26. 12. 2010.

Ja unapred očekujem najgora proganjanja na svom putu. To je sasvim u redu.


"Zašto ne stisneš zube i budeš muško?" rekao je. "To bi obradovalo tvoga oca gore."
"Gde gore?" rekao sam.
"Na onom svetu."

To sam čekao.

"Nema onog sveta", rekao sam. "Nebeska hipoteza je puka propaganda koju su formulisali bogati da zavedu siromašne. Ja poričem besmrtnost duše. To je večita zabluda nasamarenog čovečanstva. Kategorički odbacujem hipotezu Boga. Religija je opijum za narod. Crkve treba pretvoriti u bolnice i društvene ustanove. Sve što jesmo ili se uopšte nadamo da jesmo dugujemo djavolu i njegovim švercovanim jabukama. Biblija sadrži sedamdeset osam hiljada protivrečnosti. Da li je to božja reč? Ne! Ja odbacujem Boga! Žigošem ga nemilosrdnim kletvama! Prihvatam bezbožni univerzum. Ja sam monista! "

 "Ti si lud", rekao je. "Ti si manijak."

 "Ti mene ne razumeš", nasmejao sam se.
"Ali to je u redu. Predvideo sam nerazumevanje - ne, ja unapred očekujem najgora proganjanja na svom putu. To je sasvim u redu."

Put za Los Anđeles
John Fante



22. 12. 2010.

Nasmejano srce



Léon Spilliaert


Tvoj život je tvoj život.
Ne daj da utone
u bolesnu vlagu pokornosti.
Budi na oprezu
uvek postoje izlazi.
...Negde ima svetla.
Možda nema mnogo svetla,
ali bolje i to nego mrak.
Budi na oprezu.
Bogovi će ti ponuditi šanse.
Spoznaj ih, ostvari ih.
Ne možeš da pobediš smrt,
ali možeš pobediti smrt u životu,
ponekad.
I što česće to činiš
biće više svetla.
Tvoj život je tvoj život.
Znaj to dok ga imaš.
Ti si čudo.
Bogovi čekaju da uživaju
u tebi.


Nasmejano srce
Čarls Bukovski


18. 12. 2010.

Samo čekam da prođe...


Léon Spilliaert

Bistar dan
kao planinska reka,
kao pušten sa lanca,
kao lakši od vode

Pružam ruke,
dodirujem stvari
To je poseban obred,
i postajem siguran da...

To je stvaran svet oko mene.

Potpuno svestan
da prolazi vreme
Kao padanje peska,
kao mreškanje vode

Zatvaram oči
i gledam unutra,
Moje sumnje su glupe,
i postajem siguran da...

To je stvaran svet u meni.
Samo čekam da prođe

Gurni me blago
da se vratim u stanje
koje podstiče krv
da se popne u obraz

I sjuri u glavu
kao metak u čelo
Jer ishod je isti,
i postajem siguran da...

To je stvaran svet oko mene.
Samo čekam da prođe.



Stvaran svet oko mene
EKV







Vrati mi moje krpice




Padni mi samo na pamet,
misli moje obraz da ti izgrebu.
Iziđi samo preda me,
oči da mi zalaju na tebe.
Samo otvori usta
ćutanje moje da ti vilice razbije.
Seti me samo na sebe,
sećanje moje da ti zemlju pod stopalima raskopa.
Dotle je među nama došlo...

Vrati mi moje krpice.
Moje krpice od čistoga sna,
od svilenog osmeha, od prugaste slutnje,
od moga čipkastoga tkiva...
Moje krpice od tačkaste nade,
od žežene želje, od šarenih pogleda,
od kože s moga lica.
Vrati mi moje krpice!
Vrati, kad ti lepo kažem!

Napolje iz moga zazidanog beskraja,
iz zvezdanog kola oko moga srca.
Iz moga zalogaja sunca.
Napolje iz smešnog mora moje krvi,
iz moje plime, iz moje oseke.
Napolje iz mog ćutanja na suvom.
Napolje, rekao sam - napolje!
Napolje iz moje žive provalije,
iz golog, očinskog, stabla u meni!
Napolje! Dokle ću vikati napolje?
Napolje iz moje glave što se rasprskava!
Napolje, samo napolje!

Šta je s mojim krpicama?
Nećeš da ih vratiš, nećeš?
Spaliću ti ja obrve,
nećeš mi dovek biti nevidljiva.
Pomešaću ti dan i noć u glavi.
Lupićeš ti čelom o moja vratanca.
Podrezaću ti raspevane nokte
da mi ne crtaš školice po mozgu.
Napujdaću ti magle iz kostiju
da ti popiju kukute s jezika.
Videćeš ti šta ću da ti radim!
Seme ti i sok i sjaj
i tamu i tačku na kraju mog života
i sve na svetu!

Beži čudo!
I tragovi nam se ujedaju!
Ujedaju za nama u prašini...
Nismo mi jedno za drugo.
Stamen hladan, kroz tebe gledan.
Kroz tebe prolazim s kraja na kraj,
ništa nema od igre.
Kud smo krpice pomešali!
Vrati mi ih. Šta ćeš s njima?
Uludo ti na ramenima blede!
Vrati mi ih, u nigdinu svoju beži.
Beži, čudo od čuda!
Gde su ti oči?
I ovamo je čudo!

