSKI: Zdravo, kako si?






taj strah da ne budeš ono što su oni:
mrtav.

bar nisu napolju na ulici, trude se
da ostanu unutra, ti podbuli ludaci što
sede sami ispred svojih televizora,
njihovi životi prepuni konzervisanog,
unakaženog smeha.

njihov idealni kraj
parkiranih kola
malih zelenih travnjaka
malih kuća
malih vrata što se otvaraju i zatvaraju
dok im rođaci dolaze u posete
tokom praznika
vrata se zatvaraju
iza mrtvih što tako sporo umiru
iza mrtvih koji su još živi
u tvom tihom prosečnom kraju
vijugavih ulica
agonije
pometnje
užasa
straha
neznanja.

pas što stoji iza ograde.

čovek što ćuti iza prozora.


zdravo, kako si?
Čarls Bukovski 

Preveo Flavio Rigonat

Tužna istorija mene


© Denis Olivier


to je užasan način života:
okružen
večito-nadrkanima,
bezosećajnima i
gotovo ludima.

ali moja rana iskustva bila su
sasvim slična.

trebalo bi da sam se do sada
privikao na sve to.

od mog besnog ključalog
sitničavog oca
do

niza žena
koje su došle kasnije
sve od reda uništene
despresijom,
uzaludnim gnevom,
vriskanjem i
besmislenim
samo-
sažaljenjem.

sreća i jednostavna radost
izgledale su svima njima kao
proste bolesti koje treba
iskoreniti

ova istorija
mene:
taj užasan način
života.

ali osećam da sam sada ugrabio
pobedu
nad svom tom zaludnom
besnom crnom
histerijom.

sada sam preživeo sve
to i
mogu da me zatuku svojim
gnevnim životima i
spale me na mom
odru

ali nekako
sam pronašao trajni
mir
koji nikada ne mogu
da mi
oduzmu.


Tužna istorija mene, Čarls Bukovski 

Preveo Flavio Rigonat

24. 5. 2012.

Put u samoću


© Robert & Shana ParkeHarrison  


Svet otpada od tebe,
izgaraju sve radosti
koje si ikada voleo;
iz njihovog pepela preti mrak.

U sebe
nevoljno toneš,
gurnut snažnijom rukom,
zebući stojiš sred umrlog sveta.
Za tobom plačući struje
odjeci izgubljenog zavičaja,
dečji glasovi i nežni ljubavni zvuk.

Težak je put u samoću,
teži no što si znao,
presušio je i kladenac snova.
Al' imaj poverenja! Na kraju
tvoga puta biće zavičaj,
smrt i preporod,
smrt i večna majka.


Put u samoću, Herman Hese

photo: Robert and Shana ParkeHarrison

16. 5. 2012.

Pomislite na sve žive ljude koji nikad nisu čuli pristojnu muziku


© Zuhal Koçan


Ne mogu da poverujem da nema ničega. Stalno tražim nove i nove stanice. Imam ova kola manje od godinu dana, a crna boja na dugmetu za stanice potpuno se skinula. Bela je, kao slonovača, bulji u mene. 

Dobro, da, tu je klasična muzika. Na kraju moram da se zadovoljim time. Ali ja znam da je ona za mene uvek tu. Noću je slušam po tri-četiri sata. Pa ipak i dalje tražim drugu muziku. Jednostavno je nema. Trebalo bi da je ima. To me zabrinjava. Prevareni smo u potpuno drugoj sferi. Pomislite na sve žive ljude koji nikad nisu čuli pristojnu muziku. Nije čudo što im lica otpadaju, nije čudo što bezobzirno ubijaju, nije čudo što im nedostaje srce. 

Dobro, šta ja tu mogu? Ništa.

Filmovi su podjednako loši. Slušam ili čitam kritike. Veliki film, reći će.  I ja odem da pogledam taj film. I sedim tamo osećajući se kao jebena budala, osećam se opljačkano, izigrano. Mogu da pogodim svaku scenu unapred. I očigledni motivi likova, ono što ih vodi, ono za čim žude, ono što je njima važno, sve je to toliko maloletno i patetično, tako dosadno prosto. Ljubavni delovi su mučni, prežvakani, banalni. 

Verujem da većina ljudi gleda previše filmova. A pogotovo kritičari. Kada kažu da je film veliki, to misle u odnosu na druge filmove koje su gledali. Izgubili su objektivni uvid. Zatrpani su novim i novim filmovima. Oni jednostavno ne znaju. Pogubili su se u svemu tome. Zaboravili su šta istinski smrdi, što je gotovo sve ono što gledaju.

Da ne pričamo još i o televiziji...

A kao pisac... Jesam li? Ma dobro. Kao pisac imam problema pri čitanju drugog pisca. To jednostavno nije namenjeno meni. Za početak, ne znaju da spuste rečenicu, pasus. Dovoljno je da se tekst pogleda sa distance i već izgleda dosadno. A kad se stvarno udubiš u to, gore je nego dosadno. Nema tempa. Nema ništa sveže, što bi ti privuklo pažnju, iznenadilo te. Nema igre, nema vatre, nema šoka. Šta to čine? Sve to izgleda kao težak rad. Nije čudo što mnogi pisci kažu da je pisanje patnja. To već mogu da shvatim.


Dnevnik 1991-1993
Čarls Bukovski 

15. 5. 2012.

Sjećanja




Pa ipak, evo, pišem svoja  „Sjećanja“, rukovođen jednim važnim i jednim smiješnim razlogom.

