19.10.2015.

Jelena Blanuša: Poezija priziva smisao


Jelena Blanuša dobitnica je Brankove nagrade 2015. godine. Ova se nagrada dodeljuje pesnicima mlađim od 29 godina za prvu zbirku poezije. Originalno je ovaj intervju objavljen u zborniku 10. Međunarodnog novosadskog književnog festivala. Sa sasvim malim ali ipak suštinskim izmenama u odnosu na štampano izdanje, objavljujemo tekst u celosti (onako kako ga je prvobitno napisala autorka, bez daljih korekcija teksta koje su obavljene bez konsultacije autorke i promenile prizvuk intervjua). Ovaj tekst prati prevod na engleski jezik koji se može naći u pomenutom zborniku. 

Jelena Blanuša na dodeli Brankove nagrade
Foto: MNKF (zvanična stranica)


Intervju sa Jelenom Blanušom
POEZIJA PRIZIVA SMISAO 
Razgovor vodio Nemanja Raičević



Kakvo je mesto poezije među mlađom generacijom? 


Bez lažnog snebivanja moglo bi se reći da mladu generaciju poezija ni najmanje ne zanima – i to je sasvim u redu. Štaviše, to nije ni najmanje čudno ako posmatramo i nešto starije generacije. U društvu kakvo je naše, ljudi se trude da urade ono što se od njih traži, obave posao, i sednu pred televizor. I to ako imaju sreće da imaju posao; televizor već nesumnjivo svi imaju. Ni za kakvu umetnost, ne samo poeziju, tu više nema mesta. I u takvom okruženju odrastaju nove generacije. Mlade generacije su zatvorene u svoje socijalne sisteme i kulturne obrasce koji promovišu kič i šund, koji slave banalne reči, često i lošu muziku i filmove u svrhe zabave, dok ih druge vrste umetnosti gotovo ni najmanje ne zanimaju. Neretko u njihovom okruženju, pa i u školi, ne postoji niko ko bi mogao da ih zainteresuje za umetnost. Tako mi postajemo društvo zabave, a ne društvo koje neguje kulturu. Ako nad nečim treba lamentirati, onda to nije što mlade ne zanima poezija, već što je za te iste mlade ono banalno uvek i dovoljno, a to podrazumeva sve sfere funkcionisanja. Mladi pristaju na malo i kasnije nikad ne mogu ni da prime više od toga. 

A poezija, poezija je sama sebi svrha; i može se reći da je za nju to dobro – dobro je dok ide ispred društva. Da je suprotno, da sledi prosek, zavladala bi opšta apatija. I ne samo apatija.



Jesu li „naslov“ i „podslov“, iz upozorenja koje prethodi pesmama, sukob ili preplitanje saznajnih nivoa?


Naslov i podslov su svakako preplitanje saznajnih nivoa, i u tumačenju određenih pesama i naslov i podslov su aspolutno neophodni. Nisu nastali kao bilo kakav eksperiment, to je bio jedini način na koji sam mogla adekvatno da izrazim sve ono što treba izraziti jednom pesmom. Korišćenje podnaslova, šta se često sreće, bilo bi nedovoljno i nekorektno u mom slučaju, jer bi, po definiciji podnaslova, bio niže na toj hijerarhijskoj lestvici značaja. Bilo je potrebno uvesti sistem koji bi obe ideje jednako i sa poštovanjem tretirao. Naslov i podslov su zahtevali ravnopravnost, jer je u mnogoznačnosti sveta koji nas okružuje teško bilo koju pojavu opisati samo jednim imenom i jednom odrednicom, za sve je neophodno pružiti najmanje još jedno moguće tumačenje. Što se tiče naslova i podslova, može se reći da je jedan obično onaj umetnički ili pak emocionalni siže, a drugi saznajni, kognitivni osvrt koji je potreban da se pesma rastumači ili da se obradi na nekom sasvim novom nivou. Tu je pomalo i autorska sujeta: moj zahtev za ispravnim tumačenjem pesme. 



Kakvu simboliku za Vas ima Brankova nagrada?


