13.10.2010.

Golo osjećanje bivstvovanja


Pablo Picasso

Prisutan sam. Prisutan sam, ali ne učestvujem. I volim to. Pritajeno prisutan. Prisutan bez zapremine. Kao pomisao, kao sušta pomisao. Kao život sjene.

Uistinu mi se čini da niti što želim niti što pravo osjećam. I s nevjericom ispitujem to stanje. Radujem mu se. Tačnije, ne radujem mu se, jer je i to napor, i to je prezamorno za mene. Nego: ono me obasjava radošću. Onako kao što rano sunce osijava hladni kamen toplinom. Ispitujem ga s nevjericom. Jer se čisto pobojavam da se to ne promjeni, preokrene, da se pokaže da nije tako. Pribojavam se da odjednom ne osjetim svoju zapreminu u stvarnosti, da kroza me opet ne provri nemir nekog htijenja, da ne otpočne opet neko vrenje. Ne, neću to. Neću čuvstvovanja, već samo pukog osjećanja, kao stablo. Kao stablo što svojim osjetljivim likom, žilicama svog treptavog lišća, smolastom mekoćom svojih pupova osjeća svaku novu ugodu, svaku promjenu u životu zraka, a da pritom ništa ne čuvstvuje. Golo osjećanje bivstvovanja. Neka kroza me leprša miso, sneno i bez pravca, kao sanjiv leptir kroz igru sunčanih prošarica pod proljetnim krošnjama. Neka mnome protječu osjećanja, neka zabljesnu osjeti kao ribice što srebrnasto strugnu vodom pa nestanu. Golo osjećanje bivstvovanja.


Vladan Desnica

Нема коментара:

Постави коментар