09.10.2010.

Jedina prava stvarnost...

Melancholy and Mystery of a Street, 1914,
Giorgio de Chirico


Život se kreće u izlomljenoj liniji, u neprekidnom smjenjivanju momenata ugoda-neugoda, u beskonačnoj dijalektici radost-bol. Po čemu je i zašto onda bitno da li ono što u nama pokreće i tjera smjenjivanje tih faza dolazi iz reda »vanjskih« , »objektivnih« fakata, iz kruga »odistinske stvarnosti«, ili iz kruga naše unutrašnje stvarnosti, iz reda fantazijskih fakata, iz krila iluzije? Ako sve izvire iz fizisa, iz stvarnosti našega tijela, iz materije našega svijeta, po čemu je važnije, po čemu je vrednije ono što taj fizis i ta materija proizvode i u svijet našeg doživljavanja guraju putem racionalnoga, žlijebom naše »logičke misli«, nego ono što guraju žlijebom našeg iracionalnog, naše fantazije? Materija, dakako. Zgoljna materija. Ali takva, as dreams are made on. A upravo to je ono što je važno.

Kad bi me neko prodrmao za ramena i razbudio, te mi rekao: »Slušaj, čovječe! Sve što si dosad doživio i iskusio, sve je to puki sjen i pričina: ništa se od svega toga nije stvarno dogodilo, sve si to samo sanjao!« — osjećam da se time baš ništa ne bi promijenilo. Niukoliko time ne bi bili osiromašeni moji unutrašnji sadržaji, niukoliko umanjeno moje bogatstvo iskustava, niukoliko ograničen moj doživljaj svijeta. I, nažalost, niukoliko opozvane proživljene patnje, niukoliko zbrisana haranja koja su one izvršile. Jedina sigurna istina je go čovjek koji strepi i strada, jedina prava stvarnost je stvarnost naše patnje.


Proljeća Ivana Galeba
Vladan Desnica

Нема коментара:

Постави коментар