01.09.2011.

Bob Marli živi sada na Islandu




Još kad si mali,
misliš da čudovišta žive ispod tvog kreveta.
Kada malo odrasteš shvatiš da,
ta stvorenja koja su u tebi stvarali
onu vrelu paniku i paranoju,
ne žive ispod tvog kreveta.
Naprotiv, ta stvorenja, statue straha,
su upravo ona stvorenja što su
posjekla drveće od kojih se napravio tvoj krevet,
i stvorenja koja su preradila to drveće
u svojim fabrikama da bi taj tvoj krevet bio udoban.
Zapitaj se i shvatićeš da je, za samo tvoj jedan krevet
srušeno barem dvadeset drva, i zamisli da je u svakoj od tih krošnji
bilo barem 10 ptica.
200 ptica je ostalo bez svoga udobnog dom i sna
samo zato da bi ti mogao ostati budan do kasno u noć
i misliti o svojim besmislenim problemima, dok te
te tvoje brige polako ne odvuku u gorko-slatku komu.
"Hoću li napokon dobiti onu haljinu što sam oduvijek htjela?
Da li izgledam debelo?
Zašto se ne mogu udebljati?
Zašto me ona ne voli?
Hoće li me danas on primjetiti?"

Popeo sam se na najvišu stijenu i sjeo
na neku fino izglačanu površinu.
Vjetar je mirisao na stare knjige.
Krvavo sunce je svojim zadnjim zracima
pozdravljalo Mjesec i mene, noćnog grabežljivca
koji vreba i pažljivo posmatra fosforne čestice na nebu.
Večeras ajkule sanjaju ljude.
Odmičem se od samog sebe.
I polako shvatam zašto ne volim tebe.
Izvršila si nuklearni napad na moj rodni grad. Ne prepoznajem ga više.
Svoje ogromne betonske sinove si postavila na sva moguća mjesta.
Ukrala si Auororu Borealis iz mojih očiju.
Gradiš mostove da bi spojila ljude,
a odvajaš rijeke, vodene porodice, svojim branama.
Ali ipak... ne mogu da osjećam mržnju prema tebi niti bilo čemu
u ovom trenutku.
Mogu samo da se pitam da li postoji išta ljepše
od čekanja zalaska sunca pa opet iščekivanja izlaska sunca na istom mjestu.
Kako se sa prvim zracima, ptice polako uzdižu ka nebesima
a sve biljke polako okreću svoje zelene kičme u pravcu sunca.
U tom trenutku sam htio da sve svoje vene i arterije istrgnem iz sebe
i da se povezem sa vlasima travi u jedan ogroman Gordijev čvor.
Htio sam svoju kičmu pružiti sve do vrha ovog brda, u obliku stepenica.
No, probudio me je dodir nekog stranca, koji me je, ovlaš,
dodirnuo svojim jeftinim svilenim odjelom u gomili.
Miris auta i vječnog ljudskog bunila se protezao
do kraja popločane vrele ulice.
Ljudi su gledali u svoje ručne zglobove
a druga im je ruka bivala stalno prislonjena na uho.
S njima se više nije dalo pričati. Njihov svijet je plastičan.
I zato ti kažem, ne pitaj me zašto sam razočaran,
uberi mi cvijet i sjedni sa mnom ispod ogromne sjenke u šumi.
Ako ja skočim bos u lokvu, skoči i ti.
To će biti dovoljno da mi popraviš barem jedan dan.

Danas sam dobio pismo od Boga.
Rekao je da je zahvalan na mome pismu
i da mu je drago što čuje da sam prestao vjerovati u njega.
Kaže da mu je to dalo snage da krene mjenjati svijet,
da će pokušati da napravi ovu Zemlju boljim mjestom
i, kaže, da ću možda tada promjeniti mišljenje o njemu.
Nadam se... nadam se... sve je moguće...


Bob Marli živi sada na Islandu 
Aleksandar Slavnić 

Нема коментара:

Постави коментар