Izbrisao sam ti lice sa svoga lica,
zderao ti senku sa svoje senke,
izravnao bregove u tebi,
ravnice ti u bregove pretvorio,
zavadio ti godišnja doba.
Odbio sve strane sveta od tebe
Savio svoj životni put oko tebe
Svoj neprohodni svoj nemogući
Pa ti sad gledaj da me sretneš

Dosta rečitoga smilja, dosta slatkih trica!
Ništa neću da čujem, ništa da znam!
Dosta, dosta svega!
Reći ću poslednje dosta,
napuniću usta zemljom,
stisnuću zube-
da presečem ispilobanjo,
da presečem jednom za svagda.
Staću onakav kakav sam,
bez korena, bez grane, bez krune.
Staću oslonjen na sebe,
na svoje čvoruge.
Biću glogov kolac u tebi,
jedino što u tebi mogu biti.
U tebi kvariigro, u tebi bezveznice,
ne povratila se!

Ne šali se čudo!
Sakrilo si nož pod maramu,
prekoračilo crtu, podmetnulo nogu.
Pokvarilo si igru!
Nebo da mi se prevrne,
Sunce da mi glavu razbije,
krpice da mi se rasture.
Ne šali se čudo s čudom!
Vrati mi moje krpice,
ja ću tebi tvoje!

Vrati mi moje krpice
Vasko Popa

14. 12. 2010.

Umeće gledanja


Boy Lighting a Candle (Boy Blowing on an Ember). 1570-1575.
El Greco

Živi, kažeš. u sadašnjosti;
Živi samo u sadašnjosti.

Ali ja ne želim sadašnjost, želim stvarnost;
Želim stvari što postoje, a ne vreme koje ih meri.
Šta je sadašnjost?
To je nešto šta se određuje prema prošlosti i budućnosti.
To je nešto što postoji usled postojanja drugih stvari.
Ja hoću samo stvarnost, stvari bez sadašnjosti.
Ne želim da uključim vreme u svoju šemu,
Ne želim da mislim o stvarima kao da su sadašnje;
Hoću da mislim o njima kao o stvarima.
Ne želim da ih od njihove suštine razdvajam,
Smatrajući ih za sadašnje.
Čak ni za stvarne ne bih smeo da ih smatram.
Ne bi ni za šta trebalo da ih smatram.
Morao bih da ih vidim, samo da ih vidim;
Da ih vidim dok ne izgubim moć da o njima mislim,
Da ih vidim bez vremena, bez prostora,
Da mogu da izuzmem sve osim onog što se vidi.
To je umeće gledanja, koje nikakvo umeće nije.


Fernando Pesoa


Jedino smo mi vazdan jednaki sami sebi


Léon Spilliaert

Sudbinu svoju sledi,
Zalivaj svoje biljke,
Voli svoje ruže.
Ostalo je senka
Drveća tuđeg.

Stvarnost je
Uvek više il' manje
Od naših želja.
Jedino smo mi vazdan
Jednaki sami sebi.

Slatko je živeti sam.
Uzvišeno i plemenito
Stalno živeti jednostavno.
Ostavi bol na žrtveniku
Kao bogovima zavetni dar.

Posmatraj život izdaleka.
Nikad ga ne pitaj.
On ti ništa ne može
Reći. Odgovor leži
Izvan bogova.

Al' spokojno
Oponašaj Olimp
U svome srcu.
Bogovi su bogovi
Jer ne misle o sebi.


Fernando Pesoa


9. 12. 2010.

Previše se umire, u tom životu!


Invisible
_Jenniholma_


Smrt. Vječita misao. Drug iz djetinjstva. Nasušna hrana mojih dana i mojih noći. Pritajena klica svijesti u našim zaboravima. Jedino stalno i vječito prisustvo u nama.

A previše se umire, previše se umire, u tom životu!

...

Treba mrziti smrt. Treba pobijati smrt, bez predaha , svim sredstvima, na svakom koraku. Treba mobilizirati sve ljudske snage na tu mržnju protiv smrti. Jer u životu kao da se i ne radi drugo nego samo umire. Život kao da i ne znači drugo nego nanizati velik, grdan broj umiranja, svojih rođenih i tuđih, — pa najzad umrijeti, sasvim umrijeti. Prestati doživljavati čak i umiranja!


Vladan Desnica

Na koncu sviju staza


František Kupka


U stvarima je jedna luda zbrka i jedna mudra harmonija; jedan pijani besporedak i jedan dulji smisao. Kome je dano da to spozna, dobro je proživio svoj vijek. Taj je obišao čitav svoj krug.

Sklapam ponovo oči, i gle, kao da to nije roj mladih mušica što oko moje glave igra tjeran ukovitlac daškom vjetra koji po tek prosušenoj zemlji šara male virove prašine, već da to oko mene šume moja minula proljeća.

Žmirim na mladom proljetnom suncu i osjećam da sad već životu ne treba tražiti drugog cilja ni dubljeg smisla. Vedar sunčani dan, i kora hljeba, i krpa neba sa šakom zvijezda nad glavom - i ja ne mogu da zamislim veće ni stvarnije sreće: sve želje šute i čula dremlju, a misli imaju prazničko ruho i bijele skrštene ruke.

Na koncu sviju staza stoji šutnja i mir sa svime: široki mir sa bolom, s ljudima, sa životom - sa samim sobom. U meni tišina, nada mnom podne bez ruba, uokolo prizori zemlje u dobroj poplavi sunca.

