PTT screen

područje pauze 

moraš ga imati ili će se zidovi zatvoriti 

nad tobom. 

moraš da odustaneš od svega, 

odbaciš, 

sve odbaciš. 

moraš da gledaš 

u ono što gledaš 

ili misliš ono što misliš 

ili radiš ono što radiš 

ili 

ne radiš 

bez ideje o ličnom 

preimućstvu 

bez preuzimanja vođstva. 

ljudi su iznureni 

ljudi postaju beživotni 

jer nisu sposobni za 

pauzu 

da se ponište 

rašniraju 

isprazne 

zaborave naučeno 

razbistre se. 

slušaj njihovi neistiniti 

smeh, zatim 

idi od 

njih.

Čarls Bukovski 

ljubav je kapica od piva 

na koju staješ idući do

kupatila 

ljubav je ono što se dešava

jednom u deset godina

ljubav je zgažena mačka 

ljubav je stari prodavac novina 

na uglu koji je od svega

digao ruke

ljubav je ono što misliš da je druga

osoba uništila 

ljubav je ono što je iščezlo sa 

epohom pomorskih bitaka 

ljubav je telefon što zvoni, 

isti glas ili drugi 

glas, ali nikad onaj pravi

glas 

ljubav je neverstvo 

ljubav je zapaljeni 

beskućnik iza kontejnera

ljubav je čelik 

ljubav je bubašvaba 

ljubav je poštansko sanduče 

ljubav je kiša po krovu

starog hotela

u Los Anđelesu 

ljubav je tvoj otac u kovčegu 

(koji te je mrzeo) 

ljubav je konj sa slomljenom 

nogom 

koji pokušava da stoji 

dok 45000 ljudi 

posmatra 

ljubav je način na koji se kuvamo 

kao jastog 

ljubav je sve što smo rekli 

da nije 

ljubav je buva koju ne možeš

da nađeš 

ljubav je komarac 

ljubav je 50 grenadira 

ljubav je prazna bolnička guska 

ljubav je pobuna u Sen Kventinu 

ljubav je duševna bolnica

ljubav je magarac što stoji u 

ulici muva 

ljubav je prazna stolica za šankom 

ljubav je film o cepelinu 

koji se raspada 

trenutak koji još vrišti 

ljubav je Dostojevski za 

ruletom 

ljubav je ono što gamiže po 

zemlji 

ljubav je tvoja žena koja igra 

priljubljena sa neznancem 

ljubav je stara žena 

koja krade veknu 

hleba 

i ljubav je reč koja se koristi 

previše i 

prerano. 

Pročitao sam, nadohvat i bez reda, kao što sve i uvijek čitam, nekoliko knjiga o postanku i povijesti religija. To me pitanje uvijek zanimalo. Jer religija je jedino područje gdje su se ljudi potpuno i čisti od zadnje misli predavali u naručje fantaziji i iracionalnome, bez stidljivosti i bez susprezanja (kao što to, naprotiv, pa makar u najmanjoj meri, biva kod poezije), već s punom ozbiljnošću i s punim uvjerenjem u presudnu važnost svog posla. Pjesnik je uvijek pomalo u zloj vjeri, a njegova je naivnost uvijek pomalo uslovna. To je naivnost svjesna sebe. I uvijek bar trunčicu lukava. Tu je stalno prisutna pritajena svijest da ta naivnost može biti upravljena na ostvarivanje estetskih vrednota. Umjetnost je u isti mah i najnaivnija i najprepredenija od ljudskih djelatnosti. A umjetnik — prepredena naivčina, prelukavo dijete. Zato u umjetnosti nikad fantaziji i iracionalnome nije davano tako slobodnog maha, zato ih tu nikad ne nalazimo u tako čistom stanju kao u religiji. Religija je poezija koja se vrši ozbiljno. Vrelina vjernikova žara, vrijednost odistinskog i presudnost koje on pridaje svojoj metafizičkoj preokupaciji, isključuju svaku zlu vjeru i svaku natruhu kakve strane primisli. 

U tim mojim religijsko-historijskim ekskurzima nekad sam negdje čitao da je bog u ljudima nastao otprilike ovako: prasnuo je grom; unezvjereni ljudožder pao je ničice — i bog je bio rođen. Ta ljudožderova ustravljenost, ta njegova zaprepašćena nedoumica — eto to je bio bog. 

Ne dopada mi se! Možda je i tačno. Štoviše, historički, bit će sasvim tačno. Ali mi se ne dopada. Ne odgovara meni, mom ukusu, mojoj unutrašnjoj strukturi. 