Važan razlog je u tome što ovim zapisivanjem želim da se otarasim svoga privatnog života, da ga u sebi likvidiram kao stalno prisutno žarište i izvor sjećanja, da ispalim taj moćni naboj, kako mi ne bi smetao u mom književnom radu: kad ga zabilježim, to sjećanje što slobodno pluta po meni preći će iz oblasti potisnute ali stalno prisutne svijesti u inventarisanu memoriju, i neće više intenzivno živjeti kao mogućnost koja se zaobilazi. Oslobodivši se pritiska vlastitih privatnih doživljaja, koji izgledaju mnogo značajniji dok nisu fiksirani, pa slobodno sjećanje na njih brodi neusmjereno kroz našu svijest, poput oblaka i sna, preplićući se ili mimoilazeći, kao sjenke ili prijetnja ili konkurencija, s mišlju kojoj pokušavamo da posvetimo punu pažnju, ostaće u meni slobodan prostor za književno oblikovanje nekog zamišljenog, mogućeg događaja, očišćenog od tereta životne doslovnosti. To je, naravno, neriješen teoretski spor sa samim sobom, o suštini oblikovane slike svijeta: ,,malo je biti samo ja". Za literaturu nema značaja moje golo iskustvo samo po sebi, ono je samo mogući oblik života koji mi omogućava neophodnu identifikaciju s drugim ljudima, sa mnogim zamišljenim likovima i njihovim postupcima. Tako sve postaje moje, na jedan poseban način, i tuđe, po mogućnosti svačije. Ali je mnogo važniji oblik doživljavanja putem unutrašnjeg iskustva, aktiviranjem potisnutih misli i osjećanja iz oblasti nesvjesnog: to je mogući izvor identifikacije s ogromnim brojem ljudskih postupaka, jer smo, naravno u toku svoga života potisnuli u sferu nesvjesnog i podsvjesnog velik broj zabranjenih misli. One su bogat fond za razumijevanje svega ljudskog, ako naše kočnice i predrasude dozvole da postanu svjesne, da se oslobode mnogobrojnih hipoteka koje ih drže u tami naše podsvijesti. Naravno, možda je samo pretpostavka i želja, da će zabilježeno iskustvo prestati da mi se nameće svojim sirovim oblikom kao književna tema. Ali, pred piscem stoji toliko prepreka, od kojih je on sam sebi najteža, da u svojim mukama često postane i sujevjeran, pa ako uobrazi da će mu pomoći zapis protiv ma kakvih uroka, vjerujem da neće potražiti svaku pomoć.

Drugi razlog što pišem „Sjećanja“ je sitan, ali je sušta istina da su mnogi naši postupci, pa i veoma krupni, motivisani nevažnim razlozima. Prije dvije godine posjetio me jedan mladi novinar, uputila ga je redakcija da zapiše razgovor s Ivom Andrićem, Milošem Crnjanskim, Mihailom Lalićem i sa mnom. Pristali smo, Crnjanski, Lalić i ja. (Andrić je odbio.) Razgovarali smo dugo i srdačno, o svemu, a najviše o našem životu. Mladi kolega je sve marljivo zabilježio, uzeo mi desetak fotografija, i nakon izvjesnog vremena poslao mi dvadeset i pet stranica prekucanog teksta, radi autorizovanja, s molbom da odgovorim na još neka pitanja, jer mu je potrebno oko trideset stranica. Učinio sam i to. Poslije nekoliko mjeseci Miloš Crnjanski mi je ispričao kako je pitao redakciju zašto ni poslije toliko vremena nije objavljen razgovor koji je s njim vodio njihov novinar. Tada mu je neko iz redakcije mirno i učtivo objasnio da će taj zapisani razgovor, kao i drugi, s Lalićem i Selimovićem, biti objavljeni poslije naše smrti. Zadivila me sistematičnost i praktičnost tih ljudi koji su željeli da prekinu s ružnom praksom da čitulje pišu na brzinu, preko noći i odlučili da pravovremeno pripreme cjelovite autentične, čak autorizovane materijale za tužni trenutak smrti ljudi o kojima će se tek tada doznati da su bili zaslužni za domovinu. Ne znam da li su drugovi novinari željeli da te pripremljene čitulje objave što prije, mada ne vjerujem, jer sam s njima u najboljim odnosima; pa ipak, važno je da su oni spremni, sve ostalo je na nama. Ja, doduše, još ne mislim na smrt, ali se slažem s ljudima od reda da ništa ne treba ostavljati slučaju i da sve valja svršiti na vrijeme. Osim toga, zar nije bolje da ja sam o sebi, dok sam živ, napišem ono što znam, nego da drugi, kad umrem, pišu o meni ono što ne znaju, a ja u grobu živ da se pojedem što nikome ne mogu da odgovorim po zasluzi. A volim i čiste račune: zar nije bolje da pišem o sebi dok sam živ i tako da svakome dam priliku da mi prigovori zbog eventualnih netačnosti: tako, evo, nudim svoja „Sjećanja“ na provjeru.

Postoji i jedan izravan povod za ovo sjećanje. Pripremajući za Izdavačko preduzeće „Svjetlost“ izbor kritika o mojim književnim djelima (,,Kritičari o Meši Selimoviću"), prof. Razija Lagumdžija me zamolila da napišem svoju autobiografiju za tu knjigu. Pristao sam na taj prijateljski prijedlog i napisao „Sjećanja“, izmijenivši i proširivši razgovor s mladim novinarem.


Odlomak iz Sjećanja
Meša Selimović

13. 5. 2012.

Nećemo biti bogati u novcu, ali ćemo biti najbogatiji u ljubavi


© neslihan öncel


Nisam joj obećao zvijezdu nebesku, mada se i to čini, čak se i vjeruje, ponekad dugo, nikad do kraja. Poslušno sam palio svijeće o svakom prazniku ispod sultanove slike, upljuvane od muha, pisao sam pisma i žalbe, uvijek jednake, ne tužeći se čak ni njoj na taj dosadni posao, do posljednje pare donosio kući malu zaradu, koja nikako nije mogla da poraste, i nisam mogao obećati ni njoj ni sebi da će uskoro biti drukčije. A opet sam bio srećan: nećemo biti bogati u novcu, ali ćemo biti najbogatiji u ljubavi; ne bojim se života ni ljudi, bojim se samo da me se tvoje srce ne zasiti; bio sam sam, sad imam svoj svijet, kao da sam osvojio svoju planetu; spriječiću svakoga ko htjedne da prodre u naše carstvo, da ne bi ugrozio naš mir. 