Zar se na tako malo sav život sveo? Je li to starost, preživjelost, umor? Ili posljednja, vrhovna mudrost: krajnja odreka svega? Ne znam. Osjećam samo da nema stvarnijeg dobra od toga: mir sa radošću, s bolom - i preplavljenost suncem.


Vladan Desnica

19. 11. 2010.

Jedva čekam veče da i meni svane


Night in St. Cloud (1890)
Edvard Munch

Jedva čekam veče da i meni svane
jer ja nemam dana. Ko pustarom pesak
misli, zraci pali u sjaj, ledni blesak.
I vidi se život, zima ko dve rane.

Mladost i sve cveće stvori se pred okom.
Ja osećam iz njih kako bol se vije:
zamirisa uzdah iz onog što nije,
što ostaje, trune, u snu u dubokom.

Al’ zemlji će sunce veselo da grane,
Maj će vedar ići, probudiće goru:
Njoj promena nosi proleće i zoru;
Jedva čekam veče da i meni svane.


Poenta 
Vladislav Petković Dis

Prestanak jave


 Moonlight (1893)
Edvard Munch

Dolaze dani i noći bez jave,
I kao senke, bez šuma, nestaju;
U snu, prolazom oko moje glave
Svi događaji i stvarnost prestaju.
Dolaze dani i noći bez jave.

Sad ne poznajem izraz božjeg sveta,
I nemam pojma za misli i boje;
Nebo i zemlja više mi ne smeta,
Kao ni ljubav, ko ni rane moje.
Sad ne poznajem izraz božjeg sveta,

Gde duh lagano, nečujno opada
Kao lepota, prah leptira, cveće
I ja ne vidim da mi sve propada,
I da l' me ista može da pokreće;
Gde duh lagano, nečujno opada.

Ja ne znam gde su moje noći sure
I stare strasti, maovina stara;
I ne znam gde su moje avanture,
I srce ludo, da l' se već odmara,
Ja ne znam gde su moje noći sure.

Ja ne znam više da l' se sećam sada
Jednog momenta i izraza lica,
Jednog momenta da l' se sećam, mada
Još gledam sebe vezanih vilica.
Ja ne znam više da l' se sećam sada,

Ni kad je došo oblik zaborava,
I ne osećam strasti, ni oluje,
Ni kako diše mir, daljina plava.
I ja ne čujem suze, ni slavuje,
Ni kad je došo oblik zaborava.


Prestanak jave
Vladislav Petković Dis

20. 10. 2010.

Čarls Bukovski: Čuvaj se onih koji uvijek traže mnoštvo




Evening On Karl Johan Street
Edvard Munch


postoji dovoljno izdajstva, mržnje,
nasilja,
besmisla u prosječnom ljudskom
biću
da se opskrbi bilo koja vojska bilo kojeg
dana.

najbolji su ubijači oni
koji propovijedaju protiv ubijanja.
najbolje mrze oni
koji propovijedaju ljubav
najbolje – napokon – ratuju oni
koji propovijedaju
mir 

oni koji propovijedaju boga
trebaju boga
oni koji propovijedaju mir
nemaju mira.
oni koji propovijedaju ljubav
nemaju ljubavi
čuvaj se propovjedača
čuvaj se upućenih.

čuvaj se
onih koji
uvijek
čitaju
knjige.

čuvaj se onih koji preziru
siromaštvo ili se ponose njime

čuvaj se onih koji su brzi na pohvalama
jer za uzvrat trebaju pohvalu

čuvaj se onih koji lako osuđuju:
oni su u strahu od onog što ne znaju

čuvaj se onih koji uvijek traže
mnoštvo; oni su ništa
nasamo

čuvaj se
prosječnog čovjeka
prosječne žene
čuvaj se njihove ljubavi

njihova je ljubav prosječna, traži
prosječno
ali njihova je mržnja genijalna
postoji dovoljno genijalnosti u njihovoj
mržnji
da te ubije, da ubije
bilo koga.

ne želeći samoću
ne shvaćajući samoću
oni će pokušati da razore
sve
što ne odgovara
njihovim predodžbama

nesposobni
da stvaraju umjetnost
oni je neće
razumijeti

svoj neuspjeh
kao stvaraoci oni
će uzeti kao neuspjeh
svijeta

nesposobni da ljube u potpunosti
oni će vjerovati da je tvoja ljubav
djelomična
i oni će te mrziti

i njihova će mržnja biti savršena
poput sjajnog dijamanta
poput noža
poput planine
poput tigra
poput kukute

njihova najčišća
umjetnost.


Genij mnoštva / The Genius Of The Crowd
Charles Bukowski

17. 10. 2010.

Ne razumeju me, ja nisam usta za ove uši




»Ne razumeju me: ja nisam usta za ove uši. Suviše sam dugo živeo u gorama, suviše sam mnogo slušao šta govore potoci i drveće: ovi me sad, kad govorim, slušaju kao što slušaju čobane. Neuzburkana je moja duša i jasna kao gora pred podne. A oni misle da sam hladan, i da sam podrugivac koji pravi grozovite dosetke. Gledaju me eto i smeju se: i smejući se još me i mrze. Ima leda u njihovom smehu.« 


Friedrich Nietzsche

13. 10. 2010.

Golo osjećanje bivstvovanja


Pablo Picasso

Prisutan sam. Prisutan sam, ali ne učestvujem. I volim to. Pritajeno prisutan. Prisutan bez zapremine. Kao pomisao, kao sušta pomisao. Kao život sjene.

