28.01.2012.

Što sam naklonjen mudrosti


© André Kertész

Iz dna duše volim samo život - i, zaista, najviše onda kada ga mrzim.

Što sam naklonjen mudrosti, često i previše: to je zato što me podseća na život!


Tako je govorio Zaratustra 
Fridrih Niče 

19.01.2012.

Godine - to je stvar za druge


Scena iz filma Ogledalo Andreja Tarkovskog

Pogledam se u ogledalo i ostanem iznenađen: mjesto šesnaestogodišnjaka kojega sam očekivao, u mene zuri jedan već star čovjek s upalim očima i malko otromboljenom donjom usnom, sasvim sijed po sljepočicama. Tad ispričavam onaj pogrešan dojam koji su, prevareni vanjskim prividom, dobili moji stari znanci pri susretu poslije mnogo godina: doista, moj izgled mogao je da ih prevari. 

Svaki čovjek ima jednu optimalnu dob koja najbolje odgovara njegovoj prirodi, njegovom temperamentu, njemu svojstvenom stepenu psihičke zrelosti. Daleke ili nestale osobe, pa i one s kojima sam dulja razdoblja zajedno proživio, vidim uvijek u nekim određenim godinama: svaka od njih nosi na sebi zauvijek fiksiranu svoju dob, kao zaustavljen časovnik. Stric je, na primjer, imao 42 godine, Guste u djedovoj agenciji 38, tetke 46, djed 71; i tako svi drugi redom. A ja sam (to sam tačno odredio, nakon brižljivog ispitivanja) — šesnaestogodišnjak. Šesnaestogodišnjak po rođenju, po osvjedočenju, po intimnoj vokaciji, ako hoćete. 

Za dob je odlučno do kojih godina pristupamo pojavama života s onim istim infantilnim očekivanjem bogzna čega i s onom istom infantilnom radošću ni zbog čega s kojima smo im pristupili nekada, u zlatno doba našeg ja. 

Šesnaestogodišnjak. Time, naravno, ne mislim reći da sam mlad. To ne. O, naprotiv, već podosta ostarjeli i oronuli šesnaestogodišnjak! Ukoliko to zvuči kao kontradikcija, spreman sam na nagodbu: dobro! ako ne šesnaestogodišnjak, onda, recimo, neodređenih godina, ili naprosto „bez godina”. Jer ja nema dobi. Godine — to je stvar za druge, za ne-ja; baš kao i smrt. Kad reknemo ja, mi time ciljamo na onaj isti subjekt, na onaj isti intimni osjećaj „jastva” na koji smo ciljali i onda kad smo kao šesnaestogodišnjaci, ili šestogodišnjaci, izrekli tu zamjenicu ja. A svaki naš čin i svaka naša riječ, od rođenja do smrti, spontan su ispad i autentičan odraz onog istog našeg identiteta, onog ja koje se u nama rodilo zajedno s prvim tračkom naše svijesti, ili s prvim tračkom našeg instinkta, i koje se otada neprestano, svakim danom i svakim časom, u nama nadorađa, integrira, jedri, ocjelokupljuje, ali jezgra ostaje uvijek ono prvotno goluždravo ja. Svojstva, obilježja, kakvoće — to je ono od čega su sačinjeni drugi. Samo drugi sazdani su na taj staromodni, skolastički način. Naše ja sastoji se iz golog fakta bivstvovanja i iz primarnog, slijepog osjećaja tog bivstvovanja. Dakako, tome pridolazi i percipiranje ostalog postojećeg oko nas. I to nije neugodno; baš naprotiv. Ali to nije bitno. Zgoljni faktor bivstvovanja, i goli osjećaj tog bivstvovanja. Sve je drugo sporedno, nebitno. Puki ogrtači na leđima tog našeg ja. I što je onda tu važno ako, kad se pogledamo u ogledalo, konstatiramo da taj naš isti identični, nezamjenljivi ja, ima nešto prosijedu ili prorijeđenu kosu, da su mu leđa nešto pogrbljena, da je dobio rđavu naviku da nosi naočare, i tome slične trice?

Proljeća Ivana Galeba 
Vladan Desnica 

Ja vjerujem u apsurd


To be a child © Monique

Još nešto: u djetinjstvu sam čvrsto vjerovao da nikad neću umrijeti. Bože moj, znao sam da je to apsurd. Ali što to mari? To je apsurd; a ja u to vjerujem, čvrsto vjerujem; ergo: ja vjerujem u apsurd. Pa što onda? Čitavo je pitanje samo u tome da li težište leži na onoj riječi apsurd ili na onoj vjerujem. A bit će bolja koja ne potone. Uostalom, zar sam ja jedini čovjek koji je vjerovao u apsurd? Ili je možda ovaj moj apsurd smješniji, apsurdniji, manje lijep nego drugi apsurdi u koje su ljudi vjerovali? Doduše, ja sam tačno umovao: svi ljudi, od početka pamtivijeka pa do danas, pomrli su; svi bezizuzetno; nije se desio ni jedan jedincat slučaj da je neko od njih ostao: ergo: umrijet ću i ja. Ali nešto je odgovaralo, nešto uprav ženski nelogično no neposredno simpatično, nešto neobično mila glasa: „A ko zna? možda ipak nećeš!”... I ja sam jasno osjećao da uprav u onoj najglupljoj riječi te riposte, u onom ipak, leži sva njena snaga. (Tek sam kasnije spoznao da se to što leži u onom ipak zove nada, „slijepa nada“, čovjekova moć iluzije, ili naprosto: čovjek.) I ma koliko da sam jasno uviđao da je ona prva rečenica kudikamo logičnija, osnovanija, razboritija, ako baš hoćete, u nekom općenitom smislu i istinitija — opet sam ocjećao da i ona poslednja ima izvjesnu težinu i vrijednost, da je čak pretežnija, pa na neki svoj način i istinitija od one prve. I — što je najvažnije! — da baš u toj drugoj rečenici ležim ja, čitav ja. Ona prva došla je izvana: osjećao sam je kao nametnutu spolja, prišapnutu od nekog ne-ja; doduše mnogo pametnijeg i, nadasve, mnogo razboritijeg od mene; ali od nekoga kome je lako biti pametan i razborit jer nije u pitanju njegova koža, od nekoga koga ne tišti ono što tišti mene, koji ne zebe od onoga od čega zabem ja. I dok ja priznajem tačnost njegovih tvrđenja, dok ja dijelim njegovu misao, dotle on ne dijeli moju tjeskobu, ne saosjeća moje patnje. Njegova je istina, priznajem, mnogo autoritativnija od one druge; ona je, nepobitno, istina. Ali ona nije moja istina.