Nasleđe Branka Radičevića je duboko ukorenjeno u našoj pesničkoj tradiciji, iako donekle smanjeno i marginalizovano u savremeno doba. Za mene lično ova nagrada je više od simboličnog, ona je jedna mala pobeda elegičnog poimanja pesništva, jer savremeno pesništvo pretenduje da bude mnogo toga, ali, bar kako se meni čini, elegično ponajmanje. Koliko god pribegavala novim tehnikama i savremenosti, i dalje smatram da je to osnovna odlika moje poezije. I možda ono najbitnije što se može imati od svega.



„Na početku je svaka bitka borba, naposletku odustajanje“. Da li je to strategija kojom se izbegavaju ili prizivaju Pesoine ''velike pustinje'' koje pominjete? 


Sve je sadržano u onom Pesoinom „Velike su pustinje i sve je pustinja.“ Sve ostalo, sve borbe i begovi, samo su naše strategije za koračanje tom pustinjom, tim pustinjama. I to ne samo za koračanje, već za našu borbu sa smislom tokom tog puta. Pustinja je ono što je apsolut, a poezija je ono što se dešava dok njome promičemo i sa njenom ćudi se borimo.


Zašto je, za Vas, danas potrebna poezija?

Kao što sam ranije navela, mnogi, naročito mladi, svakodnevno dokazuju da im poezija nije potrebna. Ipak, za mene je odgovor na to pitanje suštinski, isto kao i odgovor na to zašto nam je potreban jezik. Jezik je svakako potreban kao sredstvo komunikacije i međusobnog sporazumevanja, ali i više od toga, on je postao sredstvo našeg mišljenja, on je obogatio naše saznajno iskustvo i proširio mogućnosti poimanja. Sličan odgovor bih mogla dati za poeziju, imajući u vidu pritom da poezija predstavlja još precizniju, snažniju, produbljenu potrebu za komunikacijom, ali često mnogo emocionalno snažniju, mnogo profinjenije kognicije, ali i hipnotičku i unutrašnju. Svrha poezije, dakle, nije samo komunikacija, poezijom prizivamo smisao, čak i onda kad pokušavamo da razorimo svaki smisao. Stoga, ne može se uopšte razmatrati da li je poezija potrebna, ona je neophodna i duboko, daleko od našeg domašaja, utemeljena. Poezija je esencijalna i praiskonska koliko i svaka naša slika iz sna, koliko i sama reč. Čak i da pokušamo, ona se ne može uništiti i ukinuti, ona je stabilna, trajna i večita.


Da li Vaše Marija i Keterina, i Jelena i Hermina, opovrgavaju ili potvrđuju jednu drugu?

Hermna i Jelena su samo deo stalne dijalektike, one su dva pola koja se međusobno neprekidno smenjuju, sukobljavaju i nadopunjuju. Kao i svetlost, one su samo manifestacije, dualna priroda jednog postojanja: teško ih je ikada zabeležiti u oba oblika, ali se u različitim trenucima posmatranja možemo uveriti da zbilja postoje obe. Često se čini da se potiru, ali zapravo zajedno i na taj način čine jednu mnogo veću celinu nego što su to one same. Marija i Keterina su pak usputne ali stalne slike kolektivnog nasleđa kraj kojih neprekidno putujemo. I često ni ne zastanemo da ih pogledamo. 


„Mali je kutak Zemlja za sve moje misli“, kažete u jednoj pesmi. Koja je Vaša asocijacija na sopstvenu liriku?

Teško je reći koja je moja asocijacija na sopstvenu liriku, lakše je ako odgovor obrnem i kažem da je moja lirika asocijacija na čitavu stvarnost. Sažeta, izolovana, konzervirana slika te stvarnosti. A svet je često premali da bismo u njemu mogli da sakrijemo svoju patnju. Tako i nastaje Onostrano. I sve te onostranosti.



Kuda gleda horizont na kome „stoji žudnja“? 


Horizont nikuda ne gleda, mi smo ti koji gledamo u horizont. Štaviše, horizont je pojava koja je produkt isključivo našeg opažanja i načina na koji percipiramo svet oko sebe, u fizičkoj zbilji ne postoji nešto što se može nazvati horizontom, fizička realnost zna samo za nebo i zemlju, i ne postoji ta linija koja njih razdvaja. Horizonta uopšte nema bez našeg pogleda; horizont je iluzija. U navedenoj konstrukciji žudnja je jedina realnost, a ona je često slepa.


_______________________________



Interview with Jelena Blanuša, 
recipient of this year’s Branko’s Award
POETRY EVOKES MEANING
Interviewer Nemanja Raičević

(translation: MNKF)


What place does poetry have among the young generation?


