30. 5. 2014.

Antene bdiju



Noću, visoko u Alpima,
Antene ne spavaju, 
Antene bdiju, 
Pažljivo se okreću 
I šapuću: 

Mesijo, dođi već jednom. 



Adam Zagajevski, Antene bdiju 

Iz knjige Adam Zagajevski: Antene, Arhipelag, Beograd, 2007. 
Prevela Biserka Rajčić 



29. 5. 2014.

Karlos Drumond de Andrade: Ispovest




Nisam dovoljno voleo svog bližnjeg,
nisam se rešio glista niti izlečio šugu.
Samo sam izgovorio neke reči,
melodične, kasno, po povratku sa zabave.

Davao sam ne dajući i ljubio bez poljupca.
(Slep je čovek koji krije pogled
ispod kreveta). I u polutami
bogatstva nestaje, najvrednijeg.

Od onog što je ostalo kako sastaviti
čoveka
i sve što je u njemu nežnost,
vegetalna harmonija, žagor
smeha, predavanje, ljubav i samilost?

Ni sebe samog nisam dovoljno voleo,
a kamoli bližnjeg. Nikog nisam voleo.
Osim onu pticu - plavu i turobnu -
što se raskomadala na krilu aviona.


Karlos Drumond de Andrade, Ispovest 

Iz knjige Karlos Drumond de Andrade: Cvet i mučnina, KOV, Vršac, 2005. 
Prevela Nina Marinović 


28. 5. 2014.

Šta osim mećava



1.
e pa lepo Praznino mi živimo skupa
mnogo hvala na sluhu
od zle kobi još ti ćeš me spasti
i uz mećavu takva nam čistota ne gine
predivno-grki zaborav ko smo

2.
a o onom ja reči sad nemam
usled čega za koga i kome
e pa lepo Praznino tek krv ponad oka
ko za nebo da svesku pripremam
ali sad ti je možeš obrisati mnome

3 .
dobro je što i s mećavom drugujem
što u ljubavi bejah ko drvo
i pristaje duša da bez smisla je vreme
.  .  .  .  .  .  .  .  .  .  .  .  .  .  .  .  .  .
al je teško govorit sa sobom

4.
a o onom dozvoli da kažem
i sve većma sve češće smo sami
jad je tih ko za granu teskoba
a ja znam da će skoro ta Sama
pa još malo još malo dozvoli

1982.


Genadij Ajgi, Šta osim mećava 

Iz knjige Genadij Ajgi: A sad je vazda sneg, Narodna knjiga, Beograd, 1987. 
Preveo Milivoje Jovanović


24. 5. 2014.

Autoportret



Između kompjutera, olovke i pisaće mašine
prolazi mi pola dana. Jednom će to biti pola veka.
Živim u stranim gradovima i ponekad razgovaram
sa stranim ljudima o stvarima koje su mi strane.
Mnogo slušam muziku: Baha, Malera, Šopena, Šostakoviča.
U muzici nalazim snagu, slabost i bol - tri stihije.
Četvrta bez imena.
Čitam pesnike, žive i mrtve, od njih učim
istrajnost, veru i ponos. Pokušavam da razumem
velike filozofe - najčešće uspevam
da shvatim samo mrvice njihovih dragocenih misli.
Volim dugo da šetam pariskim ulicama
i posmatram svoje bližnje, ispunjene zavišću,
požudom, gnevom, sa srebrnim novcem
koji prelazi iz ruke u ruku i lagano gubi
svoj okrugli oblik (bledi carev profil).
Odmah pored raste drveće, ne izražavajući ništa,
ako se ne uzme u obzir zeleno, ravnodušno savršenstvo.
Poljima hodaju crne ptice
koje neprestano nešto čekaju, strpljive poput španskih udovica.
Nisam više mlad, ali još uvek ima starijih od mene.
Volim dubok san kada me nema
i brzu vožnju biciklom seoskim puteljkom kada topole i kuće
nestaju kao kumulusi na vedrom nebu.
Ponekad mi se obraćaju slike u muzejima
i naglo iščezava ironija.
Obožavam da posmatram lice svoje žene.
Jednom sedmično, u nedelju, telefoniram ocu.
Svake druge sedmice nalazim se s prijateljima,
tako jedni drugima ostajemo verni.
Moja zemlja oslobodila se jednog zla. Hteo bih
da posle toga usledi još jedno oslobađanje.
Mogu li u tome pomoći? Ne znam.
Istina nisam dete mora,
kako je za sebe napisao Antonio Maćado,
već dete vazduha, metvice i violončela
i svi putevi visokog sveta
ne ukrštaju se sa stazama života koji zasad
pripada meni.

Juni ’95.


Adam Zagajevski, Autoportret

Iz knjige Adam Zagejevski: Platno, Stubovi kulture, Beograd, 2003.  
Prevela Biserka Rajčić

21. 5. 2014.

Genadij Ajgi: Tišina


© Sally Mann


Kao da se
kroz krvavo granje
probijaš ka svetlosti.

I čak su snovi ovde nalik
na mrežu žila.

Šta da se radi, mi se na zemlji
igramo ljudi.