Proljeća Ivana Galeba 
Vladan Desnica 

U tolikom obilju bogova


© André Kertész  

Pročitao sam, nadohvat i bez reda, kao što sve i uvijek čitam, nekoliko knjiga o postanku i povijesti religija. To me pitanje uvijek zanimalo. Jer religija je jedino područje gdje su se ljudi potpuno i čisti od zadnje misli predavali u naručje fantaziji i iracionalnome, bez stidljivosti i bez susprezanja (kao što to, naprotiv, pa makar u najmanjoj meri, biva kod poezije), već s punom ozbiljnošću i s punim uvjerenjem u presudnu važnost svog posla. Pjesnik je uvijek pomalo u zloj vjeri, a njegova je naivnost uvijek pomalo uslovna. To je naivnost svjesna sebe. I uvijek bar trunčicu lukava. Tu je stalno prisutna pritajena svijest da ta naivnost može biti upravljena na ostvarivanje estetskih vrednota. Umjetnost je u isti mah i najnaivnija i najprepredenija od ljudskih djelatnosti. A umjetnik — prepredena naivčina, prelukavo dijete. Zato u umjetnosti nikad fantaziji i iracionalnome nije davano tako slobodnog maha, zato ih tu nikad ne nalazimo u tako čistom stanju kao u religiji. Religija je poezija koja se vrši ozbiljno. Vrelina vjernikova žara, vrijednost odistinskog i presudnost koje on pridaje svojoj metafizičkoj preokupaciji, isključuju svaku zlu vjeru i svaku natruhu kakve strane primisli. 

U tim mojim religijsko-historijskim ekskurzima nekad sam negdje čitao da je bog u ljudima nastao otprilike ovako: prasnuo je grom; unezvjereni ljudožder pao je ničice — i bog je bio rođen. Ta ljudožderova ustravljenost, ta njegova zaprepašćena nedoumica — eto to je bio bog. 

Ne dopada mi se! Možda je i tačno. Štoviše, historički, bit će sasvim tačno. Ali mi se ne dopada. Ne odgovara meni, mom ukusu, mojoj unutrašnjoj strukturi. 

Nesumnjivo, ima mnogo bogova. Kao i svih izmišljenih stvari. Ima ih veoma mnogo, i bogato raznolikih; za sve ukuse. A postoji široka mogućnost da se stvaraju novi. Ali, eto, taj nije za mene! 

Dakle, prasnuo je grom; ljudožder se prepao i rodio se bog. 

Upuštam se u tu bezazlenu djetinju igru, u igru stvaranja bogova. 

Stropošta se prazna kanta; dijete se prepalo, i rodio se drugi bog. Jedan mali bog, primjeran djetetu. 

Ne. Odlučno, ne dopada mi se. Za moj ukus, to još nije bog, „bog u čovjeku”. Ili, možda to i jest bog. Samo, to još nije čovjek. Očevidno, nema nikakva smisla trpati u čovječanstvo kojekakve subjekte, pa se kasnije tužiti što čovječanstvo nije onakvo kakvo bismo željeli. 

U tolikom obilju bogova, i u tolikoj slobodi da ih svak iznova po svojoj miloj volji stvara, dade se zaista izmisliti nešto bolje. Kako ja stvari zamišljam, čovjek je, u razvoju svijeta, nastao veoma, veoma kasno. Tako kasno da u mnogim stranama još nije ni nastao. Svakako, mnogo, mnogo kasnije nego što je prestao da baulja četvoronoške i osovio se na stražnje krake, mnogo kasnije nego što je počeo da umješno upotrebljava ruke. A bog je, o tome nema sumnje, u najboljem slučaju nastao bar trenutak poslije čovjeka. Čovjek je postao čovjek onim časom kad je u njemu nikao prvi tračak svijesti o sebi i, zajedno s tim, prvi tračak misli o vlastitom skončanju. Časom kad je pred njegovim pogledom pukla glavna, osnovna dvojnost ljudske prirode: rascijep između konačnoga i beskonačnoga, nesrazmjer između njegove ograničene konačnosti i pomamne žeđi za beskrajnim, koja mu je usađena u dnu bića. A taj jaz on se potrudio da prevlada kako je znao i umio; da ga zatrpa hekatombama svoga mesa, da ga premosti mostovima svojih duga: „napučio je svoju grud slijepim nadama da ne vidi svom bitku kraja”. Sve što je čovjek u tom pravcu izmislio i izmaštao, sve je to bog. I samo to je bog. Bog je naličje Smrti. Jedan oblik borbe protiv smrti, i ništa drugo. (I, dosad, izgleda, jedini koliko-toliko efikasan oblik te borbe.) Gdje nema smrti, nema ni boga. To mu je obilježje i znamen: svi bezumni pokušaji, sve vrele samoobmane snagom kojih čovjek nadrasta i prevladava smrt — sve je to bog. 

A što li sve ljudi, tokom tisućljeća, ne znadu satkati, nakupiti, nagomilati oko takvog jednog fantoma kojim se pobjeđuje smrt! I kakvim li se, — kroz ta duga tisućljeća i kroz sve ono što su ljudi u njihovom toku oko takvog jednog fantoma napleli, namaštali, načuvstvovali, najadili, nastrahovali, — kakvim li se on zaogrne dostojanstvom, tradicijom ljudske misli i ljudskog čuvstvovanja, vrednotama ljudskog zanosa i ljudske patnje! Koliko li se oko njega namota ljudske slave i bola! Koliko li se živog ljudskog istrapljenog tkiva za nj zalijepi! Kao, uostalom, i za tolike druge ljudske riječi i fantome. Kao ne samo za velike riječi „domovina“ , „čast“ , „dužnost , „žrtva” i tome slične, već i za one druge prisnije riječi kao što je riječ „misao , i riječ „pravda”, i riječ „kruh“; i kao što je, na koncu, riječ „život“, i riječ „čovjek“ . Pa kad se iz čitave te klin-čorbe koju je oko takvog jednog fantoma čovjek napleo i nabajao izbaci klin, i opet teška srca može da se batali ono što je preostalo. Jer kako je čovjek izgrađen iz svog vlastitog razvoja, iz svoje vlastite povijesti, to bi u stvari značilo bataliti ne onaj fantom, već bataliti samoga sebe. A u tome, priznat će se, postoji izvrsna mala poteškoća. 

Čovjek. Gorostasna tragična figura na pozadini agonično raskrvavljenog horizonta, na samom razmeđu između dviju provalija; provalije beskonačnosti i provalije smrti i mraka. Grud mu je puna ljeskanja bića i nebića, u njoj se motaju smrt i besmrtnost, sad uhvaćene u koštac, sad obujmljene u zagrljaj. Prolaznost i vječnost, konačnost i beskonačnost, ispoređene i ravnopravne, počivaju mu jedna na jednom, druga na 
drugom dlanu, kao dvije ptice.


Proljeća Ivana Galeba
Vladan Desnica 

18.01.2012.

Kući se ne stiže nikad


A.maderstra.W. - Reborn


Čini mi se da sam celog svog života bio uvek na putu - a sad sam stigao kući.
Ona se materinski osmehnu.
- Kući se ne stiže nikad - reče ona ljubazno. - Ali gde se prijateljski putevi slivaju, tu ceo svet za jedan čas izgleda kao zavičaj.

Demijan
Herman Hese

Ono u tebi


Portrait of Sylvette, 1954.
Pablo Picasso

Ono u tebi što izgrađuje tvoj život, ono već zna zašto. Tako je dobro da znamo da u nama unutra ima nekog koji sve zna, sve hoće, sve čini bolje nego mi sami.

Demijan
Herman Hese

16.01.2012.