Nesumnjivo, ima mnogo bogova. Kao i svih izmišljenih stvari. Ima ih veoma mnogo, i bogato raznolikih; za sve ukuse. A postoji široka mogućnost da se stvaraju novi. Ali, eto, taj nije za mene! 

Dakle, prasnuo je grom; ljudožder se prepao i rodio se bog. 

Upuštam se u tu bezazlenu djetinju igru, u igru stvaranja bogova. 

Stropošta se prazna kanta; dijete se prepalo, i rodio se drugi bog. Jedan mali bog, primjeran djetetu. 

Ne. Odlučno, ne dopada mi se. Za moj ukus, to još nije bog, „bog u čovjeku”. Ili, možda to i jest bog. Samo, to još nije čovjek. Očevidno, nema nikakva smisla trpati u čovječanstvo kojekakve subjekte, pa se kasnije tužiti što čovječanstvo nije onakvo kakvo bismo željeli. 

U tolikom obilju bogova, i u tolikoj slobodi da ih svak iznova po svojoj miloj volji stvara, dade se zaista izmisliti nešto bolje. Kako ja stvari zamišljam, čovjek je, u razvoju svijeta, nastao veoma, veoma kasno. Tako kasno da u mnogim stranama još nije ni nastao. Svakako, mnogo, mnogo kasnije nego što je prestao da baulja četvoronoške i osovio se na stražnje krake, mnogo kasnije nego što je počeo da umješno upotrebljava ruke. A bog je, o tome nema sumnje, u najboljem slučaju nastao bar trenutak poslije čovjeka. Čovjek je postao čovjek onim časom kad je u njemu nikao prvi tračak svijesti o sebi i, zajedno s tim, prvi tračak misli o vlastitom skončanju. Časom kad je pred njegovim pogledom pukla glavna, osnovna dvojnost ljudske prirode: rascijep između konačnoga i beskonačnoga, nesrazmjer između njegove ograničene konačnosti i pomamne žeđi za beskrajnim, koja mu je usađena u dnu bića. A taj jaz on se potrudio da prevlada kako je znao i umio; da ga zatrpa hekatombama svoga mesa, da ga premosti mostovima svojih duga: „napučio je svoju grud slijepim nadama da ne vidi svom bitku kraja”. Sve što je čovjek u tom pravcu izmislio i izmaštao, sve je to bog. I samo to je bog. Bog je naličje Smrti. Jedan oblik borbe protiv smrti, i ništa drugo. (I, dosad, izgleda, jedini koliko-toliko efikasan oblik te borbe.) Gdje nema smrti, nema ni boga. To mu je obilježje i znamen: svi bezumni pokušaji, sve vrele samoobmane snagom kojih čovjek nadrasta i prevladava smrt — sve je to bog. 

A što li sve ljudi, tokom tisućljeća, ne znadu satkati, nakupiti, nagomilati oko takvog jednog fantoma kojim se pobjeđuje smrt! I kakvim li se, — kroz ta duga tisućljeća i kroz sve ono što su ljudi u njihovom toku oko takvog jednog fantoma napleli, namaštali, načuvstvovali, najadili, nastrahovali, — kakvim li se on zaogrne dostojanstvom, tradicijom ljudske misli i ljudskog čuvstvovanja, vrednotama ljudskog zanosa i ljudske patnje! Koliko li se oko njega namota ljudske slave i bola! Koliko li se živog ljudskog istrapljenog tkiva za nj zalijepi! Kao, uostalom, i za tolike druge ljudske riječi i fantome. Kao ne samo za velike riječi „domovina“ , „čast“ , „dužnost , „žrtva” i tome slične, već i za one druge prisnije riječi kao što je riječ „misao , i riječ „pravda”, i riječ „kruh“; i kao što je, na koncu, riječ „život“, i riječ „čovjek“ . Pa kad se iz čitave te klin-čorbe koju je oko takvog jednog fantoma čovjek napleo i nabajao izbaci klin, i opet teška srca može da se batali ono što je preostalo. Jer kako je čovjek izgrađen iz svog vlastitog razvoja, iz svoje vlastite povijesti, to bi u stvari značilo bataliti ne onaj fantom, već bataliti samoga sebe. A u tome, priznat će se, postoji izvrsna mala poteškoća. 

Čovjek. Gorostasna tragična figura na pozadini agonično raskrvavljenog horizonta, na samom razmeđu između dviju provalija; provalije beskonačnosti i provalije smrti i mraka. Grud mu je puna ljeskanja bića i nebića, u njoj se motaju smrt i besmrtnost, sad uhvaćene u koštac, sad obujmljene u zagrljaj. Prolaznost i vječnost, konačnost i beskonačnost, ispoređene i ravnopravne, počivaju mu jedna na jednom, druga na 

drugom dlanu, kao dvije ptice.