A tamo -
skrovišta oblaka,
i pregrade
snova božjih,
i naša tišina koju remetimo sami

time što smo je negde na dnu
učinili
vidljivom i čujnom.

I ovde govorimo glasovima
i vidljivi smo u prelivima,
ali niko neće čuti
naše prave glasove,

i kad postanemo čista boja
nećemo se prepoznati.


Genadij Ajgi, Tišina 


20. 5. 2014.

Nepostojanje postojećeg



Ne postoje pjesnici,
postoje samo radnici
koji dižu rampe

Između svjetova,
između tame i svjetla,
između misli i riječi,
između namjere i djela.

Postoje barikade,
bodljikave žice,
logori

I hiljadu gladnih usta,
što ištu zalogaj
vjetra.

Ne postoje pjesnici
postoje samo stražari.

U fabrikama snova,
na parkinzima želja,
na univerzitetima laži,
u bogomoljama srca.

Ne postoje pjesnici,
postoje samo strašila
u poljima iluzije.

Od kuće do kuće
postoje gajevi
i putokazi
od riječi.

Ove prve namisliše
namjesto zvijezda
uplakana djeca
u tmini svemira


Adem Garić, Nepostojanje postojećeg

(Adem Garić je finalista 5. Evropskog Fejsbuk pesničkog festivala)

16. 5. 2014.

Postoji li mladi pesnik



Nema mladog pesnika, postoji
njegov brat, mršavi pekar koji loše
govori poljski, vara na
brašnu, maku i soli, bori se
u vijetnamu pijace s ranom
u švajcarskom siru, spava
na daskama studentskog pozorišta
u kome ne plaši čak ni Vispjanjski,
jer drema iza zavese oslobođenja,
ko ga probudi, poješće ga.


Julijan Kornhauzer, Postoji li mladi pesnik 

Pesniče, prednjači






14. 5. 2014.

Slepac



Arthur Dove 
Belim, u stvari nezamislivim
Skiptrom:
Lupa po ivičnjaku-svog-Kraljevstva,
A crnim-staklima:
Štiti nas, od sunca-u-glavi.

Vere-se-i-klizi
Niz kajdanke ovog Grada,
Čiji tlocrt crtaju:
Miris-lipe i smrad-ribljeg-mehura.

Šta muči Tebe,
U kojem je žestoko samo sećanje?

Mada su to dva groba-bez-mrtvaca,
Mada ruke postaju čiste
Tek kada se operu
U nafti, znam:

Svet bi izgoreo
Da trun-viška-vatre,
Koji bi prevršio,
Zauvek ne trne:
U zakrivljenom-kosmosu-moje-kičme.

Znam da su suštine-svih-stvari,
Ako postoje,
Uvek izvan-njih-samih:
I da je moj mrak
Najblistavija-zenica-Svetlosti.

Ali ne znam:
Zašto me jedan-te-isti,
Ali isti-istijacki san,
Kroz sve-ove-godine,
Trese do znoja,
Do vriska:

Mesec,

Visoko iznad gustih-obrva-šume:
Srebrnim pertlama,
Vezuje-mi-cipele.


Raša Livada, Slepac 

Iz knjige Karantin, Prosveta Beograd (1978).


10. 5. 2014.

45 godina


Paul Klee, Pierrot lunaire (1924)

Više od 40 godina
trebalo ti je
da naučiš da ćutiš.

Karavani su prolazili.
Crne mačke su prolazile put.
Ti si ćutao.

Proticalo je vreme.
Tvoje ćutanje se tumačilo svakojako.
Mnogi, naročito šiparice,
mislili su da ćutiš
zato što si mudar.

I nikom, ama baš nikom,
nije palo na pamet
da ćutiš samo zato
što nemaš da kažeš

što praznina beskonačno ječi.


Miloš Komadina, 45 godina 


9. 5. 2014.

Jehuda Amihaj: Brz i gorak


Yehuda Amichai
Kraj beše brz i gorak.
Lagan i sladak beše dan nad nama,
slatke i lagane behu tmine
kada moje šake ne loviše jedna drugu
u očaju, već u ljubavi tvoga tela,
koje je nicalo između njih.

I kada sam prodirao u tebe
izgledalo je da bi golema sreća
mogla biti izmerena preciznošću
oštrog bola. Brzog i gorkog.

Lagane i slatke behu tmine.
A sad gorke i oštre kao pesak -
„Budimo razumni“ i slične psovke.

I što se manje volimo,
više govorimo,
reči, rečenice, duge, uredne.
Da smo ostali skupa,
mogli smo postati tišina.


Jehuda Amihaj, Brz i gorak

Preveli David Albahari, Miloš Komadina i Raša Livada 


3. 5. 2014.

Hiljadugodišnji pljuskovi



Huang Xiaoliang, Gazing After in Nostalgia (2010)


Zatvaram oči:
Zemlja u vodi plovi.
Vrlo malo zemlje. 
Hiljadugodišnji pljuskovi.

Sve manje zemlje
Tonu i vrhovi planina.
A onda, ko krug na vodi,
Svetom se razliva Tišina.

I sunce tone.
Poslednji, nemi odsevi. 
I kao zavese 
Hiljadugodišnji pljuskovi.

(1967)


Miodrag Stanisavljević, Hiljadugodišnji pljuskovi