Tvrđava
Meša Selimović 

Osvrtanje nije vraćanje, to je žaljenje


© Zuhal Koçan


Kako da kaže da li ga voli? Šta bi rekla time? I šta se drugome može reći o tome? Pošla sam pogrešnim putem, i idem sve dalje, trula u sebi, srce se ničemu ne raduje, sve veća daljina iza mene, a sve što je moglo biti ostalo je na drugoj stazi, i treba se samo vratiti, ništa nije lakše od toga, i ništa teže. Osvrtanje nije vraćanje, to je žaljenje. I neodlučnost: sve te veže, sve te zaustavlja, pređeni put, korak koji nije više lak, strah od novih počinjanja samo za prvo nema straha jer nema iskustava, i onda se čuva ono do čega ti nije stalo, što je tvoje koliko i ma čije, tvoje po nevolji i po neimanju ničega a ne po voljenju, a to je najcrnja varka, jer i ovako ništa nemaš, pust život je gori nego ništa, a ljudi se opet drže te pustoši, ne vjerujući da ima išta drugo. Ništa ne bi izgubili kad bi pustili ono što imaju, a boje se da ne bi ni dobili, zato ćute i čekaju.


Magla i mjesečina
Meša Selimović

12. 5. 2012.

Kako se liječi prazno srce


© neslihan öncel


Držalo me to mutno raspoloženje i kad sam izašao na sokak, u siv kišni dan, prošaran mokrim pahuljicama snijega, stiješnjen gomilom crnih oblaka što su poklopili svijet.

Vjetar je hujao kroza me, bio sam pusta špilja. 

Kako se liječi prazno srce, Ishače, prikazo, što je uvijek nanovo izmišlja moja nemoć?


Derviš i smrt 
Meša Selimović

Razum i logika u životu ne daju mnogo razloga za radost



Razum i logika u životu ne daju mnogo razloga za radost, a ni za patnju. Rizikujemo da uništimo značaj, život i smisao naših „atmosfera“ ako ih podredimo razumu. Ljubav je najbolji primer za to. Ko je ikada voleo zato što je za to imao razloga ili zato što je to želeo? Ne, ljubav se boluje i što nas više boli to nam veću snagu daje.


Herman Hese


5. 5. 2012.

Dama s kamelijama




      Setio sam se te studije i, dok sam želeo da patim zbog te žene, bojao sam se da me ne primi suviše brzo i da mi ne pokloni odmah ljubav koju bih želeo da platim dugim čekanjem ili kakvom velikom žrtvom. Takvi smo mi - ljudi; i velika je sreća kad mašta omogućava čulima tu poeziju, i kada telesne žudnje čine taj ustupak snovima duše. 
      Da su mi rekli: „Imaćete tu ženu večeras, a sutra ćete biti pogubljeni“ - ja bih pristao. Da su mi rekli: „Dajte deset zlatnika i bićete njen ljubavnik“ - ja bih odbio i zaplakao kao dete kad mu se pri buđenju sruše kule koje je noću videlo. 

*

      Žene su nemilosrdne prema ljudima koje ne vole.

*

     Uhvati me strah da će neko ući. Činilo mi se da bi samo nesreća mogla da mi dođe u to doba i po tako tmurnom vremenu. 

*

      Najzad se malo povratih i pogledah oko sebe, iznenađen što vidim da se život drugih ljudi produžava ne zadržavajući se na mojoj nesreći. 

*


      Kada čovek stekne takvu naviku kao što je bila moja ljubav, čini se nemogućno da se ta navika prekine a da u isto vreme ne slomi sve opruge života. 

*

      I tako, Margerita je zaista bila žena kao što su i druge: duboka ljubav koju je osećala prema meni nje se usprotivila želji da nastavi da živi po starom, da ima kola i da priređuje pijanke. 
      Eto šta sam govorio sebi za vreme besanih noći, a, da sam razmislio onako hladno kao što sam se činio da mislim, video bih u Margeritinom bučnom životu njenu nadu da će time ugušiti jednu stalnu misao, neprekidno sećanje. 
      Na nesreću, u meni su gospodarile zle strasti, i tražio sam samo načina da mučim to jadno stvorenje. 
      Oh, čovek je vrlo sićušan i vrlo gadan kada je povređena koja od njegovih intimnih strasti!

*

      Trebalo je biti lud pa doći dotle. Bio sam sličan čoveku koji, pošto se opio rđavim vinom, pada u živčanu razdraženost u kojoj je ruka kadra da izvrši zločin a da misao u tome nema nikakvog udela. Usred svega toga, veoma sam patio. Spokojstvo bez prezira, dostojanstvenost bez nipodaštavanja, kojima je Mergerita odgovarala na sve moje napade, čime se u mojim sopstvenim očima uzvisila nada mnom, razdraživali su me još više protiv nje.


Dama s kamelijama
Aleksandar Dima 

Bukovski: Područje pauze



© André Kertész

područje pauze 

moraš ga imati ili će se zidovi zatvoriti 
nad tobom. 
moraš da odustaneš od svega, 
odbaciš, 
sve odbaciš. 
moraš da gledaš 
u ono što gledaš 
ili misliš ono što misliš 
ili radiš ono što radiš 
ili 
ne radiš 
bez ideje o ličnom 
preimućstvu 
bez preuzimanja vođstva. 

ljudi su iznureni 
takmičenjem, 
skrivaju se u svakodnevnim 
navikama. 
njihovi interesi su interesi krda. 

retki su sposobni da se zagledaju 
deset minuta u 
staru cipelu 
ili da misle o neuoubičajenim stvarima 
kao recimo ko je izmislio 
kvaku.

ljudi postaju beživotni 
jer nisu sposobni za 
pauzu 
da se ponište 
rašniraju 
isprazne 
zaborave naučeno 
razbistre se. 

slušaj njihovi neistiniti 
smeh, zatim 
idi od 
njih.


Čarls Bukovski 

The Last Night of the Earth Poems (1992)
Čarls Bukovski, Pesme 2. LOM, Beograd (2007). Preveo Flavio Rigonat.



