15.05.2012.

Sjećanja




Pa ipak, evo, pišem svoja  „Sjećanja“, rukovođen jednim važnim i jednim smiješnim razlogom.

Važan razlog je u tome što ovim zapisivanjem želim da se otarasim svoga privatnog života, da ga u sebi likvidiram kao stalno prisutno žarište i izvor sjećanja, da ispalim taj moćni naboj, kako mi ne bi smetao u mom književnom radu: kad ga zabilježim, to sjećanje što slobodno pluta po meni preći će iz oblasti potisnute ali stalno prisutne svijesti u inventarisanu memoriju, i neće više intenzivno živjeti kao mogućnost koja se zaobilazi. Oslobodivši se pritiska vlastitih privatnih doživljaja, koji izgledaju mnogo značajniji dok nisu fiksirani, pa slobodno sjećanje na njih brodi neusmjereno kroz našu svijest, poput oblaka i sna, preplićući se ili mimoilazeći, kao sjenke ili prijetnja ili konkurencija, s mišlju kojoj pokušavamo da posvetimo punu pažnju, ostaće u meni slobodan prostor za književno oblikovanje nekog zamišljenog, mogućeg događaja, očišćenog od tereta životne doslovnosti. To je, naravno, neriješen teoretski spor sa samim sobom, o suštini oblikovane slike svijeta: ,,malo je biti samo ja". Za literaturu nema značaja moje golo iskustvo samo po sebi, ono je samo mogući oblik života koji mi omogućava neophodnu identifikaciju s drugim ljudima, sa mnogim zamišljenim likovima i njihovim postupcima. Tako sve postaje moje, na jedan poseban način, i tuđe, po mogućnosti svačije. Ali je mnogo važniji oblik doživljavanja putem unutrašnjeg iskustva, aktiviranjem potisnutih misli i osjećanja iz oblasti nesvjesnog: to je mogući izvor identifikacije s ogromnim brojem ljudskih postupaka, jer smo, naravno u toku svoga života potisnuli u sferu nesvjesnog i podsvjesnog velik broj zabranjenih misli. One su bogat fond za razumijevanje svega ljudskog, ako naše kočnice i predrasude dozvole da postanu svjesne, da se oslobode mnogobrojnih hipoteka koje ih drže u tami naše podsvijesti. Naravno, možda je samo pretpostavka i želja, da će zabilježeno iskustvo prestati da mi se nameće svojim sirovim oblikom kao književna tema. Ali, pred piscem stoji toliko prepreka, od kojih je on sam sebi najteža, da u svojim mukama često postane i sujevjeran, pa ako uobrazi da će mu pomoći zapis protiv ma kakvih uroka, vjerujem da neće potražiti svaku pomoć.

Drugi razlog što pišem „Sjećanja“ je sitan, ali je sušta istina da su mnogi naši postupci, pa i veoma krupni, motivisani nevažnim razlozima. Prije dvije godine posjetio me jedan mladi novinar, uputila ga je redakcija da zapiše razgovor s Ivom Andrićem, Milošem Crnjanskim, Mihailom Lalićem i sa mnom. Pristali smo, Crnjanski, Lalić i ja. (Andrić je odbio.) Razgovarali smo dugo i srdačno, o svemu, a najviše o našem životu. Mladi kolega je sve marljivo zabilježio, uzeo mi desetak fotografija, i nakon izvjesnog vremena poslao mi dvadeset i pet stranica prekucanog teksta, radi autorizovanja, s molbom da odgovorim na još neka pitanja, jer mu je potrebno oko trideset stranica. Učinio sam i to. Poslije nekoliko mjeseci Miloš Crnjanski mi je ispričao kako je pitao redakciju zašto ni poslije toliko vremena nije objavljen razgovor koji je s njim vodio njihov novinar. Tada mu je neko iz redakcije mirno i učtivo objasnio da će taj zapisani razgovor, kao i drugi, s Lalićem i Selimovićem, biti objavljeni poslije naše smrti. Zadivila me sistematičnost i praktičnost tih ljudi koji su željeli da prekinu s ružnom praksom da čitulje pišu na brzinu, preko noći i odlučili da pravovremeno pripreme cjelovite autentične, čak autorizovane materijale za tužni trenutak smrti ljudi o kojima će se tek tada doznati da su bili zaslužni za domovinu. Ne znam da li su drugovi novinari željeli da te pripremljene čitulje objave što prije, mada ne vjerujem, jer sam s njima u najboljim odnosima; pa ipak, važno je da su oni spremni, sve ostalo je na nama. Ja, doduše, još ne mislim na smrt, ali se slažem s ljudima od reda da ništa ne treba ostavljati slučaju i da sve valja svršiti na vrijeme. Osim toga, zar nije bolje da ja sam o sebi, dok sam živ, napišem ono što znam, nego da drugi, kad umrem, pišu o meni ono što ne znaju, a ja u grobu živ da se pojedem što nikome ne mogu da odgovorim po zasluzi. A volim i čiste račune: zar nije bolje da pišem o sebi dok sam živ i tako da svakome dam priliku da mi prigovori zbog eventualnih netačnosti: tako, evo, nudim svoja „Sjećanja“ na provjeru.

Postoji i jedan izravan povod za ovo sjećanje. Pripremajući za Izdavačko preduzeće „Svjetlost“ izbor kritika o mojim književnim djelima (,,Kritičari o Meši Selimoviću"), prof. Razija Lagumdžija me zamolila da napišem svoju autobiografiju za tu knjigu. Pristao sam na taj prijateljski prijedlog i napisao „Sjećanja“, izmijenivši i proširivši razgovor s mladim novinarem.


Odlomak iz Sjećanja
Meša Selimović

Нема коментара:

Постави коментар