Uistinu mi se čini da niti što želim niti što pravo osjećam. I s nevjericom ispitujem to stanje. Radujem mu se. Tačnije, ne radujem mu se, jer je i to napor, i to je prezamorno za mene. Nego: ono me obasjava radošću. Onako kao što rano sunce osijava hladni kamen toplinom. Ispitujem ga s nevjericom. Jer se čisto pobojavam da se to ne promjeni, preokrene, da se pokaže da nije tako. Pribojavam se da odjednom ne osjetim svoju zapreminu u stvarnosti, da kroza me opet ne provri nemir nekog htijenja, da ne otpočne opet neko vrenje. Ne, neću to. Neću čuvstvovanja, već samo pukog osjećanja, kao stablo. Kao stablo što svojim osjetljivim likom, žilicama svog treptavog lišća, smolastom mekoćom svojih pupova osjeća svaku novu ugodu, svaku promjenu u životu zraka, a da pritom ništa ne čuvstvuje. Golo osjećanje bivstvovanja. Neka kroza me leprša miso, sneno i bez pravca, kao sanjiv leptir kroz igru sunčanih prošarica pod proljetnim krošnjama. Neka mnome protječu osjećanja, neka zabljesnu osjeti kao ribice što srebrnasto strugnu vodom pa nestanu. Golo osjećanje bivstvovanja.


Vladan Desnica

9. 10. 2010.

Jedina prava stvarnost...

Melancholy and Mystery of a Street, 1914,
Giorgio de Chirico


Život se kreće u izlomljenoj liniji, u neprekidnom smjenjivanju momenata ugoda-neugoda, u beskonačnoj dijalektici radost-bol. Po čemu je i zašto onda bitno da li ono što u nama pokreće i tjera smjenjivanje tih faza dolazi iz reda »vanjskih« , »objektivnih« fakata, iz kruga »odistinske stvarnosti«, ili iz kruga naše unutrašnje stvarnosti, iz reda fantazijskih fakata, iz krila iluzije? Ako sve izvire iz fizisa, iz stvarnosti našega tijela, iz materije našega svijeta, po čemu je važnije, po čemu je vrednije ono što taj fizis i ta materija proizvode i u svijet našeg doživljavanja guraju putem racionalnoga, žlijebom naše »logičke misli«, nego ono što guraju žlijebom našeg iracionalnog, naše fantazije? Materija, dakako. Zgoljna materija. Ali takva, as dreams are made on. A upravo to je ono što je važno.

Kad bi me neko prodrmao za ramena i razbudio, te mi rekao: »Slušaj, čovječe! Sve što si dosad doživio i iskusio, sve je to puki sjen i pričina: ništa se od svega toga nije stvarno dogodilo, sve si to samo sanjao!« — osjećam da se time baš ništa ne bi promijenilo. Niukoliko time ne bi bili osiromašeni moji unutrašnji sadržaji, niukoliko umanjeno moje bogatstvo iskustava, niukoliko ograničen moj doživljaj svijeta. I, nažalost, niukoliko opozvane proživljene patnje, niukoliko zbrisana haranja koja su one izvršile. Jedina sigurna istina je go čovjek koji strepi i strada, jedina prava stvarnost je stvarnost naše patnje.


Proljeća Ivana Galeba
Vladan Desnica

1. 10. 2010.

Moram li da pišem?




Udubite se u sebe. Istražite razlog koji vas goni na pisanje; ispitajte da li je on raširio svoje korenje po najskrivenijoj dubini vašeg srca, priznajte samom sebi da li biste morali umreti kad bi vam pisanje bilo uskraćeno. Ovo pre svega: pitajte samog sebe u najprisnijem času svojih noći: moram li da pišem? Rijte do dna duše tražeći dubok odgovor. Pa ako bi taj odgovor glasio potvrdno, ako ovo ozbiljno pitanje možete da predusretnete snažnim i prostim moram, onda izgrađujte svoj život prema toj neminovnosti.


Rainer Maria Rilke

I koji ovo svirač drži nas?


Leonid Afremov

Kako da dušu sputam, da se tvoje ne takne?
Kako, mimo tebe, njom da grlim stvari i daljine?
Ah, rado bih je sklonio na koje
zaboravljeno mesto u sred tmine,
u neki izgubljeni kut, u kom
neće je tvoje njihati dubine.
Al' ipak, sve što dodirne nas dvoje
ko gudalo nas neko spaja, koje
iz dveju struna jedan mami glas.
Na kom instrumentu?
Ko nas satka?
I koji ovo svirač drži nas?
O, pesmo slatka.


Ljubavna pesma
Rainer Maria Rilke

24. 9. 2010.

Ako ti jave: umro sam, ti znaš - ja to ne umem


Ako ti jave: umro sam
a bio sam ti drag,
mozda će i u tebi
odjednom nešto posiveti.
Na trepavicama magla.
Na usni pepeljast trag.
Da li si ikad razmišljao
o tome šta znači živeti?
Ko sneg u toplom dlanu
u tebi detinjstvo kopni.
Brige...
Zar ima briga?
Tuge...
Zar ima tuga?
Po merdevinama mašte
u mladost hrabro se popni.
Tamo te čeka ona
lepa, al lukava duga.
I živi!
Sasvim živi!
Ne grickaj kao miš dane.
Široko žvaći vazduh.
Prestiži vetar i ptice.
Jer svaka večnost je kratka.
Odjednom nasmejani
u ogledalu nekom
dobiju zborano lice.
Odjednom: na ponekom uglu
vreba poneka suza.
Nevolje na prstima stignu.
Godine postanu sivlje.
Odjednom svet, dok hodaš
sve više ti je uzan
i osmeh sve tiši
i tiši
i nekako iskrivljen.
Zato živi, al sasvim!
I ja sam živeo tako.
Za pola veka samo
stoleća sam obišao.
Priznajem: pomalo luckast.
Ponekad naopak.
Al nikad nisam stajao.
Večno sam išao.
Išao...
Ispredi iz svoje aorte
pozlaćen konac trajanja
i zašij naprsla mesta
iz kojih drhte čuđenja.
I nikad ne zamišljaj život
kao uplašen oproštaj,
već kao stalni doček
i stalni početak buđenja.
   