4. 5. 2012.

U svakom slučaju postoji jedan jedini tunel


© Andrei Graph


Moje čekanje beskonačno se odužilo. Ne znam koliko je vremena prošlo na časovnicima, koliko tog bezličnog i univerzalnog vremena koje mere časovnici, a koje je strano našim osećanjima, našim sudbinama, nastajanju i nestajanju jedne ljubavi, iščekivanju jedne smrti. Ali je protekla ogromna i komplikovana količina mog ličnog vremena, nabijenog događajima iz prošlosti i sadašnjosti, nalik rečnom toku koji pokatkad biva mračan i uzburkan, a pokatkad opet čudnovato miran i gotovo nepomičan i večan poput mora, u kojem smo Marija i ja stajali jedno naspram drugog i nepomično se posmatrali, a onda bi to opet postajala reka koja bi nas odnosila, kao u nekakvom snu, u vreme detinjstva i ja bih video Mariju kako, raspletene kose i užarenih očiju, neobuzdano juri na svom konju, a sebe bih video u svom rodnom selu na jugu, bolesnog u svojoj sobi, kako licem priljubljen uz prozorsko okno, isto tako užarenim pogledom, posmatram sneg kako pada. Izgledalo je kao da nas dvoje živimo u nekakvim paralelnim hodnicima ili tunelima, ne znajući da idemo jedno pored drugog, kao dve srodne duše koje žive u sličnom vremenu, da bi smo se susreli na kraju tih hodnika, pred jednom scenom koju sam ja naslikao, kao nekakvu šifru namenjenu samo njoj, kao nekakvu tajnu objavu da sam ja već stigao tamo, da su se hodnici konačno spojili i da je kucnuo čas susreta. 

Da je kucnuo čas susreta! Da li su se stvarno hodnici spojili i da li su se stvarno naše duše spojile? Kako je sve to bilo samo moja glupava iluzija! Ne, hodnici su i dalje tekli paralelno, mada je zid koji ih je delio sada bio kao od stakla, i ja sam mogao da vidim Marijinu tihu i nedodirljivu figuru... Ne, čak i taj zid nije uvek bio takav: ponekad bi opet bivao od crnog kamena i tada ne bi znao šta se iza njega zbiva, šta se događa sa njom u tim bezimenim intervalima, kakvi čudni događaji se dešavaju; tada bih pomišljao da se u tim trenucima čak i njeno lice menja i da ga nekakva podrugljiva grimasa izobličuje i da možda ima osmeha podeljenih sa drugima i da je sva ta priča o hodnicima moja puka izmišljotina ili smešno verovanje, a da u svakom slučaju postoji jedan jedini tunel, mračan i usamljen; moj tunel, tunel u kom sam proveo detinjstvo, mladost, ceo život. A kroz jedan od onih prozirnih delova kamenog zida ugledao sam tu devojku i naivno sam poverovao da ona korača drugim tunelom paralelnim sa mojim; dok je ona zapravo pripadala širokom svetu, svetu bez granica, svetu ljudi koji ne žive u tunelima; i možda je iz znatiželje prišla jednom od mojih čudnovatih prozora i nazrela prizor moje beznadežne usamljenosti ili je bila zaintrigirana nemim govorom, mojoj šifrovanom slikom. I onda je ona, dok sam ja i dalje išao svojim hodnikom, napolju živela normalnim životom, burnim životom kojim žive ljudi napolju, onim neobičnim i besmislenim životom u kome se organizuju igranke i proslave i u kome su ljudi veseli i bezbrižni. Tako se dešavalo da kad prođem kraj nekog od mojih prozora ponekad vidim nju kako me nemo i čežnjivo čeka (zašto me čeka? i zašto nemo i čežnjivo); ali se dešavalo da i ona zakasni ili da zaboravi na ovo ubogo začaureno stvorenje i tada bih ja, lica priljubljenog uz stakleni zid, nju viđao kako se u daljini osmehuje ili bezbrižno pleše ili je, što je još gore, ne bih uopšte video te bih je zamišljao na nepristupačnim ili neprikladnim mestima. A tada bih se osećao da mi je sudbina namenila još beskrajniju usamljenost od one kakvu sam mogao i da zamislim.


Tunel 
Ernesto Sabato 

3. 5. 2012.

Život se pričinjava kao nekakav dugotrajni košmar


Gilbert Garcin - S’y retrouver (Finding the way)


Mutna voda tu naspram mene neprestano me je mamila: zbog čega da patim? Samoubistvo je privlačno zbog lakoće uništenja: u jednom trenu, cela ova besmislena vaseljena sruši se kao neko džinovsko priviđenje, kao da čvrstina oblakodera, oklopnjača, tenkova i tamnica nije ništa drugo do obična opsena i kao da oblakoderi, oklopnjače, tenkovi i tamnice nisu ništa čvršći od košmarnog sna. 

Pri ovakvom rezonovanju život se pričinjava kao nekakav dugotrajni košmar iz kojeg čovek, ipak, može da se izbavi smrću, koja bi, na taj način, bila neka vrsta buđenja. Ta neodlučnost da se sunovratim u apsolutno i večno ništavilo sprečavala me je da se ubijem svaki put kada sam na to pomislio. Uprkos svemu, ljudsko biće je toliko privrženo svemu ovozemaljskom da na kraju više voli da podnosi svu nesavršenost i bol koji izaziva ružnoća ovog sveta, nego da uništi opsenu nekim svojevoljnim postupkom. A biva, takođe, da, kada dospemo na ivicu beznađa koje prethodi samoubistvu, kada smo iscrpili spisak svih zala nevolja i dospeli do tačke u kojoj zlo ne može da bude gore, bilo kakav privid dobrote, ma koliko malen bio, zadobija neizmernu vrednost, da bi na kraju postao presudan i da bismo se za nj uhvatili kao što bismo se očajnički uhvatili za bilo kakvu slamku ukoliko bi nam pretila opasnost da se strmoglavimo u provaliju. 


