18.09.2011.

Sada neki drugi alhemicar pretvara tvoje poglede u zlato


Rodney Smith


Izgleda da si ti postala prirodni fenomen.
Oprao sam sve predmete u mom podrumu,
u nadi da će nestati onaj miris tvoje kože,
kokosov orah,
miris mlijeka prosutog na svileni šal
miris svježe opekotine na vratu.
Prao sam dok krv nije izronula iz mojih izubijanih zglobova.
Ribao sam dok se koža na mojim rukama nije odvojila
kao ti od mene.
Grebao sam pod dok se arterije nisu smežurale od vode.
Dok sam ribao podove,pacovi su pored mene plakali,
zagrljeni i pijani.
Izgleda da si postala prirodna katastrofa.
Sad trčim unazad kroz život, nag, sa šakom klikera
i sa osmijehom neshvaćenog klovna na licu.
Otkad tebe nema, svake noći organizujem balove
u svom srcu. Uvijek mi dođu tri iste osobe, sa
onim venecijanskim maskama preko lica.
Sjednemo tako, svako u ugao moje srčane komore
i ćutimo, nepomično brojimo dane i izgleda da se samo ja smijem i radujem,
dok beživotne maske na njihovim licima nepomično zure u stratosferu.
Onog tužnog lika u ogledalu stalno lažem da
sam te prebolio i da si sada za mene običan stranac.
Nebitna,
kao obični vojnik u floti koji je prvi stradao od prvog ispucanog metka na bojnom polju.
Danas me je posjetila neka mlada dama po imenu Katarza.
Imala je kosu boje breskvine smole
a oči sjajne i pune nade poput zore na Islandu.
Mirisala je na tamjan a pričala je samo na starogrčkom,
(jer znate kako kažu,
mnoge riječi i mnogo smisla se izgubi u prijevodu).
U tom kratkom trenutku, u tom intervalu dok je ona bila kod mene,
shvatio sam da nisam savršen, i samo to mi je bilo potrebno.
Sizifova stijena se sama penjala uz stijenu,i vukla mene sa sobom.
No,to je kratko trajalo.
Ta mlada dama je iščeznula
poput hlada tokom majskog popodneva,
poput rose, poput tvoje kose iz moje ruke.
Sada neki drugi alhemičar pretvara tvoje poglede u zlato.
Iznenada na mojim vratima se pojavila još jedna osoba.
Odbojna starica koja se zvala Melankolija.
Koža joj je bila isušena i izborana poput stabla Baobaba,
a njena kosa, raščupana i sablasna poput Tužne vrbe.
Oči su joj bile sitne i providne, nalik nepotpuno ugašenih opušaka.
Sasvim grozna utvara, poput usamljenih autobuskih stanica po noći,
mumificiranih leptirova,
poput smjeha hijena tokom noći.
Hladna jeza se brzinom mraka provlačila kroz moju kičmu i hrskavicu.
Strah je ispunio moja pluća i nisam mogao ni pričati.
Samo je ona pričala. Imitirala je tvoj glas.
Govorila je da me voli.
Ja sam joj govorio da prestane jer to boli.
Jedva sam uspio da zatvorim svoje strahom-skamenjene kapke.
Kada sam opet otvorio oči, nije nikoga bilo ispred mene.
Na mom radiju je samo odjekivao strašni bariton.
Svjetlo je bilo isključeno.
Tužno se promicao taj glas, taj bariton
Bariton....bariton....bar i ton da čujem od tebe...
ne moraš reći da me voliš,
samo mi reci da ti nije svejedno.

Brus Springstin ne voli kuvano mlijeko
Aleksandar Slavnić


Нема коментара:

Постави коментар