A onda, već jednom ozbiljno
razmisli šta znači i umreti
i gde to nestaje čovek.
Šta ga to zauvek ište.
Nemoj ići na groblja.
Ništa nećeš razumeti.
Groblja su najcrnji vašar
i tužno pozorište.
Igrajući se nemira
i svojih bezobličja,
zar nemaš ponekad potrebu
da malo krišom zađeš
u nove slojeve razuma?
U susedne budućnosti?
Objasniću ti to nekada
ako me tamo nađeš.
Znaš šta ću ti učiniti:
pokvariću ti igračku
koja se zove bol,
ako se budes odvažio.
Ne lažem te.
Ja izmišljam
ono što mora postojati,
samo ga nisi jos otkrio,
jer ga nisi ni tražio.
Upamti: stvarnost je stvarnija
ako joj dodaš nestvarnog.
Prepoznaćeš me po ćutanju.
Večni ne razgovaraju.
Da bi nadmudrio mudrost,
odneguj veštinu slušanja.
Veliki odgovori
sami sebe otvaraju.
Posle bezbroj rođenja
i nekih sitničavih smrti,
kad jednom budeš shvatio
da sve to što si disao
ne znači jedan život,
stvarno naiđi do mene
da te dotaknem svetlošću
i pretvorim u misao.
I najdalja budućnost
ima svoju budućnost,
koja u sebi čuje
svoje budućnosti glas.
I nema praznih svetova.
To, čega nismo svesni,
nije nepostojanje,
već postojanje bez nas.

 

Ako ti jave: umro sam,
evo šta će to biti.
Hiljade šarenih riba
lepršaće mi kroz oko.
I zemlja će me skriti.
I korov će me skriti.
A ja ću za to vreme
leteti negde visoko.
Upamti: nema granica,
već samo trenutnih granica.
Jedriću nad tobom u svitanja
niz vetar klizav ko svila.
Razgrtaću ti obzorja,
obrise doba u povoju
i prizore budućnosti
lepotom nevidljivih krila.
I kao nečujno klatno
zaljuljano u beskraju,
visiću sam o sebi
kao o zlatnom remenu.
Prostor je brzina uma
što sama sebe odmotava.
Lebdeću u mestu, a stizaću
i nestajaću u vremenu.
Odmoriću se od sporednog
kao galaktička jata,
koja su srasla pulsiranjem
što im u nedrima traje.
Odmoriću se od sporednog
kao ogromne šume,
koje su srasle granama
u guste zagrljaje.
Odmoriću se od sporednog
kao ogromne ptice,
koje su srasle krilima
i celo nebo oplele.
Odmoriću se od sporednog
kao ogromne ljubavi,
koje su srasle usnama
još dok se nisu ni srele.
Zar misliš da moja ruka,
koleno,
ili glava,
mogu da postanu glina,
koren breze
i trava?
Da neka malecka tajna,
il neki treperav strah
mogu da postanu sutra
tišina, tama i prah?
Znas, ja sam stvarno sa zvezda.
Sav sam od svetlosti stvoren.
Nista se u meni neće
ugasiti ni skratiti.
Samo ću,
obično tako,
jedne slučajne zore
svom nekom dalekom suncu
zlatnih se očiju vratiti.
Kažnjavan za sve što pomislim,
a kamoli što počinim,
osumnjičen sam za nežnost
i proglašen sam krivim
što ljubav ne gasim mržnjama,
već novom, većom ljubavlju
i život ne gasim smrtima,
već nečim drukčije živim.
Poslednji rubovi beskraja
tek su pocetak beskrajnijeg.
Ko traje dalje od trajnijeg
ne zna za kratka znanja.
Nikad se nemoj mučiti
pitanjem: kako preživeti,
nego: kako ne umreti
posle svih umiranja.

 

Ako ti jave: umro sam,
ne brini. U svakom stoleću
neko me slučajno pobrka
sa umornima i starima.
Nigde toliko ljudi
kao u jednom čoveku.
Nigde toliko drukčijeg
kao u istim stvarima.
Pročeprkaš li prostore,
iskopaćeš me iz vetra.
Ima me u vodi.
U kamenju.
U svakom sutonu i zori.
Biti ljudski višestruk,
ne znači biti raščovečen.
Ja jesam deljiv sa svačim,
ali ne i razoriv.
A sva ta čudesna stanja
i obnavljanja mene
i nisu drugo do vrtlog
jednolik, uporan, dug.
Znaš šta su proročanstava?
Kalupi ranijih zbivanja
i zadihanost istog
što vija sebe ukrug.
Pa što bismo se opraštali?
Čega da nam je žao?
Ako ti jave: umro sam,
ti znaš - ja to ne umem.
Ljubav je jedini vazduh
koji sam udisao.
I osmeh jedini jezik
koji na svetu razumem.
Na ovu zemlju sam svratio
da ti namignem malo.
Da za mnom ostane nešto
kao lepršav trag.
Nemoj da budeš tužan.