Tunel 
Ernesto Sabato 

30. 4. 2012.

Naš je


© Michael Magill


taj prostor je uvek tu
pre nego što dopru do nas
taj prostor
koji tako opušta
predah
kada se recimo
izvališ na krevet
ne misleći ni o čemu
ili recimo
puniš čašu vodom iz
slavine
ničim 
obuzet
taj
nežni čisti
prostor

vredan je
čitava stoleća
postojanja

recimo
kad samo češkaš vrat
gledajući kroz prozor u
golu granu

taj prostor
tu
pre nego što dopru do nas
garantuje
da
kada dopru
neće
uzeti sve

nikad.


naš je 
Čarls Bukovski 

You Get So Alone at Times That It Just Makes Sense (1986)
Čarls Bukovski, Pesme 2. LOM, Beograd (2007). Preveo Flavio Rigonat.

8. 4. 2012.

Ivo Andrić: Tvrdo spavaju mrtvi




Ne nikad nije,
Širom svijeta cijeloga,
Ne, nigde nije
Prepukla teška ploča nadgrobna
Uvijek i svugdje,
Širom svijeta cijeloga
Vjekova sviju
Mrci sniju i mrci zemljom bivaju,
Ali mi živi,
Širom svijeta cijeloga,
Ali mi jadni
Mi preželjni, mi hoćemo vječnosti.
I moj san je to,
Širom svijeta cijeloga,
Što no se sanja:
Da je ciknula ploča nadgrobna
I vječnost da je,
Širom svijeta cijeloga
Razvila krila
O, veče istine koje govori:
Ne pohode nas zvijezde,
Ne dozivaju grobovi,
Tvrdo spavaju mrtvi;
Živi su sjenke od oblaka;
Vječan je samo
Naš san o vječnosti.


Uskrs 
Ivo Andrić

7. 4. 2012.

Jutro


© Miha Skulj

Poslije noćne kiše. Svanulo krvavo jutro.
Blješte vode niz cestu ko male vatre.

Poslije noćne muke,
O, zašto mi crvenim jutrima
Navještaš nemirne dane?
Je li to neka nebeska šala
Suncu na njegovom putu? – O, lako je suncu,
Na nevidljivom koncu Tvoje sile hoditi nebom,
Vječno i isto!
A meni je teško držati korak u svirepoj igri
Sjaja i mraka nad mojom ubogom glavom.
I, ako je nesvjest konac ko i početak
Tog kratkog sna,
Zašto me budiš crvenim jutrima?

(1919)

Jutro 
Ivo Andrić

Uteha snova


© Miha Skulj


Oni što robuju danju
Ni noću ne nalaze sna.

Ne seća se čovek
Onoga što bi hteo,
Nego kroz jezu ćelija
I noć,
Tamne makaze škripe
I sablasna odela kroje.

Od mog života ništa nije moje.
Nemir u kome drhtim
Jedino je što osta – neki sati tuku! –
A sve ostalo posta
Tek mala, stara priča
O jagnjetu i vuku.

Samo kad zora sviće
– ko zna procese tela! –
Kô neko vrelo piće
Što zanosi i krepi,
Kratak san poteče, i zanos nerazmljiv:
Da su sva čuda i tajne bez imena i znaka,
Istine bez svedoka,
U meni sačuvane.

I još, pokatkad, dok spavam,
Dođe dah dalekih mora,
Topla ćilima, voća,
I raskoši nepoznate.

(1916)

Uteha snova 
Ivo Andrić 


5. 4. 2012.

Umiranje ima svoju grubu ivicu


Paul Klee - Death and fire


umiranje ima svoju grubu ivicu.
sad nema bekstva.
stražar motri na mene.
njegovo loše oko.
sada robijam.
u samici.
okovan.
nisam ni prvi ni poslednji.
samo ti govorim kako je to.
sada sedim u svojoj senci.
lice ljudi postaje mutno.
stare pesme se i dalje čuju.
s rukom na bradi, sanjam
ni o čemu dok moje nestalo detinjstvo
skače kao delfin
u zamrznutom moru.


kao delfin
Čarls Bukovski 

4. 4. 2012.

Daleko u nama


Carl Mydans


Ruše se stubovi koji nebo drže

Klupa sa nama polako
U prazno propada

Zar da dovek čamimo
U kamenom ćutanju

Kroz oči kroz čelo
Reči će nam proklijati

Razbežali se dani

Zar da dovek čekamo sunce
Da nam se kroz rebra zažuti

Slušamo kako nam srca
U grlu mrtvih stubova lupaju

Istrčali smo iz grudi


Daleko u nama (13) 
Vasko Popa

30. 3. 2012.

Prvo pevanje


© PhotoCosma

„Obreh se u nekoj mračnoj šumi“ 
Dante

To je bila šuma koja je pojela nebo
šuma iz koje kad izađoh videh
da nisam izašao da su me zveri pojele
i znah da će biti gorko da pričam
o tome šta sam video i nisam
video kad uđoh u njen mrak i ne izađoh
iz te šume što je zelenim čeljustima
pojela svoje staze i izgubila se u sebi
postoji jedna topla obala breg zelenila i jedna beatriča
ali su tri čeljusti tri makaze tri noža
da voleo bih povratak
išao sam ispred sebe po isplakanom
putu i pesak je ujedao za stopala
ko staklo i videh pse koji su grizli zemlju
videh grešnike kako ih vitla zli vetar
nebo što laje i kišu prokletstva tešku
i večitu
videh slepe vode stiksa i blato mržnje
videh grad u plamenu i žene čije su ruke zmije
videh zid plača bez zvezda
i čuh reči bola u vrtlogu
onih koji su postali drvo ili kamen
i ne mogu se smrti nadati
onih jadnih koji se nikada nisu rodili
videh videh videh i čuh i zaplakah
svirala od zemlje od šume
od krvi
dozivala drugu obalu
na kobnom žalu stajo narod i plako
o jao jao vama duše uklete
s balsamovanim rukama i usnama od krvi
videh videh videh čuh i padoh mrtav
o Aheronte Aheronte
sve strane sveta stiču se na tvojim obalama.