Čovjek sam


© Rodney Smith


Moj život se ovdje dijelio, na ono što je bilo, i na ono što ne znam šta će biti. Čekao sam u zasjedi, kao lovac, pažljiv i strpljiv, ali nisam bio siguran da li i mene ne čeka zasjeda, da neću i ja biti ulovljen. Drug pored mene umirio bi mi jezu zbog nečujnog koraka koji mi šalje sudbina. Bilo je strave u tom osjećanju mraka i tajne iza svega što ne vidim, tajne što će se meni otkriti, ali i tihog likovanja što će se desiti ono što čekam, što sam ja izabran da budem izvršilac volje jače od moje. Ali ja nisam oruđe samo, ni tuđa ruka, a nisam kamen ni drvo; čovjek sam, i ponekad se bojim da mi duša ne bude slabija od želje, ili da me ne raznese najedrala mržnja, kao zrelo sjeme opnu u kojoj raste. Sa Hasanom mogu mirno čekati, sa Hasanom mogu mirno dozreti do čina, da bude zeleni barjak nad kasabom, a ne mrtvačka ćaburtija nada mnom.


Derviš i smrt  
Meša Selimović 

Put većine je lak, a naš je težak


Rene Magritte

Stvari koje vidimo - reče Pistorije tiho - jesu iste stvari koje su u nama. Ne postoji druga stvarnost osim one koju imamo u sebi samima. Stoga većina ljudi živi tako nestvarno, zato što slike izvan sebe smatraju za stvarnost, a svoj vlastiti svet u sebi ne puštaju nikako da dođe do reči. Pri tome se može biti srećan. Ali ako se jednom sazna i ono drugo, onda se više ne može izabrati da se pođe putem većine. Sinklere, put većine je lak, a naš je težak. – Pođimo.

Demijan
Herman Hese

14.01.2012.

Srećan vam petak 13.




Danas je petak 13! Asocira li Vas to na nešto pomalo "strašno" a ipak neodređeno i pomalo tajnovito? Niste jedini! Milijuni ljudi u svijetu petak 13. doživljavaju kao ozbiljnu "činjenicu" o kojoj na ovaj ili onaj način ovise njihovi postupci toga dana. Pa ipak, što je to zapravo "petak 13"?!

Ajmo redom!

Petak 13. je jedan od 365 dana u kalendarskoj godini. Obično dolazi između četvrtka 12. i subote 14. dana u mjesecu :).

Svake godine imamo najmanje jedan "petak 13." a najviše tri. Ukoliko čitate ove retke znači da ste već prebrodili i zaboravili na "petak 13." koji su se dogodili tijekom veljače i ožujka. Naredne godine petak 13. pada jedino trinaestog dana u kolovozu. Najkraći vremenski razmak između dva petka 13. iznosi mjesec dana a najduži četrnaest mjeseci. Započne li mjesec u nedjelju - petak 13. je neminovan slijed kalendara kakvog danas koristimo u svijetu.

Smatra se kako petak 13. svoju reputaciju vuče već stotinama ili čak tisućama godina, no prava je istina kako je riječ o relativno novovjekom izumu ljudske razbibrige koji datira u posljednjih, nešto više od stotinjak godina (biografija G. Rossinia iz 1869.)..
Fobija ili strah od petka 13. ima i svoj stručni naziv; Paraskevidekatriaphobia. 
Naziv je izvedenica od grčkih riječi Paraskeví (petak), dekatreís (trinaest) te riječi phobia (fobija, strah). Postoji još i termin Triskaidekaphobia koji porijeklo također vuče iz grčkog jezika; Tris (tri), Kai ( veznik; i) te, Deka (desetica, deset), ove riječi zajedno označavaju broj 13. Njima je na kraju pridodana već spomenuta Phobia kao istoznačnica za strah. Ovaj se termin pojavljuje tek 1911. godine.

Mitovi, legende, priče te astrološka, numerološka i slična naklapanja nastojati će nas uvjeriti kako se baš na petak 13. događaju neke u najmanju ruku čudne stvari nabijene negativnim predznakom. Uvjeravati će Vas kako su vitezovi templari pogubljeni (dio njih u Francuskoj) baš na petak 13. listopada 1307. Kako je Rossini smatrao petak 13. nesretnim danom a na kraju i umro na jednog od njih. Crni petak na burzi, nesreće koje su se dogodile na petak 13. tijekom povijesti dodatno će pojačati dojam kako "ima nečeg" u tome. A tek "činjenica" kako je Isus je razapet u petak?! 
Broj trinaest dolazi odmah nakon, savršenog, broja dvanaest (dvanaest; apostola, plemena Izraelovih, znakova zodijaka, mjeseca u godini..) te stoga mora biti nesavršen, nesretan...

Stvari idu toliko daleko da se danas u vrijeme potpune informatizacije društva umjesto činjenica i istine internetom prenose neistine i dezinformacije a sve u smislu medijske zamke za nadobudne. Petak 13. tako je došao na nikad plodnije tlo praznovjerja. Nemali broj hotela nema 13. kat, neke aviokompanije nemaju sjedalo broj 13 i tako u nedogled.

Filmska industrija obilato koristi ljudsko neznanje i lakomislenost pa uspješno prodaje Petak 13. (i ne samo njega, sjetimo se samo Da Vinci-jeva koda kada se poluinformacije smišljeno predstave kao niz "činjenica" koje jedna potkrepljuje drugu a prava je istina daleko od toga).

Ipak, socijalno-društveni impakt Petka 13. natjerao je statističare da se pozabave ovim problemom i evo do čega smo zaista došli. Deseci milijuna ljudi toga dana u većoj ili manjoj mjeri pate od Paraskevidekatriaphobie (Triskaidekaphobie). Gubici svjetske privrede radi izostanka s posla ili nedonošenja poslovnih odluka tog dana mjere se redom veličine stotina pa čak i milijardama USD!

No ima i dobra strana statistike! Tog su dana ljudi oprezniji i statistike osiguravateljnih kuća pokazuju blagi pad nesretnih slučajeva na Petak 13. (iako je petak sam po sebi već dan vikenda s povećanim protokom ljudi, događanja i alkohola a time i statistički nužno povećanim brojem nezgoda).

Dovoljno je otići na neki kalendar događanja tijekom povijesti i uvidjeti kako bi za ama baš svaki dan u tjednu i datum u mjesecu mogli izvući dobre ili loše "predznake" ovisno o tome što želimo postići potenciranjem istih. Stoga, želimo Vam svako dobro na Petak 13. i budite oprezni. Pazite na sebe i danas i sutra i svakog dana u godini. Lijepi je dan i već ste dovoljno vremena protratili pa je vrijeme da s smješkom na licu krenete u nove radne pobjede zajedno s novom medijskom pričom na www.ipress.hr. 

Eh da, za kraj teksta! Ne zaboravite svojim voljenim osobama danas donijeti buket ruža, čokoladu, ili još bolje napravite nešto posebno i samo Vaše; prošetajte, uzmite neki kamenčić s plaže ili ledine i nježno poljubite voljenu osobu pa joj u ruku položite dijelić svemira nastao na jedinom poznatom plavom planetu. Taj kamenčić, ma koji da ste uzeli, ima u sebi povijest dugu pet milijardi godina za razliku od tek stotinjak godina starog praznovjerja poznatog kao "Petak 13.".