Toliko mi je stalo
da ostanem u tebi budalast,
čudno drag.
Noću kad gledaš u nebo,
i ti namigni meni.
To neka bude tajna.
Uprkos danima sivim,
kad vidiš neku kometu
da vidik zarumeni,
upamti: to ja još uvek
šašav letim i živim. 



Miroslav Mika Antić

Oh Yes




there are worse things than
being alone
but it often takes decades
to realize this
and most often
when you do
it's too late
and there's nothing worse
than
too late. 


Charles Bukowski

Čovjek





Čovjek. Gorostasna tragična figura na pozadini agonično raskrvavljenog horizonta, na samom razmeđu između dviju provalija: provalije beskonačnosti i provalije smrti i mraka. Grud mu je puna ljeskanja bića i nebića, u njoj se motaju smrt i besmrtnost, sad uhvaćene ukoštac, sad obujmljene u zagrljaj. Prolaznost i vječnost, konačnost i beskonačnost, ispoređane i ravnopravne, počivaju mu jedna na jednom, druga na drugom dlanu, kao dvije ptice.


Proljeća Ivana Galeba
Vladan Desnica

Budućnost pripada onima koji nemaju prošlost




Blagodat zaborava i okrutnost pamćenja leže van naše vlasti. Bez naše zasluge i bez naše krivice mi smo njihovi robovi ili njihovi usrećenici. Negdje duboko u nama čami okovan i slijep neko, ali na jedan dublji način mudar, mudriji od nas, i on kao da po nekakvim svojim nama neznanim mjerilima bolje zna što je značajno... a što beznačajno, te predaje stvari našem pamćenju ili našem zaboravu.

* * *

A gdje je izlaz? - Treba se otresti povijesti, treba pokopati prošlost. Smrt se začinje i gnijezdi u ustajalim klimama jučerašnjice. Golema prošlost zna katkad da proždre i sutrašnjicu, kao gladna kuja mladunčad. Budućnost pripada onima koji nemaju prošlost.


Vladan Desnica


Ulaz nije za svakoga


Kako da ne budem stepski vuk, olinjali pustinjak usred sveta čiji ciljevi nisu moji, čije mi radosti ništa ne znače! Ne mogu da izdržim dugo ni u pozorištu ni u bioskopu, jedva sam u stanju da pročitam novine, retko kad modernu knjigu, i ne mogu da razumem kakve to naslade i zadovoljstva ljudi traže u prepunim železnicama i hotelima, prenatrpanim kafanama sa nametljivom i sparnom muzikom, po barovima i varijeteima elegantnih, raskošnih gradova. Šta traže po svetskim izložbama, po korzoima, na predavanjima za one koji su željni obrazovanja, na velikim sportskim igralištima ja sve te radosti, koje bi mi, najzad, bile pristupačne i radi kojih se hiljade trude i tiskaju, ne mogu da razumem i da učestvujem u njima. A ono što se u meni dogadja u retkim časovima radosti, što je za mene slast, doživljaj, ekstaza i uzvišenost, to svet voli i traži možda jedino u pesničkim delima, a u životu smatra ludošću. I odista, ako je svet u pravu, ako su ta muzika po kafanama, te masovne zabave, ti amerikanizovani ljudi,  zadovoljni tako sitnim stvarima, u pravu onda sam ja kriv, onda sam lud, onda sam odista, kako sam sebe često nazivao, stepski vuk, životinja koja je zalutala u tuđ i nerazumljiv svet, koja više ne nalazi svoju postojbinu, vazduh i hranu.


Hermann Hesse

Samo za ludake



Jer od svega sam ipak najviše mrzeo, najviše se gnušao i proklinjao to stanje zadovoljstva, zdravlje, udobnost, taj negovani optimizam gradanina, to obilno i uspešno odgajivanje osrednjeg, normalnog, prosecnog.

A verovatno volim i suprotnost izmedu onog života, mog usamljenog, nemilostivog i gonjenog, do krajnosti neurednog života i prave porodicne i građanske sredine. Volim da na stepenicama udišem miris spokojstva, reda, čistoće, pristojnosti i pitomosti, u kome, i pored moje mržnje prema gradanštini, za mene ima nečeg dirljivog, ali volim da zatim prekoracim prag svoje sobe, gde sve to prestaje, gde među gomilama knjiga leže opušci cigara i boce s vinom, gde je sve neuredno tuđinsko I zapušteno, gde su i knjige, i rukopisi, i misli osenčeni I prožeti jadom usamljenih, problematikom ljudskog bitisanja,  čežnjom za davanjem nekog novog smisla čovečjem životu, koji je postao besmislen.

Stepski vuk
Herman Hese

22. 9. 2010.

Bluebird


Rene Magritte
there's a bluebird in my heart that
wants to get out
but I'm too tough for him,
I say, stay in there, I'm not going
to let anybody see
you.
there's a bluebird in my heart that
wants to get out
but I pour whiskey on him and inhale
cigarette smoke
and the whores and the bartenders
and the grocery clerks
never know that
he's
in there.

there's a bluebird in my heart that
wants to get out
but I'm too tough for him,
I say,
stay down, do you want to mess
me up?
you want to screw up the
works?
you want to blow my book sales in
Europe?
there's a bluebird in my heart that
wants to get out
but I'm too clever, I only let him out
at night sometimes
when everybody's asleep.
I say, I know that you're there,
so don't be
sad.
then I put him back,
but he's singing a little
in there, I haven't quite let him
die
and we sleep together like
that
with our
secret pact
and it's nice enough to
make a man
weep, but I don't
weep, do
you?