Prvo pevanje
Branko Miljković 

24. 3. 2012.

Najbolji čitalac




Sada sam ovde gore i pišem o njima. Moraš da budeš malo grub ili će te pojesti. Doživeo sam gadne stvari na tim vratima. Toliko njih misli da ćeš ih valjda pozvati unutra i piti s njima čitavu noć. Više volim da pijem sam. Pisac nikom ne duguje osim svom pisanju. Ne duguje ništa čitaocu osim dostupnosti štampane stranice. Što je najgore, mnogi obijači pragova nisu čak ni čitaoci. Samo su načuli nešto. Najbolji čitalac i najbolje ljudsko biće je onaj koji me nagrađuje svojim odsustvom.


Dnevnik 1991-1993
Čarls Bukovski 

23. 3. 2012.

Navij sat


L'heure de tous (1985) Gare Saint Lazare Paris


samo spori dan što prelazi u sporu noć.
šta god radio
sve ostaje isto.
mačke spavaju, psi ne
laju,
samo spori dan što prelazi u sporu noć.
ništa čak ne umire,
samo još čekanja kroz spori dan što prelazi
u sporu noć.
ne čuješ čak ni vodu kako teče,
zidovi samo stoje
a vrata se ne otvaraju.
samo spori dan što prelazi u sporu noć.
kiša je stala,
nigde ne čuješ sirenu,
u ručnom satu mrtva baterija,
upaljač ostao bez benzina,
samo spori dan što prelazi u sporu noć,
samo još čekanja kroz spori dan što prelazi
u sporu noć
kao da sutra nikad neće doći
a kad dođe
biće ista prokleta stvar.


navij sat 
Čarls Bukovski 

What Matters Most Is How Well You Walk Through the Fire (1999).
Čarls Bukovski, Pesme 3. LOM, Beograd (2007). Preveo Flavio Rigonat.

22. 3. 2012.

Derviš i smrt




Derviš i smrt. - Krajem 1944. godine, strijeljan je u Tuzli moj najstariji brat, partizan, oficir komande Tuzlanskog vojnog područja, presudom vojnog suda III korpusa. (Imena ne navodim, iako ih, naravno, znam; oni ne znaju, ili se ne sjećaju šta su učinili mome bratu i meni, uvjerio sam se u to nedavno kad mi je jedan od njih pružio ruku a ja nisam prihvatio, i on je začuđeno pitao neke moje prijatelje zašto se to ljutim na njega?) Na afišama izlijepljenim po gradu pisalo je da je Šefkija Selimović osuđen na smrt strijeljanjem zato što je iz magazina GUND-a (Glavne uprave narodnih do-bara) uzeo krevet, ormar, stolicu i još neke sitnice, a tako stroga presuda je donesena, piše na objavi, zato što je okrivljeni iz poznate partizanske porodice. Tako se naša porodična privrženost revoluciji i naša zanesenost okrenula protiv nas i pretvorila nas u žrtve. A taj okrivljeni, moj brat, kome su ustaše odnijeli sve stvari iz stana, očekivao je svoju ženu koja je slučajno ostala živa u koncentracionom logoru, i trebalo je da se vrati u Tuzlu. Kad sam čuo da je Sefkija strijeljan, doživio sam šok. Ležao sam nemoćan da išta shvatim, i neprestano plakao. Nakon nekoliko dana došao mi je šofer UDB-e koji je moga brata odvezao na strijeljanje, i donio mi poruku od mrtvog čovjeka. Šefkija je bio miran pred strijeljanje; rekao je: - pozdravi Mešu, reci mu da sam nevin. Ja sam znao da je nevin, ni sudije nisu tvrdile drukčije. Šofer nije smio da mi kaže gdje je sahranjen, pa ni danas ne znam gdje mu je grob. Taj nevjerovatan, slijepi, maloumni čin bio je prekretnica u životu svih članova moje porodice: svi smo osjetili da su se desile stvari koje nikad nismo mogli očekivati. I nije riječ o smrti nekog od nas, na to smo bili spremni, sedmoro nas je bilo u revoluciji, već o tako užasnoj nepravdi, bez razloga i bez smisla...

... Ovdje moram da zastanem. Pišući prethodne rečenice, bio sam svjestan da nešto skrivam, jer mi je neprijatno i pred samim sobom. Tek kad me Darka upozorila da nije bilo baš sasvim tako (ona zna istinu, ispričao sam joj), nevoljno sam se zaustavio i prisilio se da još jednom u svijesti okrenem film događaja... Da, bio sam šokiran, ništa nisam mogao da shvatim, dan i noć sam proveo bez sna i bez hrane, plačući, ne znajući šta ću od sebe, jer je sve moje dovedeno u pitanje. A sutradan, jedan jedini dan kako sam čuo za bratovljevu pogibiju, pet-šest dana poslije strijeljanja, trebalo je da održim neko predavanje, već ranije najavljeno plakatima. Nisam ga otkazao. Ne znam šta sam i kako sam govorio, ali sam govorio. I eto, baš to pokušavam da zaboravim, da sam htio da govorim, da sam mogao, da sam imao snage da govorim, da se nisam kao čovjek, kao brat pobunio protiv te neprirodne obaveze koju sam sebi nametnuo. Utoliko je moj postupak neshvatljiviji: da je to neko zahtijevao od mene, sve bi bilo jednostavno, kao tablica množenja. Ovako je košmar. Patio sam kao nikad u životu, a pokušavao sam da ostanem u kolotečini koju sam smatrao jedino mogućom, jedino ljudskom. Čak i poslije tog neljudskog čina! Htio sam, valjda, da razdvojim te dvije sfere, privatnu i opštu (kao da je to mogućno!). Možda sam se plašio da raskinem sa sobom onakvim kakvim me je stvorila revolucija, možda me vukla inercija: kako ću raskopati sebe cijelog? Možda sam mislio da nemam prava u tolikim smrtima svoj gubitak uzimati kao razlog da napustim revoluciju koja je postala smisao i suština moga postojanja. Ne mogu ništa određeno da kažem, ali sam možda pokušavao da sebe ranjenog i njega izgubljenog izmirim sa revolucijom koja jede svoju djecu. I eto, pokušao sam da idem istim putem, kao da se nije ništa dogodilo, nisam izašao iz partije, nisam okrenuo leđa svemu što sam bio, ali ništa time nisam riješio, bivalo mi je sve teže, ono predavanje je postala moj a mora, moj užas, i ni do danas se nisam oslobodio mučnog osjećanja na tu čudnu krivicu. Platio sam tu neshvatljivu zaluđenost teškim mukama docnijeg, sve težeg raskola sa sobom bivšim.