Jedan drugi svemirski kamenčić, pozamašnih dimenzija, poznat kao asteroid 2004MN4, prozujati će tik pored naše planete u petak 13. aprila 2029...


Marino Tumpić, Petak the 13.
Astronomski Magazin. 

Oh, kada čovek nije Čovek već rob Nekog koga nema

Robert and Shana ParkeHarrison

Danas je nesrećni dan sinuo,
i prvi mi je pogled pao na bedu:
najbliže njemu, u tihom predgrađu,
jedna je Majka rasplela kosu sedu,
jer joj je sin preminuo.

Danas je umro jedan Čovek,
i Majka mu je vrisnula:

- Oh, kada čovek nije Čovek
već rob Nekog, koga nema,
od koga sam do juče milost iskala:
oh, kada je čovek gori nego crv, -
neka se raspe po zemlji anatema,
i neka se prolije sva crvena krv!...

O, Sine, moj dobri Sine!

Otac ti nije Sveti Duh,
Ni drvodelja sa livanskih puta,
Sine, ti si plod dve neme žudnje
i jednog besvesnog minuta.
Nisam te rodila u jaslama,
već u krvavoj postelji,
između četiri vlažna duvara,
jednog šarenog, promrzlog januara.

Sine, tebi su i meni rekli
da smo robovi,
i naša su srca bez milosti sekli,
i našu su snagu bez milosti razvlačili
i sve su nam tako tumačili
da se setimo
da ti bog tako želi!

Rođeni, mrtvi SIne, bog je laž,
i naši su ga dušmani izumeli.
Ustani, Sine, da se svetimo;
da krvlju vekovnih namesnika boga
posvetimo forume Rima,
i da kopljem probodemo rebro
Učitelju iz Jerusalima.

Da iskopamo Judino srebro,
i da na tome svetom mestu
podignemo Čoveku hram,
i da dovedemo u hram našu Novu
Vestu
koja će sebe iskreno dati.

Ustani, Sine, da grozne laži
koje se rađaju u ime Oca i Sina
sahrane Sin i Mati...
Danas je umro jedan Čovek,
i zalud je Majka sede kose čupala
i u grudi se lupala...
Nije se probudio.

Onda ga je sama okupala,
i obukla ga u crno.
I u dnu svoga vrta, o ponoći,
sama ga je sahranila...

I tužna se majka Čovekova
tu, pored groba, nastanila...

Plač matere čovekove
Dušan Vasiljev

13.01.2012.

Dobrostiva smrt


© Jerry N. Uelsmann


Već tako dugo živim
da pomalo shvaćam
dobrostivost smrti:
za moj je umor premali zastanak san.

   Da. Želio bih smrt.
Ali takvu da poštedi samu jednu zraku svijesti
- toliku da njome iskustiti možeš
čistu dobrotu ništavila.


Dobrostiva smrt 
Vladan Desnica

Moje srce, ptica divljine




Moje srce, ptica divljine, našlo je svoje nebo u tvojim očima.
One su kolevka jutra, one su carstvo zvezda.
Moje su pesme potonule u dubine njihove.
Pusti me samo da se vinem u to nebo, u njegovo osamno bespuće.
Pusti me samo da delim njegove oblake, da širim krila u sjaju njegovog sunca!

Gradinar (31) 
Rabindranat Tagor

10.01.2012.

Zakasneli odgovor na pismo profesora Radovića


© Tommy Ingberg


Profesor Radović, koji zaštitnički,
visok i nasmejan, stoji iznad nas
malenih na razrednim, retkim,
fotografijama, jer smo se slikali
jednom godišnje,
učio nas je da je najbolje
sat učenja - sat igre,
da je igra u detinjstvu veoma važna.
Pamtim ga po blagosti.

Jedne godine, kada sam već bio
dovoljno poznat da se o meni moglo
čuti ponešto diljem domovine,
poznat po pesmama, koje, inače, u
detinjstvu pisao nisam;
dobio sam razglednicu iz Foče
u kojoj profesor Radović pita
naslovljenog da li je on onaj
dečak kome je on bio razredni
starešina.
Bilo me je sramota da napišem
da sam to ja.
Kako da napišem da jesam
kada nisam.


Zakasneli odgovor na pismo profesora Radovića 
Pero Zubac

08.01.2012.

Izbegavanje ljudskog roda


© Rodney Smith


izbegavanje ljudskog roda

dosta je mog života bilo posvećeno
samo tome.

i još uvek je.

čak i danas na hipodromu,
sedeo sam u pauzi između trka
u tupom uspavanom stanju
ali tupo ili ne,
bilo je moje.

onda sam čuo glas.
neki tip je seo
baš iza mene.

„našao sam malo mira i
tišine“, rekao je.

ustao sam, udaljio se oko 150
metara i ponovo
seo.

nisam osetio nikakvu krivicu, samo
povratak u prijatnije životno
stanje.

decenijama su me
gnjavili obijači pragova,
zvrndači telefona, pismopisci,
i nepoznati ljudi na aerodromima,
u barovima, na boks-mečevima,
u kafeima, na koncertima,
u knjižarama, samoposlugama,
zatvorima, bolnicama, hotelima,
motelima, apotekama, poštama,
itd. 

nisam usamljenik.
neću da me grle, laskaju mi,
pričaju mi viceve, neću da delim
mišljenja ili razgovaram o
vremenu i/ili, itd. i
itd.

nikada nisam slučajno upoznao živu,
originalnu, zanimljivu dušu, a to
i ne očekujem.

sve što sam ikada upoznao su krda
smorova koji su želeli da projektuju
svoje sitne frustracije na mene.

žene su neko vreme mogle da me
obmanu.
video bih telo, lice,
prividnu auru spokojstva i
nežnosti, osvežavajuće jezero
da pljusneš u njega,
ali kad bi progovorile
glas im je bio kao
struganje krede po tabli,
a ono što je izlazilo u obliku
govora
bio je odvratan obogaljeni
duh.

živeo sam sa desetinama takvih.

čekajte.
zvoni mi telefon.
ali imam mašinu za
ostavljanje poruka.
evo je ostavljaju.

taj želi da me
vidi.
hoće da se pozove
kod mene.
naveden je razlog,
neki izgovor.
i nije baš neki.
poslednje reči su:
„obavestite me, molim vas.“

zašto žele da me
vide?
ja ne želim da vidim
njih.
zar to ne mogu da
osete?

zar sam ja jedini na svetu
koji nalazi da je blaženstvo
biti sam, da je čudo
biti sam?

moram li uvek da budem
ljubazan prema onima
koji bi da se uvaljuju
u moje sate?

jesam li pogana duša?
neljubazan?
nezahvalan?
mizantrop?
ženomrzac?
osobenjak?
smradina?
ubica nade?
mučim li životinje?
da li sam bezdušan?
plivam li u ogorčenju?
da li sam nepravedan?
da li sam propala vreća snova?
da li sam đavolov bis?
stavljam li srču u pesak u vrtiću?
jesam li bez milosti i morala?

ako je tako, zašto i dalje
žele da me vide?

nikada ne bih poželeo da vidim
tako nekog.

pogotovo
kad se
brijem.


Čarls Bukovski

Betting on the muse: poems & stories (1996)
Čarls Bukovski, Pesme 2. LOM, Beograd (2007). Preveo Flavio Rigonat.