Charles Bukowski

21. 9. 2010.

Nekome ko će razumeti



                                             
                                                      Sad shvatam: nismo došli
                                                      zadovoljni ko trave
                                                      što niču da ih gaze
                                                      nečije trapave zore.
                                                      Mi smo zvezde, što ludo
                                                      u mrak se strmoglave
                                                      i zbog jednog bleska
                                                      ne žale da izgore.

                                                      Imamo ruke, dobre
                                                      kao aprilske laste,
                                                      da se grlimo plavo
                                                      i gasimo u letu.
                                                      I prisutni smo zbog neba
                                                      što mora da izraste
                                                      u pupljcima vida
                                                      ponekome u svetu.

                                                      Prejeli smo se svega.
                                                      I zubatog. I nežnog.
                                                      Sad svako pruža ruke
                                                      i nova čuda traži.

                                                      A sve je smešno i tužno.
                                                      I sve je neizbežno:
                                                      i ove istine dobre
                                                      i ove dobre laži.

                                                      Prejeli smo se, kažem,
                                                      i svako ume da sanja.
                                                      I svako ume da vrišti
                                                      i ruši daljine glavom.
                                                      I jednako je u nama
                                                      i kamenja i grana.
                                                      I jednako je u nama
                                                      i prljavo i plavo.

                                                      I svesni da smo lepi
                                                      isto koliko i ružni,
                                                      stigli smo gde se gnjura
                                                      i stigli gde se leti.
                                                      I znamo šta smo dali.
                                                      I znamo šta smo dužni.
                                                      I šta smo juče hteli.
                                                      I sutra šta ćemo hteti.

                                                      Goreli smo, al' nismo
                                                      postali pepeo sivi
                                                      od koga bujaju žita
                                                      i obale u cvetu.

                                                     Uvek smo bili živi,
                                                     pa ipak: drukčije živi
                                                     od svih ostalih živih
                                                     na ovom zbunjenom svetu.


                                                     I najzad: tako je dobro
                                                     što nismo samo trave,
                                                     što talasanja svoja
                                                     nijednom vetru ne damo,
                                                     već smo zvezde što sjajem
                                                     sve nebo okrvave,
                                                     željne da budu sunce
                                                     makar na trenutak samo.


                                                     Miroslav Mika Antić

Ja sam čovjek. Tako, naprosto čovjek. Čovjek po zanimanju.




— Vi ste đak, jelte? — upitao sam ga jednostavno, sasvim bez prizvuka.
— Jesam, — odvratio je resko. Zvučalo je kao da kaže: pa što onda?
— A vi ? nadodao je odmah zatim, kao neku retorziju. I odvrnuo je glavu ne čekajući odgovora.
     Očevidno, nije ga zanimao; to je upitao tek onako, da budemo kvit.
— Čovjek.
     Okrenuo je glavu k meni, s izvjesnim neshvaćanjem. Ponovio sam jasnije, slovkajući riječ po riječ:
— Ja sam čovjek. Tako, naprosto čovjek. Čovjek po zanimanju. Iz pasije, ako hoćete. Nije odgovorio.
     Umukli smo.

                           
      Vladan Desnica

Čarls Bukovski: Neko u meni zna čemu sve to vodi



...osećam da neko u meni zna čemu sve to vodi. Zna da će mi i ovo biti oduzeto, da ovaj pehar mora da se isprazni i da se ponovo do vrha napuni, do mučnine; da ova najskrivenija žudnja mora da se utoli i da umre, da ću iz ovog davno priželjkivanog raja uskoro morati da odem, svestan da je i on bio samo obična krčma iz koje ću pobeći trom i bez sećanja.

Čarls Bukovski


The Aliens


You may not believe it
but there are people
who go through life with
very little
friction of distress.
they dress well, sleep well.
they are contented with
their family
life.
They are undisturbed
and often feel
very good.
and when they die
it is an easy death, usually in their
sleep.

You may not believe
it
but such people do
exist.

But i am not one of
them.
Oh no, I am not one of them,
I am not even near
to being
one of
them.
 But they
are there
and I am
here.
Charles Bukowski

I svoj život uzgred, tužna lica, ja proživeh uz ostali svet


Ko sam? Šta sam? Samo sanjalica
kojoj oko ispi magle let.
I svoj život uzgred, tužna lica,
ja proživeh uz ostali svet.


I s tobom se ljubim po navici -
mnogo puta već se ljubih s drugom,
k'o da krešem vatru po šibici,
nežne reči šapućem ti dugo.


"Draga moja", "mila", "znaj, doveka" -
duša hladna ostaje u svemu,
kad se darnu strasti kod čoveka,
nema više istine u njemu.


Zato moja dusa i ne preza
od ljubavi ledom zalivene,
ti si moja lutalica breza
sazdana za druge i za mene.


Ali uvek, tražeć' srodnu sebi,
mučeći se bez nežnosti pune,
nimalo se ne ljutim na tebe,
nimalo te i nikad ne kunem.


