07.08.2013.

Izbor iz mađarske poezije




Sándor Petőfi 
(Šandor Petefi, 1823 - 1829) 


JA SAM VOJNIK 

Ja sam stari vojnik, isluženi vojnik, 
Ne postadoh kaplar, samo prosti vojnik. 
Mladost sam od kuće u vojsku ponio, 
Ostala je tamo, starost sam donio. 

Poslušan sam bio i točno služio, 
Ni najmanju kaznu nisam zaslužio. 
Što mi bi nagrada kad sam otišao? 
General mi je rame potapšao. 


LUDA

Što se bunite?
Gubite mi se s vida?
U krupnu sam poslu. Žurim.
Korbač pletem. Plameni bič iz sunčanih zraka;
Izbičevat ću svijet!
I jaukat će, a ja kikotati,
Ko što se smijaše, dok sam jaukao.
Ha-ha-ha!

Jer život je takav. Kikoćemo se i plačemo.
Sve dok smrt ne šapne: Ćut!
Jednom sam i ja umro već.
Otrov mi oni u vodu ulili
Koji su vino moje ispili.
A šta učiniše ubojice moje
Zločinstvo svoje da bi prikrili?
Na odru kad sam izložen ležao
Nad mene se svili pa su plakali.
Hteo sam tada na njih skočiti
I odgristi im nosine.
Al neću ih odgristi; smislih
Nek imaju nos i neka mirišu
Kad trunem i nek se uguše.
Ha-ha-ha!

Gdje me ukopaše! U Africi.
To mi sreća bi,
Jer me hijena izrova iz rake,
Jedini dobrotvor bješe mi ta zvijer,
Al i nju prevarih,
Butinu mi je proždrijeti htjela,
A ja joj srce ponudih svoje,
No tako gorko bilo je ono, da crkla je!
Ha-ha-ha!

Ali, zaludu! Ovako prolazi
čovjekov svaki dobrotvor.
Šta je čovjek?
Vele: svijeta korijen
Koji u nebu gore cvate
Al to je laž!
Cvijet je čovjek čiji korijen
Tamo je dolje, paklu na dnu.
Mudrac me ovome naučio neki
Koji luda velika bi, jer od gladi svisnuo je.
Što nije krao, ili pljačkao?
Ha-ha-ha!

Al šta se cerekam kao luda ja?
Ta, plakati bih morao.
Plakati sto zloban tako naš je svijet.
Ta i bog svojim oblak-očima
Oplače često što ga stvorio.
Al šta koriste suze nebeske?
Na zemlju padnu, na zemlju poganu
Gdje ih ljudi zgaze nogama
I - šta biva od njih
Od suza gospodnjih? - Blato!
Ha-ha-ha!

O nebo, nebo, stari isluženi vojniče,
Sunce je odličje što ti kiti grud,
A odora, razdrta odora - oblak
Hm. Tako otpustiti staroga vojnika
S jedinom nagradom za služenje dugo:
Odlikovanjem i krpom odore,
Ha-ha-ha!

A znate li šta znači na jeziku ljudskom
Kad prepelica kaze: pućpurić...?
To znači: Izbegavaj ženu!
Jer žena k sebi privlači muškarce
Kao more - rijeke.
A zašto? - Da ih proguta.
Lijepa je zvijer ženska zvijer,
Lijepa, ali opasna,
Otrovnog pića pun zlatan pehar.
Pio sam te, o ljubavi!
Kapljica tebe gorča je
Od mora jednog medenog.
Kapljica tebe gorča je
Od mora jednog otrova.
Vidjeste li vi već more
Kada bura njime ore
I sije u njega sjeme samrtno?
Vidjeste li nepogodu
Tog riđeg seljaka
Što plugom munje ore?
Ha-ha-ha!

Voće kad sazri opadne sa stabla.
Sazrelo si voće, svijete, opadni!
Do sutra čekam još,
A ako ni sutra Sudnji ne osvane Dan,
Zakopat ću do srca zemljina
I barut ponijeti u nj,
Pa ću svijet sav
Baciti u zrak!
Ha-ha-ha!