– It could be said that the young generation has no interest in poetry. That is not peculiar at all if we take slightly older generations in consideration as well. In a society like ours, people are trying to do what is asked of them, do their job and sit in front of the TV. And that is possible only if they are lucky enough to have a job; they already undoubtedly have a TV. There is no place for any form of art, not just poetry. And that is the environment the new generations are living in. 
The young are closed in their social systems and cultural patters that promote kitsch and glorify profanities, often low quality of music and movies for the purpose of entertainment, so other forms of art do not interest them at all. There is often nobody in their environment, not even in school, who could get them interested in art. 
That is how we become the society of entertainment and not one that cherishes culture. If there is something to lament over, it is not the fact that the young are not interested in poetry, but the fact that those young people are content with banal, which goes for all areas of functioning. 
The young are satisfied with getting small amounts of everything and can later never receive more than that.
And poetry – poetry is its own purpose; and it can be said that it is good for it – as long as it is ahead of society, it is good. If it were the other way around, if it was behind the average, we would live in complete apathy. And not only apathy.




Are "title" and "subtitle" found in the instructions for reading, an opposition or overlapping of cognitive levels?

– The title and subtitle are absolutely the overlapping of cognitive levels and required for the analysis of certain poems. They are not a product of an experiment, but are a way for me to adequately express what I needed to express in a poem. Using subtitles, which is common, would have been insufficient and incorrect in my case, because it would have been, respecting the definition of subtitle, placed lower on the hierarchical level of importance. It was necessary to introduce a system that would treat both ideas equally and with respect. The title and the subtitle required equality because it is, in this world of multiple meanings, hard to describe a certain phenomenon using just one name and one word and it is necessary to give at least another possible meaning.




What does Branko’s Award mean to you on a symbolic level?

– The heritage of Branko Radičević is a part of our poetic tradition, although it is somewhat marginalized in the modern era. For me personally, this award is more than something symbolic; it is a small victory of elegiacal understanding of poetry as modern poetry strives to be a lot of things, but, it seems, not elegiacal. As much as I use new techniques and modernity, I still see that as the main characteristic of my poetry.



"In the beginning, every battle is a struggle, In the end, it is renouncement." Is that the strategy to avoid or embrace Pessoa’s "great deserts" that you mention?

– Everything is contained in Pessoa’s line "Great are the deserts and everything is desert." Everything else, all struggles and escapes, are merely our strategies to walk in that desert, those deserts. And that goes not only for our journey through the desert, but for our struggle with the meaning during that journey. The desert is absolute and poetry is what happens while we are on a journey through it and struggle with its temper.



Why is poetry necessary today, for you yourself?

– A lot of people, especially young people, prove that they do not poetry on a daily basis. However, for me, the answer to that question is meaningful, as well as the answer to why we need language. The language is surely needed as a means of communication and understanding each other, but even as something more than that: it has become the instrument of our thoughts and has enriched our cognitive experience and widen the possibilities of understanding. The similar answer can be given for poetry, bearing in mind that it represents an even more precise, stronger, deeper need for communication, which is often more powerful emotionally, of more sophisticated cognition, but also hypnotic and interior. The purpose of poetry is, therefore, is not just communication, but with poetry we evoke meaning, even when we try to destroy every meaning. Thus, it is not a question whether poetry is needed, as it is necessary and strongly grounded.



Do your characters named Marija and Keterina, and Jelena and Hermina, oppose or confirm one another?

– Hermina and Jelena are merely a part of constant dialecticism, two poles that are constantly changing, conflicting and completing each other. Similar to the light, they are just manifestations, dual nature of one existence: they are hard to be perceived as two entities, but at different moments we can be sure that both of them actually exist. If often seems they cancel each other, but actually together and in that way, they form a much larger whole than each of them separately is. Marija and Keterina are casual yet permanent images of collective heritage we always pass when travelling. And most often we do not even stop to look at them.



"Earth is a small corner for all my thoughts," you say in one of the poems. What is your own association of your own lyricism?

– That is a hard question, and it would be easier if I flipped the answer and say that my lyricism is an association of reality. Condensed, isolated, preserved image of that reality. And the world is often too small to hide our sorrow in it. That is how Supernatural occurs. All those Supernaturals.



Нема коментара:

Постави коментар