04.01.2012.

San


© Ebru Sidar


Kraj studenog vrela srce mi počiva.

(Nitima ga omotavaj,
pauče zaborava.)

I voda izvora njemu priču priča.

(Nitima ga omotavaj,
pauče zaborava.)

Moje budno srce o ljubavi priča.

(Pauče tišine,
tkaj mu tvoju tajnu.)

I voda izvora slušaše ga tiha.

(Pauče tišine,
tkaj mu tvoju tajnu.)

Srce mi studenim vrelom se razliva.

(Ruke bele i daleke,
ne dajte da voda teče.)

I voda ga nosi pevajuć od milja.

(Ruke bele i daleke,
vodom sve oteče!)

maja 1919.  


San 
Federiko Garsija Lorka 

Preveo Vladeta Košutić 
Iz zbirke: Federiko Garsija Lorka, Izabrane pesme. Prosveta, Beograd. 2006. 


03.01.2012.

Njine brige me i noćas brinu



Šta god noćas da zapevam
Vući će na sevdalinku
Usnuo sam čobanicu
Uplakanu u šljiviku

Grom udari, planu seno
Rasturi se stado njeno
Uplete se dim na uvojku
Reče da se zove Bosna
Čudno ime za devojku

Nekom Drina teče desno
Nekom Drina lijevo teče
Ma sve da teče u dubinu
Na dve pole svet da seče
Znam tajni gaz, moje lane,
Most se pruži gde ja stanem
Sve da vuku me konji vrani
Nema meni jedne strane
Dok si ti na drugoj strani

Osta ovaj stari kompas u grudima
A po polju nikli zabrani
Crne senke što se gnezde u ljudima
Nadleću me kao gavrani

Nekada sam putovao po mjesecu
Kroz vilajet pun hajdučije
A sada me oči ljudske
Plaše više nego vučije

Sto puta su prijatelji u molitvi pomenuti
Da l’ će mi se radovati ili glavu okrenuti
Šta slagati, šta im kasti?
Svet ne možeš pesmom spasti
Njine brige me i noćas brinu
Dok se spremam na put kući
Na put kući u tuđinu

Svetom smo se rasipali kô đerdani
Nosili nas nebom ćilimi
Da li su to stvarno bili bolji dani
Ili smo to bolji bili mi?

Nekad smo se bratimili po pogledu
Sluteći da isto sanjamo
I Bogu je prosto bilo
Krstimo l' se ili klanjamo…


Sevdalinka 
Đorđe Balašević 


02.01.2012.

Živimo na razmeđu svijetova


Poslije sam pokušavao da odvojim bajku od stvarnosti, ali ma koliko da sam znao istinu, teško sam uspijevao da se oslobodim opčinjenosti, u kojoj često sami sebe ulovimo, želeći da imamo svoga junaka.

Po onome što nije bajka, izgleda da ničeg neobičnog u njemu nije bilo. Prošavši u školi kroz vatni vjerskog zanosa, a još mlad izučivši Abu Sinaovu prirodnu i kritičku filozofiju kod nekog slobodoumnog siromašnog mislioca, kakvih je na Istoku bilo mnogo, a koga je često pominjao sa ljubavlju i podsmijehom, ušao je u život sa teretom koji većina nas nosi: s primjerom velikih ljudi pred očima i sa željom da ih slijedimo, a bez ikakvih znanja o sitnim ljudima s kojima ćemo se jedino susretati. Neko se brže otarasi tih nepogodnih uzroka, neko sporije, neko nikad. Hasan se rđavo prilagodio, preosjetljiv zbog svega što je njegovo lično i zavičajno, uvjeren u ljudske vrijednosti koje će svugdje steći priznanje. Našavši se u bogatom carskom gradu, sa složenim vezama i odnosima među ljudima, nužno nemilosrdnim, kao među ajkulama u debelom moru, lažno pristojnim, uglađeno licemjernim, isprepletenim kao paukove niti i mreže, neiskusna čestitost jednog mladića zaplela se u pravo vještičije kolo. Sa svojom starudijom, s kojom je pokušavao da se probije kroz carigradski čestar, s naivnom vjerom u poštenje, ličio je na čovjeka koji goloruk ulazi u borbu protiv vještih gusara naoružanih najopasnijim oružjem. Sa svojom nezlobivom vedrinom, čestitošću i stečenim znanjem, Hasan je ušao u taj zvjerinjak sigurnim korakom neznalice. Ali kako nije glup, ubrzo je vidio na kakvo je ugljevlje nagazio. Mogao je ili da pristane na sve, ili da ostane neprimijećen, ili da ode. A on je, neobičan kao uvijek, odbijajući carigradsku surovost, počeo sve više da misli na svoju kasabu, i da njen tihi život suprotstavlja ovom uzburkanom. Rugali su mu se, prezrivo govorili o tom zabačenom, zaostalom vilajetu. - O čemu to govorite, - pitao je začuđeno. - Ni sahat hoda odavdje postoji zaostali vilajet kakav je teško i zamisliti. Tu, pored vas, nedaleko od ovog vizantijskog sjaja i bogatstva koje se sakuplja iz cijelog carstva, žive vaša vlastita braća, kao prosjaci. A mi nismo ničiji, uvijek smo na nekoj međi, uvijek nečiji miraz. Zar je onda čudo što smo siromašni? Stoljećima mi se tražimo i prepoznajemo, uskoro nećemo znati ni ko smo, zaboravljamo već da nešto i hoćemo, drugi nam čine čast da idemo pod njihovom zastavom jer svoje nemamo, mame nas kad smo potrebni a odbacuju kad odslužimo, najtužniji vilajet na svijetu, najnesrećniji ljudi na svijetu, gubimo svoje lice, a tuđe ne možemo da primimo, otkinuti a neprihvaćeni, strani svakome, i onima čiji smo rod, i onima koji nas u rod ne primaju. Živimo na razmeđu svijetova, na granici naroda, svakome na udaru, uvijek krivi nekome. Na nama se lome talasi istorije, kao na grebenu. Sila nam je dosadila, i od nevolje smo stvorili vrlinu: postali smo plemeniti iz prkosa. Vi ste bezobzirni iz bijesa. Ko je onda zaostao?


Derviš i smrt  
Meša Selimović 

Hipotetička planeta Faeton





„Početkom XVIII, XIX, pa i XX veka, astronomija kao nauka još nije bila u potpunosti Newtonovska. Među astronomima i filozofima je još vladalo uvreženo mišljenje da Sunčev sistem sadrži samo onih šest planeta poznatih još u antičko doba: Merkur, Veneru, Zemlju, Mars, Jupiter i Saturn. Međutim, kada je Ser William Herschel 1781. godine otkrio sedmu planetu, Uran, skoro svi su bili ubeđeni da mora postojati još sličnih tela. 

Dodatni stimulans je stigao kada su se setili da je devet godina pre toga objavljen jedan matematički kuriozitet, poznat kao Titius – Bodeov zakon.

Naime, još je 1766. godine jedan pruski astronom, Johann Titius, objavio jedan "zakon" koji se bavio udaljenostima planeta od Sunca. Pošto je to objavljeno samo kao kratka fusnota u jednoj knjizi opšte nauke, verovatno nikada ne bi postao opšte poznat da ga 1772 godine jedan drugi nemački naučnik, Johann Bode, nije malo dopunio i objavio.

