06.09.2011.

Odlučio sam da te glupo volim po ko zna koji put


Rodney Smith


Kao klinci, svi smo se uvijek svađali
u vezi super-moći i koja je moć najbolja.
Eh, tek sada shvatam
koliko bi volio da mogu da neprimjetno vidim
šta radiš sada,
baš sada, u ovom trenutku
Umorno sjedim i klackam se na svome omamljenom hipotalamusu.
Zamisli, večeras dok spavaš, uletim ti u sobu,
tako neprimjetno i hladno kao što si i ti
ušla u moje srce.
No, neću napraviti istu grešku kao Ikar.
Poletiću po noći, i nadaću se da me Mladi Mjesec i njegov slijepi osmijeh
neće sravniti sa zemljom.
Ušunjao sam se tiho,
tiho i opasno.
poput kapi kiše koje padaju po laticama ruža.
Poput pijanaca koji padaju po marginama svog mozga.
Tiho i fatalno.
Zidovi njeni su obljepjljeni
tračevima.
Njeni tepisi su aleje nepoznatih junaka
Njeni ormari smrde na stare ljubavi.
Parfemi prošlosti.
Prijateljske svađe.
Ona se tušira suzama, prolivenim u zadnjem ratu
koji je izbio i završio zbog nje.
Tvoj jastuk ima treću stranu koja je uvijek hladna.
Oko tebe lebde misli, o mučenim magarcima
i orkestru divljih nosoroga.
Mrtvaci plešu oko tvoga kreveta,
polu-truli sa lastinim gnjezdima umjesto glava
i mornarskim čvorovima umjesto ekstremiteta.
Daleko su gusari, a moje muke su premale da bi stale u Tihi Okean.
Silazim sa teme polako...tonem poput Titanika.
Oprosti mi klišee, dođe mi nekad tako..... jebiga.
Samo, eto, ako me vidiš na ulici,
namigni mi ili se barem suptilno nasmješi.
Nemoj mi reći da nimalo nisam uticao na tvoj porculanski osmijeh.
I sama znaš dok si okružena ogledalima,
sama znaš, priznaj!, da su vrane već polako krenule
kružiti oko tvojih usana
Na uši ti šapću Sukube ispod kreveta.
a ti i ja se odbijamo kao loptice za stoni tenis.
Znaj, draga, ja sam te volio prije Holocena.
Ja sam bacao svoje dronjke u blato prije bilo kog drugoga
samo da bi ti prešla most od mene do njega.
Sa očima veselog boema
i nadom krišom ukradenom jučerašnjem mladoženji,
odlučio sam da te glupo volim po ko zna koji put.
Stavio sam devetnaest ruža na rub tvoga kreveta
i polio ih najjeftinijim bijelim vinom.
Napisao sam ti poruku i ostavio na jastuku.
Tu piše: "Hajde dođi da još jednom posmatramo
uvenule mliječne žlijezde na mjesecu,
hajde da još jednom okrečimo svoje duge u bijelo i da promjenimo
putanje morskih struja.
Dani su prostitutke, a tek kada dođe noć oni se pokaju.
Jedan plus jedan je jedan.



Osuđen sam na vječno bijele ruke iako kopam po smeću
Aleksandar Slavnić

Нема коментара:

Постави коментар