Da nisam imao nikakva dodira sa književnošću, takva tragedija bi me navela na misao da nekome, u vidu pisane ispovijesti, saopštim svoju muku. Takva primitivna i uprošćena motivacija želje za pisanjem u krajnjoj liniji je i najprirodnija. Začudo, kod mene je sve bilo mnogo komplikovanije: ukoliko sam više mislio na ubijenog brata (a mislio sam neprestano, čak sam pokušao da pobjegnem od te misli i od mjesta nesreće, i u novembru 1944. godine sam prešao u Beograd), utoliko sam manje nalazio u sebi snage da to iskažem. Čak sam da bih ostao živ i normalan, počeo nasilno da se okrećem drugim sadržajima: prisilio sam se da se, umjesto svome bezizlazu, svojoj dramatičnoj dilemi, okrenem svome nekadašnjem oduševljenju, partizanskom. To je bio moj pojas za spasavanje, sedativ koji me držao da ne tonem, varka kojom sam pokušao da skrenem svoj unutrašnji pogled s ponora koji se stvarao preda mnom. Ili da sam sebi dokažem da moj sudbinski zaokret, da sva moja odanost bez ostatka, da moj bezmjerni zanos, nisu bili obična greška. Plutao sam po olujnom moru svoje moralne pometenosti, grčevito se držeći za razbijene ostatke svojih ranijih oduševljenja. U početku mog pisanja su partizanske teme žrtvovanja za druge. Sigurno nisam slučajno nailazio na takve isusovske teme, vjerovatno sam pokušavao da obogotvorim svoju muku, da joj dam viši smisao: za veliki cilj neophodne su velike žrtve. I svoju sam u to ubrajao. Ali se moja muka nije dala ni odagnati ni olakšati, efekat varke, ni kao lijek za mene ni kao književni rezultat, nije bio naročit, pa sam prestao da pišem.

Nakon toga sam zapao u druge krize i nevolje, pa sam se ponovo prihvatio pisanja, pokušavajući da izmucam temu o ubijenom bratu, na žalost slabo i anemično: bio sam suviše blizu događaja, još opijen njegovom vrelinom, bez psihološke i emotivne distance, i sve je ispalo suviše privatno, suviše pamfletski, divlja tužaljka koja se samo mene ticala. Tada sam uvidio i to da sam nezreo i zanatski nesposoban da iskažem tako složenu materiju, nesagledivu i neuhvatljivu za moje diletantske mogućnosti. Zato sam, s upornošću za koju nisam znao da postoji u meni, počeo da se pripremam da jednom, kad bilo u životu uradim taj posao koji je sve više postajao moja opsesija. Ostavivši vremenu da neprestano premotava kanuru samog događaja, prvo sam se uhvatio ukoštac s jezikom, jer mi je bilo jasno da je u mojim prvim radovima upravo jezik najslabija tačka. To je isto kao kad slikar ne bi imao smisla za boje. Vidio sam da se jezik ne da, ostaje krut i nesavitljiv, nepodoban za nijanse koje su mi izgledale značajnije od cjelovitih blokova. Godinama sam se borio za prilagođivanje izraza, posebno u nastojanju da iskažem složeniju misao i osjećanje, za sublimniji jezik, koji bi, bar donekle, bio u stanju da obilježi splet ponornih oluja i dilema, i teško uhvatljive dubine i žestinu emocionalnih eksplozija. Kod naših savremenih pisaca nisam u potpunosti nalazio ono što sam tražio. Mada prilično razvijen, jezik naše današnje književnosti je ili artificijelan, neživotan, apstraktan, prilagođen za izražavanje bizarnih stanja i za izražajni egzibicionizam (nadrealisti); ili suviše konkretan, pogodan za izražavanje vanjskih pojavnih oblika, čak i na veoma plastičan način, ali bez sposobnosti poniranja u dublje slojeve života i ljudske psihe (realisti) ili vrlo rafinovan, probran, savitljiv, barokno razuđen, bogat, pa ipak sav na površini, nepogodan za dramatične situacije a pogotovu za dijabolična stanja koja su se meni sve češće javljala kao doživljaj (Crnjanski) ili snažan, silovit, ekrazitne snage, jezik-usov, jezik-bujica, bojovni jezik koji raznosi protivnika, maksimalno izražajan u negaciji, ali suviše retoričan i knjiški, nepodoban za misaone finese, za sadržajnu i misaonu dubinu (Krleža); ili miran, staložen, prodoran, iznijansiran, izbalansiran jezik, pogodan za opisivanje svakog mraka i čuda u čovjeku, pa ipak suviše miran, gotovo hladan za bure i nemire kakvi su se meni ukazivali, i trebalo je biti pisac najvećeg formata pa iz tog jezika izvući takva sazvučja i njime postići takvu snagu kao što uspijeva Andrić.

Morao sam pronaći ne bolji i ekspresivniji jezik, ni bogatiji, ni suptilniji, to bi bila smješna i nerealna ambicija, već jezik za moju ruku i moju dušu, koji će najbolje odgovarati onome što je u meni ključalo. Nisam znao šta tražim, samo sam nejasno naslućivao kakav to jezik treba da bude, Kad nađem, znaću šta tražim.