Taj empirijski matematički izraz se može jednostavno opisati ovako. Uzmimo brojeve:
0, 3, 6, 12, 24, 48, 96, 192, 384

tj. svaki je duplo veći od predhodnog i dodamo im 4. Dobijamo:
4, 7, 10, 16, 28, 52, 100, 196, 388

Ako sada svaki dobijeni broj podelimo sa 10, dobićemo niz:
0,4 0,7 1,0 1,6 2,8 5,2 10,0 19,6 38,8

koji predstavlja prosečnu udaljenost planeta našeg sistema od Sunca, izraženo u astronomskim jedinicama (A.J.). Uzimajući sve u obzir, vrednosti su zadivljujuće precizne. Stvarne prosečne vrednosti su sledeće:



Merkur........0,39
Venera........0,72
Zemlja........1,00
Mars..........1,52
*
Jupiter.......5,20
Saturn........9,54
Uran.........19,19
Neptun.......30,0
Pluton.......39,48



Čitava stvar koju je predlagao Bode i njegov zakon, bila je prihvaćena prilično mlako u naučnim krugovima, sve dok W. Herschel nije objavio da se novootkriveni Uran nalazi na orbiti udaljenoj oko 19,2 A.J. – tačno na mestu koje je i predviđao Titius–Bodeov zakon!

Međutim, uočava se nešto: Mars je na udaljenosti od 1,6, a Jupiter na tačno 5,2. Šta onda predstavlja vrednost 2,8 koja se nalazi između? Nije li to mesto orbite izgubljene, hipotetičke planete Faeton? Astronomi su organizovali "zvezdanu policiju" sa ciljem da otkriju planetu za koju se verovalo da je na tom mestu. Nebo je pretraživano najmoćnijim teleskopima toga doba više od godinu dana ali – rezultata nije bilo.

A onda, 1. januara 1801. godine sicilijanski astronom Giuseppi Piazzi, koji i nije učestvovao u potrazi već je sređivao kataloge zvezda, otkriva prvu malu planetu (planetoid), nazvanu Ceres, na udaljenosti od 2,767 A.J. na Titius–Bodeovoj skali. Njena veličina je bila oko 960 km, a period obrtanja 4,6 godina. Tako je definitivno popunjeno i poslednje upražnjeno mesto u Bodeovom nizu. Kasnije je na tom mestu pronađen ogroman broj malih objekata, koji čine poznati asteroidni pojas između Marsa i Jupitera. Posle tog otkrića, do kraja 1807. godine su otkrivena još tri manja objekta – Pallas (1802), Juno (1804) i Vesta (1807)

Zakon je na čudan način poremećen u slučaju planete Uran, a na njenom mestu – na predviđenoj vrednosti od 38,8 – leži orbita Plutona, sa stvarnom vrednošću od 39,48 A.J.

Kada se danas govori o Titius–Bodeovom zakonu naučnici se slažu da je u pitanju ipak samo puka matematička koincidencija, mada pravilnost u strukturi Sunčevog sistema, kao ona koju je uočio i izrazio Bodeov zakon, i činjenica da se sve planete okreću u istom pravcu oko Sunca, sugerišu da je možda čitav sistem u početku bio stvoren prostim mehanicističkim procesom.“


Bodeov zakon, 
Autor teksta: Dipl. ing. Drago I. Dragović 

Fizika nemogućeg


Michio Kaku



Ako ideja na prvi pogled ne zvuči
apsurdno, nema nade za nju.
– Albert Ajnštajn










Hoćemo li jednog dana moći da prolazimo kroz zidove? Pravimo svemirske brodove koji će putovati brže od svetlosti? Čitamo misli drugih ljudi? Postanemo nevidljivi? Pomeramo predmete snagom svog uma? U trenu prenesemo naša tela kroz svemir? Ta pitanja fascinirala su me još od malih nogu.

Poput mnogih fizičara, kako sam odrastao, opčinjavala me je mogućnost putovanja kroz vreme, pištolji na zrake, polja sila, paralelni svemiri i slične stvari. Magija, fantazija, naučna fantastika bile su gigantsko igralište za moju maštu. Pobudile su moju ljubav prema nemogućem koja će trajati doživotno. 

Sećam se da sam gledao reprizu stare televizijske serije Fleš Gordon. Svake subote prilepio bih se za televizor, diveći se avanturama Fleša, doktora Zarkova i Dejl Arden i zasenjujućem nizu futurističkih tehnoloških čuda: raketama, štitovima nevidljivosti, pištoljima na zrake i gradovima na nebu. Nisam propustio nijednu epizodu. Taj program otvorio mi je vrata potpuno novog sveta. Ushićivala me je pomisao na putovanje raketom na tuđinsku planetu i istraživanje nepoznatog okruženja. 

Privučen u orbitu tih fantastičnih pronalazaka, znao sam da mi je sudbina povezana sa čudima nauke nagoveštenim u seriji. Ispostavilo se da nisam bio sam. Naučna fantastika je pobudila interesovanje za nauku u mnogim zaslužnim naučnicima. Veliki astronom Edvin Habl bio je fasciniran delima Žila Verna. Pročitavši Vernove knjige, Habl je batalio obećavajuću advokatsku karijeru i, protivno očevim željama, odlučio se za karijeru naučnika. Postao je najveći astronom dvadesetog veka. Karlu Seganu, čuvenom astronomu i autoru najbolje prodavanih knjiga, maštu je potpirio serijal knjiga o Džonu Karteru Marsovcu pisca Edgara Rajsa Barouza. Sanjao je kako će jednog dana poput Džona Kartera istraživati pesak Marsa.

Bio sam dete kad je umro Albert Ajnštajn, ali sećam se prigušenog tona kojim se govorilo o njegovom životu i smrti. Narednog dana u novinama je osvanula slika njegovog stola na kome je bio rukopis Ajnštajnovog najvećeg, nedovršenog dela. Zapitao sam se šta je to moglo biti toliko važno da ga najveći naučnik našeg vremena ne uspe dovršiti? U članku se tvrdilo da je Ajnštajn imao san koji se nije mogao ostvariti, problem toliko težak da ga nijedan smrtnik ne može rešiti. Godinama sam se trudio da prokljuvim o čemu je bio rukopis: o velikoj, ujedinjujućoj „teoriji svega“. Znajući za taj njegov san – kome je posvetio poslednje tri decenije života – usredsredio sam se na svoju maštu. Želeo sam da na skroman način doprinesem dovršavanju Ajnštajnovog rada, da se zakoni fizike obuhvate jedinstvenom teorijom. S godinama sam sve više uviđao: iako je Fleš Gordon bio heroj koji uvek osvaja cice, naučnici su bili ti zbog kojih se serija odvijala. Bez doktora Zarkova, ne bi bilo raketnog broda, putovanja na Mongo ni spasavanja Zemlje. Svaka čast herojima, ali bez nauke ne bi bilo naučne fantastike. 