Ko sam? Šta sam? Samo sanjalica
kojoj oko ispi magle let,
i voleh te uzgred, tužna lica,
isto tako k'o ostali svet.

 Sergej Jesenjin

Ne svraćajte, ali ako već svratite...



http://toysintheattik.deviantart.com/


Da, naravno, biću tu ako nisam napolju
ne kucajte ako su svetla pogašena
ili ako čujete glasove ili
možda čitam Prusta
ako neko proturi Prusta ispod mojih vrata
ili neku od njegovih kostiju za moju čorbu
i ne mogu da vam zajmim novac ni
telefon
ili ono što je ostalo od mojih kola
mada možete dobiti novine od juče
staru košulju ili sendvič sa salamom
ili prespavati na kauču
ako ne vrištite noću
i možete da pričate o sebi
to je tako normalno;
teška vremena pritiskaju sve nas
osim što se ja ne trudim da stvorim porodicu
da pošaljem decu na Harvard
ili kupim lovište,
ne ciljam visoko
samo pokušavam da ostanem živ
još malo,
i zato, ako ponekad kucate
i ja se ne javim
a unutra nema žene
možda sam slomio vilicu
i tražim neku žicu
ili lovim leprtire u
mojim tapetima,
mislim, ako se ne javim
nisam se javio, a razlog je
što još nisam spreman da vas ubijem
ili vas zavolim, ili vas čak prihvatim
to znači da ne želim da razgovaram
zauzet sam, lud sam, milo mi je
ili možda pletem omču;
i zato, ako su svetla čak i upaljena
i čujete zvuke
kao disanja ili molitve ili pevanja
radija ili kotrljanja kockica
ili kucanja na mašini -
odlazite, nije pravi dan,
noć, čas;
to nije ignorisanje neučtivosti,
ne želim da ikoga povredim, čak ni bubu
ali ponekad skupljam dokaze one vrste
za koju treba malo razvrstavanja,
a vaše plave oči, recimo plave
i vaša kosa, ako je imate
ili vaše misli - one ne mogu da uđu
dok uže nije isečeno ili vezano u čvor
ili dok se ne obrijem u
novim ogledalima, dok svet
ne stane ili se otvori
zauvek.


Ne svraćajte, ali ako već svratite
Čarls Bukovski
Burning in water, Drowning in flame (1974)

Druga strana







U svom gradu nije se više osećao među sebi ravnima i, na prvom mestu, sve je to bilo obolelo od neke tajne smrti, nekog fluida nestvarnosti, od prošloga sve je postalo provizorijum, iznošena haljina koja više nigde nije dobro stajala. I to izrastanje iz jednog, dotle skladnog i voljenog zavičaja, to izlaženje iz životnog oblika koji mu više nije pripadao ni odgovarao, taj život prekinut časovima najvišeg blaženstva i srećnog samoosećanja nekoga ko se rastaje, ko je pozvan na drugu stranu - pri kraju mu je postao veliko mučenje, jedva snošljiv pritisak i pratnja.

Jer sve ga je napuštalo, a on nije bio siguran da nije baš on taj koji sve to napušta, da nije on skrivio to izumiranje i otuđivanje u njegovom dragom naviknutom svetu i to ambicijom, preteranim zahtevom, nadmenošću, neverstvom i odsustvom ljubavi.


Igra staklenih perli 
Hermann Hesse

Svak ima svog Bućka



Michael Garmash


— Kažite mi, fra Anđelo: postoji li bog?
On se nasmjehnu.
— Hm ! . . .
Gledao je u kapice svojih cipela koje je ravnomjerno primicao i odmicao jednu od druge. A onda, ne prekidajući tu igru (znao je za moje nekadašnje djetinjarije i fantazije):
— A postoji li tvoj Bućko?
— Pa ... u mojim mislima, postoji. Postoji kao jedan »sadržaj moje svijesti« , kako se ono kaže.
— Eto, dozvoli da bar tako postoji i moj bog.
— Znači , svak ima svog Bućka , — nasmijem se bezazleno. — Svak se zabavlja kako zna i umije.


Proljeća Ivana Galeba
Vladan Desnica

More je mit




Ovo je more, i ovo je Arturo, i more je stvarno, i Arturo veruje da je stvarno. Onda se okrećem od mora, i kud god pogledam je zemlja; hodam sve dalje i dalje i zemlja se pruža sve do horizonta. Godina, pet godina, deset godina, i ne vidim more. Šta se desilo sa morem, govorim sebi? I odgovaram: more je tamo, tamo u rezervoaru pamćenja. More je mit. Nikad nije bilo mora. Ali tamo je bilo more! Kažem vam da sam rođen na obali mora! Kupao sam se u vodama mora! Hranilo me je i dalo mi je mir, a njegove fascinantne daljine hranile su moje snove! Ne, Arturo, nikad nije bilo mora! Ti sanjaš i ti čezneš, ali ideš dalje kroz pustinju. Nikada više nećeš videti more. To je bio mit u koji si nekad verovao. Ali moram da se osmehnem, jer je so mora u mojoj krvi, i može postojati deset hiljada puteva na zemlji, ali me oni nikad neće zbuniti, jer će se krv moga srca uvek vraćati svom magičnom izvoru. 


Upitaj prah 
Džon Fante

Svevišnje dugmence


Mislim da ćeš i ti da iščupaš dugmence i da ga nosiš sa sobom.

Ajme, ne mogu život više bez tog dugmenceta da zamislim.


Demiana Misanthropist