Uvjeren od samog početka (možda i pogrešno), da ću svoju životnu temu moći da obradim u obliku romana, odlučio sam da zanatski savladam tehniku romana. Najprije teoretski, u principu, a onda i praktično ("Magla i mjesečina", "Tišine", i nekoliko većih pripovijedaka poslužili su kao dobra vježba). Nisam mislio da će biti lako, ali nisam vjerovao ni da je tako teško. Godine i godine su prolazile, a ja sam se, kao s đavolom, rvao s nesavladivom strukturom romana: pisao sam i brisao, pisao i bacao, pisao i ostavljao u ladicu, ali nisam odustao. Zavidio sam slikarima koji i najveću sliku mogu da sagledaju jednim pogledom; pisac mora, neprestano, da drži bezbroj činjenica u glavi, bezbroj veza, bezbroj događaja, vodeći računa o sklopu dijelova, o dosljednosti likova, o mjeri i srazmjeri, o fabuli i ideji, o ritmu pojedinih rečenica i cjeline, o prvom i drugom planu, o glavnim i sporednim ličnostima i o bezbroj drugih stvari, međusobno toliko povezanih da se često ruši sve ako je pogrešno urađen jedan dio.

Oko 1962. godine ponovo sam počeo da se bavim svojom starom temom izgubljenog brata. Ali je do tog vremena građa bila odležala i mogla je podnijeti svaku obradu, a i tema je, u mojoj svijesti, dobila određeno usmjerenje, i savitljivost, i šire razmjere: od izvorišta je prošlo gotovo dvadeset godina, i u doživljaju nije više bilo sirove silovitosti ni prejake emocije. Sve je bilo izmeditirano, pretvoreno u moguće opšte iskustvo, kao odnos i sukob izmedu ideologije i pozlijedenog pojedinca. Tema je, dakle, univerzalna. A ipak je sve moje, nezaboravljena vrelina nije mi dopuštala da temu i motiv pretvorim u hladnu tezu. To nije u potpunosti lični doživljaj, ali je svačija mogućnost. Osnova idejne zamisli romana i jedina sličnost između moga života i romana ležala je u pitanju: šta sam ja poslije te osude, ožalošćeni i ozlojeđeni brat ili nesigurni, neuvjereni član partije? (U romanu je to izraženo ovako: "Šta sam ja sad? Zakržljali brat ili nesigurni derviš? Jesam li izgubio ljudsku ljubav ili sam oštetio čvrstinu vjere, izgubivši tako sve? ... jesam li izgubio ljudski lik ili vjeru? ili oboje?") Tako je u žižu romana došao sukob ličnog osjećanja i političkog uvjerenja. To je stari sadržaj, možda je izvjesna novina u tome što je u Dervišu i jedno i drugo jednako jako. Naravno, izvan tog idejnog kruga, život i roman se potpuno razilaze, mada sličnih situacija, po smislu, ima mnogo. Zašto sam otišao u istoriju? Možda i zato što sam se plašio direktne faktografske silovitosti teme i privatne omeđenosti, koja bi me opet mogla povući u nezeljeno afektivno reagovanje. A ja sam želio da iz nje izvučem njen univerzalni smisao.

Čitaoci su dobro primili "Derviša". I kritičari, uglavnom svi. Ali čitaoci su mi važniji. Zahvaljujući novinama, radiju, televiziji, ponešto i časopisima, a vjerovatno i aktuelnosti teme, moja djela i moje ime ušli su u uho i srca ljudi. Ponekad kao utjeha, ponekad kao nesporazum ali izgleda da ne može biti drukčije.


Odlomak iz Sjećanja
Meša Selimović 

21. 3. 2012.

Ranjave od ljubavi


© ekhoz 

mala tamnoputa devojko sa 
ljubaznim očima 
kada dođe vreme da 
upotrebiš nož 
neću ustuknuti i 
neću te okriviti,
dok voziš sama duž obale 
dok palme plešu,
dok živi ne dolaze
dok mrtvi ne odlaze,
neću te okriviti,
samo ću
pamtiti poljupce
naše usne ranjave od ljubavi
i kako si mi dala
sve što si imala
i kako sam ti ja
ponudio ono što je ostalo od
mene,
i pamtiću tvoju malu sobu
osećaj tebe
svetlo u prozoru
tvoje ploče
tvoje knjige
našu jutarnju kafu
naša podneva naše noći
naša tela prosuta zajedno
u snu
tvoju nogu moju nogu
tvoju ruku moju ruku
tvoj osmeh i toplotu
tebe
koja si učilila da se ponovo
smejem.
mala tamnoputa devojko s ljubaznim očima
ti nemaš
nož. taj nož je
moj i neću ga još
upotrebiti.


ranjave od ljubavi
Čarls Bukovski 

What Matters Most Is How Well You Walk Through the Fire (1999).
Čarls Bukovski, Pesme 3. LOM, Beograd (2007). Preveo Flavio Rigonat.


16. 3. 2012.

Šta će sa mnom biti?


Gilbert Garcin, Sortir de l'oubli (2006) 


U svakom slučaju, bolje je bilo ne roditi se,
Jer, koliko god da je zanimljiv u svakom trenu,
Život napokon stvara bol, gađenje, posekotine, oderotine, lomljavu,
Izaziva želju da se vrišti, skače, leži nepomično na tlu, da se izađe
Napolje iz svih kuća, izvan svih logika i svih balkona,
I divljački krene ka smrti, između drveća i zaborava,
Između sunovrata, i opasnosti, i odsustva sutrašnjice,
I sve bi to moralo biti nešto drugo više nalik na ono što ja mislim,
Na ono što mislim il osećam, što čak i ne znam šta je, o živote.

Prekrstim ruke na stolu, naslonim glavu na ruke,
Treba želeti plakati, al ne umem da iznudim suze...
Ma koliko se upinjao da se silno ražalim nad sobom, ne plačem,
Duša mi je napukla ispod povijenog kažiprsta koji je dotiče...
Šta će sa mnom biti? Šta će sa mnom biti?


Iz pesme Proticanje sati
Alvaro de Kapmuš / Fernando Pesoa

Prevela Jasmina Nešković