Posle izvesnog vremena shvatio sam da su ove priče nemoguće sa aspekta nauke na kojoj su se zasnivale – bile su tek uzleti mašte. Odrastanje je značilo odbacivanje takve fantazije. Rekli su mi da se u stvarnom životu mora odbaciti nemoguće i prihvatiti praktično. Međutim, shvatio sam da je ključ za održavanje moje fascinacije nemogućim bila fizika. Bez temeljnog poznavanja napredne fizike, zauvek bih samo spekulisao o futurističkim tehnologijama ne razumevajući da li su moguće ili nisu. Shvatio sam da se moram baciti na naprednu matematiku i savladati teorijsku fiziku. Tako sam i uradio. 

U srednjoj školi sam, u sklopu projekta za sajam nauke, sastavio razbijač atoma u maminoj garaži. Otišao sam u kompaniju Westinghouse i prikupio oko 200 kilograma čeličnih otpadaka od transformatora. Tokom božićnih praznika omotao sam 35 kilometara dugu bakarnu žicu oko školskog ragbi terena. Rezultat je bio betatronski akcelerator čestica od 2,3 miliona elektron-volti, koji je trošio 6 kilovati električne energije (koliko i čitava moja kuća) i stvarao magnetno polje 20.000 puta jače od Zemljinog. Cilj je bio proizvesti snop gama zraka dovoljno moćan da se napravi antimaterija. 

Moj projekat za sajam nauke odveo me je na Nacionalni sajam nauke i, na kraju, omogućio mi je da ostvarim san – dobio sam stipendiju za Harvard gde sam imao priliku da postanem ono što sam želeo, teorijski fizičar i da idem stopama svog uzora, Alberta Ajnštajna. Danas dobijam elektronske poruke od pisaca naučne fantastike i scenarista u kojima traže pomoć u dorađivanju njihovih priča jer se zna da istražujem granice zakona fizike.


„Nemoguće“ je relativno

Kao fizičar, naučio sam da je „nemoguće“ često relativan pojam. Sećam se da je moja učiteljica jednom prišla mapi Zemlje okačenoj na zidu i pokazala na obale Južne Amerike i Afrike. Nije li to čudna slučajnost, zapitala je, što se ove dve obale savršeno uklapaju, gotovo kao parčići slagalice? Rekla je kako neki naučnici smatraju da su ova dva kopna možda nekad bila deo istog, ogromnog kontinenta. Ali to je bilo smešno. 

Nijedna sila ne bi mogla da razmakne dva kontinenta. To je nemoguće, zaključila je. Nešto kasnije te godine učili smo o dinosaurusima. Zar nije čudno, pričala je učiteljica, što su dinosaurusi bili najbrojnija životinjska vrsta milionima godina, a onda su jednog dana nestali? Niko ne zna od čega su svi stradali. Neki paleontolozi misle da ih je možda ubio meteor iz svemira, ali to je nemoguće i više pripada domenu naučne fantastike. 

Danas nas geotektonika ploča uči da se kontinenti zaista pomeraju i da je pre 65 miliona godina ogromni meteor prečnika oko deset kilometara verovatno istrebio dinosauruse i veliki deo živog sveta na Zemlji. U svom kratkom životnom veku stalno sam viđao kako naizgled nemoguće stvari postaju priznate naučne činjenice. Zašto se, onda, nemogućom smatra pomisao da ćemo negde u budućnosti biti u stanju da se teleportujemo s jednog mesta na drugo ili da napravimo svemirski brod koji će nas jednog dana odvesti do zvezda prevaljujući svetlosne godine? 

Današnji fizičari bi takva dostignuća smatrali nemogućim. Možda će postati moguća za nekoliko vekova? Ili za deset hiljada godina, kad naša tehnologija bude savršenija? Ili za milion godina? Drugim rečima – ako bismo se kojim slučajem susreli sa civilizacijom milion godina naprednijom od naše, da li bi nam se njihova svakodnevna tehnologija činila magičnom? Na to se, u suštini, može svesti jedno od središnjih pitanja razmatrano u ovoj knjizi; da li će, samo zato što je nešto danas nemoguće, to i ostati nemoguće vekovima ili milionima godina u budućnost? 

S obzirom na izvanredan napredak u nauci u prošlom veku, posebno u definisanju kvantne teorije i opšte relativnosti, sada je moguće grubo proceniti kada bi se neke od ovih fantastičnih tehnologija mogle realizovati (ako se to uopšte bude desilo). S prilivom naprednijih teorija poput teorije struna, fizičari ponovo razmatraju čak i ideje koje se graniče s naučnom fantastikom kao što je putovanje kroz vreme ili paralelni svemiri. 

Prisetimo se samo onih tehnoloških dostignuća koja su naučnici pre 150 godina smatrali nemogućim, a koja su danas deo naše svakodnevice. Žil Vern je 1863. godine napisao roman Pariz u dvadesetom veku, koji je bačen u neku fioku i zaboravljen gotovo čitav vek dok ga slučajno nije otkrio njegov praunuk i objavio tek 1994. godine. U toj knjizi Vern je pretpostavio kako će Pariz izgledati 1960. godine. Njegov roman obilovao je tehnologijom koja se izvesno smatrala nemogućom u devetnaestom veku, uključujući faks-mašine, komunikacione mreže svetskih razmera, staklene nebodere, automobile na plin i uzdignute vozove ogromnih brzina. 

Ne iznenađuje što je Vern bio u stanju da sroči takva zapanjujuće precizna predviđanja jer beše predan svetu nauke i koristio je dostignuća priznatih naučnika. Duboko je poznavao osnove nauke što mu je omogućilo zadivljujuće preciznu moć predviđanja. Nažalost, neki od najvećih naučnika devetnaestog veka zauzeli su suprotno gledište tvrdeći kako nema nade da će mnoštvo tehnoloških dostignuća biti ostvarivo. Lord Kelvin, možda i najistaknutiji fizičar viktorijanske ere (sahranjen kraj Isaka Njutna u Vestminsterskoj opatiji), izjavio je da je nemoguće napraviti mašine „teže od vazduha“ poput aviona. X-zrake smatrao je prevarom, a za radio je mislio da nema budućnost. 

Lord Raderford, zaslužan za otkriće atomskog jezgra, odbacio je mogućnost pravljenja atomske bombe, nazvavši tu ideju besmislicom. Hemičari devetnaestog veka proglasili su potragu za Kamenom mudrosti, legendarnom supstancom koja može da pretvara olovo u zlato, naučnom slepom ulicom. Hemija devetnaestog veka zasnivala se na fundamentalnoj nepromenljivosti elemenata, poput olova. Ipak, s akceleratorima čestica u rukama, danas u načelu možemo da pretvaramo atome olova u zlato. Pomislite samo kako bi se televizija, računari i Internet činili fantastičnim na prelazu u dvadeseti vek. 

Svežiji primer su crne rupe koje su se svojevremeno svrstavale u domen naučne fantastike. Ajnštajn je 1939. godine napisao tekst u kome je dokazao da crne rupe ne bi nikada mogle da se formiraju. Ipak, danas nam Hablov svemirski teleskop i teleskop koji registruje X-zrake Čandra otkrivaju hiljade crnih rupa u svemiru. Ove tehnologije su proglašavane nemogućim zato što mnogi fundamentalni zakoni fizike i nauke nisu bili poznati u devetnaestom veku i početkom dvadesetog veka. S obzirom na ogromne jazove u razumevanje nauke tog vremena, posebno na atomskom nivou, ne čudi što su se takvi pomaci smatrali nemogućim.