Andre Ady 
(Endre Adi, 1877 -1919) 


KRV I ZLATO 

Jednako mi je, mojim ušima,  
kad strast dašće, il jad ječi, 
kane krv, il zlato zveči. 

Znam, tvrdim: to je Sve. Ostalo 
beskorisno je, nepriznato. 
Krv i zlato, krv i zlato. 

Sve umire i prolazno je sve, 
pjesma i čast, sve bira strv, 
al  živi zlato, živi krv. 

Narodi mru i opet uskrsnu. 
Svet je tek hrabri, kom je dato 
priznati ko ja: krv i zlato. 


VOLIO BIH DA ME VOLE 

Ni potomak, ni sretan roditelj, 
ni rođak čak, ni znanac, prijatelj, 
nisam ja ničiji, 
nisam ja ničiji. 

Jesam, ko svaki čovjek: Veličanstvo 
sjeverni pol, neotrkito tajanstvo, 
daleke more sjaj, 
daleke more sjaj. 

Al, vaj, neću više ovako bazati, 
volio bih sebe pokazati, 
da me jasno vide, 
da me jasno vide. 

Stog mučim sebe, stog pjesme bole, 
ta volio bih da mene vole 
i da sam nečiji, 
da sam nečiji... 




Mihály Babits 
(Mihalj Babič, 1883 - 1941)


SIMBOLI 
1. Ne odreci se ničeg 

Ne odreci se ničeg. Svako je odricanje 
po jedna mala smrt. Ne odreci se ničeg. 
Svaka je smrt umorstvo (i duše otjecanje): 
umrijeti je grijeh. Ne odreci se ničeg, 
Gospodnje djelo svako pokvari umiranje, 
umrijeti je grijeh, ne odreci se ničeg: 
svaka je u tebi žud božanske riječi tkanje 
koje određuje tvoj put, tvoje uviranje. 




Antal Hidas 
(1899 - 1980)


IMA MRTVACA

Ima mrtvaca
koji živi sad stoje
uz tebe;

a ima živih
na koje zemlje sloj, jao,
davno je pao.

Nije svaki mrtav
koji je zaklan pao

i nije svaki živ 
koji je klao.





Lőrinc Szabó 
(Lerinc Sabo, 1900 - 1963) 


DIJETE I LUĐAK

Tko je dosta smion da bar povjeruje 
kako nekom treba mišljenje, dobrota, 
ideali vječni il trajna ljepota? 
Tek luđak ili dijete tako preteruje. 

Ta veliki svijet jasno pokazuje 
istine, ljepote, rijetkost i skupost; 
stalno pobeđuju gomila i glupost 
kao što gomilu sila porazuje. 

Ipak mi uporno u sebe gledamo, 
i premda jalovost svog pothvata znamo, 
„Ovako je ljepše“ - iz nas viče dijete. 

A luđak: „Nema vas da mi pomognete! 
Sam ću se stoga trošiti, izgarati, 
kao Bog, po svojoj volji ću stvarati“. 




József Attila 
(Jožef Atila, 1905 - 1937)


NE VIČEM JA 

Ne vičem ja, to zemlja gromori, 
čuvaj se, čuvaj, poludio je vrag, 
spljosni se uz čisto izvorišta dno, 
pritisni se uz okno stakleno, 
zakrij se za dijamanata sjaj 
i, sakrij se u svježe ispečeni hljeb, 
ti, siromahu, sirotinjo" 
S kapima pljuska zarij se u zemlju - 
uzalud ga kupaš u samome sebi 
samo u drugome sprat ćeš obraz svoj. 
Postani na vlati trave sitni vrh 
i bit ćeš veći od osi svijeta. 
O, ptice, strojevi, o, lišće, zvijezde! 
Nađase jalova mati moli za dijete. 
Prijatelju dragi, druže ljubljeni, 
bilo to strašno ili veličanstveno, 
ne vičem ja, to zemlja gromori. 


Нема коментара:

Постави коментар