Proučavanje nemogućeg

Ironično zvuči, ali ozbiljno proučavanje nemogućeg često je otvaralo vrata ka bogatim i potpuno neočekivanim oblastima nauke. Na primer, frustrirajuća i bezuspešna potraga za perpetuum mobile mašinom navela je fizičare na zaključak da je takva mašina nemoguća, primoravši ih da postuliraju održanje energije i tri zakona termodinamike. Tako je jalov trud da se napravi mašina koja bi se beskonačno kretala bez utroška energije doprineo da se otvori novo polje termodinamike na kome se delom temelji otkriće parne mašine, era mašina i moderno industrijsko doba. 

Pred kraj devetnaestog veka naučnici su odlučili da je nemoguće da je Zemlja stara milijardama godina. Lord Kelvin je izričito tvrdio da bi se Zemlja u tečnom stanju ohladila za 20 do 40 miliona godina, suprotstavljajući se geolozima i biolozima darvinistima koji su govorili da bi Zemlja mogla biti stara više milijardi godina. tek kada su madam Kiri i drugi otkrili nuklearnu silu pokazalo se kako je središte Zemlje, zagrejano usled radioaktivnih raspada, zaista moglo da opstane u tečnom stanju milijardama godina i potvrdilo da je nemoguće zapravo moguće. 

Ignorišemo nemoguće na sopstvenu štetu. Dvadesetih i tridesetih godina prošlog veka Robert Godard, osnivač moderne raketne nauke, bio je izložen žestokim kritikama onih koji su smatrali da te rakete nikada neće moći da putuju u svemiru. Njegovo istraživanje sarkastično su nazivali Godardovom ludorijom. Godine 1921, urednici New York Timesa silno su kritikovali rad doktora Godarda: „Profesor Godard ne zna odnos između akcije i reakcije i mora da nađe nešto bolje od vakuuma za svoju reakciju. Izgleda da mu nedostaje osnovno srednjoškolsko znanje.“ Rakete su bile nemoguće, brecnuli su se urednici, jer u svemiru nije bilo vazduha od kog su mogle da se otiskuju. Nažalost, jedan šef države je uviđao implikacije Godardove nemoguće rakete – Adolf Hitler. 

Tokom Drugog svetskog rata baraž nezamislivo naprednih nemačkih V-2 raketa sejao je smrt i razaranje po Londonu, umalo ga bacivši na kolena. Proučavanje nemogućeg možda je promenilo tok svetske istorije. Tridesetih godina prošlog veka rasprostranjeno je bilo mišljenje koje je čak i Ajnštajn zagovarao, da je atomska bomba nemoguća. Fizičari su znali da je unutar jezgra atoma zaključana ogromna količina energije kao što predviđa Ajnštajnova jednačina E = mc2, ali energija koju oslobodi jedno jezgro bila je previše beznačajna da bi se razmišljalo o njoj. Atomski fizičar Leo Silard se priseća da je čitao roman Oslobođeni svet (The World Set Free) H. Dž. Velsa iz iz 1914. godine, u kome Vels predviđa otkriće atomske bombe. U knjizi navodi da će tajnu atomske bombe 1933. godine otkriti jedan fizičar. Silard je slučajno nabasao na ovu knjigu 1932. Nadahnut romanom, on je 1933. godine, upravo kao što je Vels predvideo dve decenije ranije, došao na ideju da uveća moć jednog atoma pomoću lančane reakcije, čime bi energija cepanja jezgra jednog atoma uranijuma mogla da se umnoži mnogo biliona puta. 

Silard je potom pokrenuo niz presudno važnih eksperimenata i tajne pregovore između Ajnštajna i predsednika Frenklina Ruzvelta – ishod će biti projekat Menhetn, odnosno konstruisanje atomske bombe. Koliko li smo samo puta videli kako proučavanje nemogućeg otvara potpuno nove puteve, pomerajući granice fizike i hemije i primoravajući naučnike da preinače značenje reči nemoguće. Ser Vilijam Osler jednom rekao: "Filozofije jednog doba postaju apsurdnosti u narednom dobu, i ono što je juče važilo za glupost, postalo je mudrost u sutrašnjici.“ 

Mnogi fizičari se drže čuvenog principa T. H. Vajta iz njegove knjige The Once and Future King: „Sve što nije zabranjeno, obavezno je!“ To se neprestano potvrđuje u fizici. Ako zakoni fizike ne zabranjuju izričito neki fenomen, na kraju ćemo ipak otkriti da postoji. (To se desilo više puta prilikom potrage za novim subatomskim česticama. Istražujući granice zabranjenog, fizičari su često neočekivano otkrivali nove zakone fizike.) Zaključak koji proizlazi iz izjave T. H. Vajta mogao bi glasiti: „Sve što nije nemoguće, obavezno je!“ 

Na primer, kosmolog Stiven Hoking je pokušao da dokaže kako je putovanje kroz vreme nemoguće tako što je otkrio nove zakone fizike prema kojima takvo kretanje ne bi bilo moguće. Te zakone nazvao je pretpostavka o zaštiti hronologije. Nažalost, posle mnogo godina ogromnog truda nije uspeo da dokaže ovaj princip. Zapravo, fizičari su, sasvim suprotno tome, pokazali da zakon koji sprečava putovanje kroz vreme prevazilazi matematiku današnjice. Pošto se za sada nijedan zakon fizike ne protivi postojanju vremeplova, fizičari su morali vrlo ozbiljno da pristupe mogućnosti putovanja kroz vreme. 

Jedna od tih nemogućih tehnologija već se pokazuje mogućom: teleportacija (barem na nivou atoma). Fizičari su čak i do pre nekoliko godina govorili da slanje objekta s jednog na drugo mesto putem zraka narušava zakone kvantne fizike. Autori prvog serijala Zvezdane staze su, zapravo, bili toliko preplavljeni kritikama fizičara da su uveli Hajzenbergove kompenzatore kako bi ispravili taj nedostatak svojih teleportera. Nedavni pomaci omogućavaju savremenim fizičarima da teleportuju atome s jednog na drugi kraj prostorije ili fotone ispod Dunava.


Predviđanje budućnosti

Uvek je pomalo opasno predviđati, posebno ako se govori o budućnosti: dalekoj vekovima ili hiljadama godina. Fizičar Nils Bor je voleo da kaže: „Teško je predviđati. Naročito o budućnosti.“ Ali postoji suštinska razlika između doba Žila Verna i sadašnjosti. Danas se fundamentalni zakoni fizike u osnovi razumeju. Fizičari razumeju osnovne zakone u opsegu od zadivljujuća četrdeset tri reda veličine – od unutrašnjosti protona sve do svemira koji se širi. Zato fizičari mogu sa opravdanim samopouzdanjem u grubim crtama predvideti tehnologiju budućnosti, i bolje razdvojiti tehnologije koje su samo neverovatne od onih nemogućih. 

Zato nemoguće stvari u ovoj knjizi delim u tri kategorije. Prva kategorija je ono što nazivam I klasa nemogućeg. Te tehnologije nemoguće su danas, ali ne krše nijedan poznat zakon fizike. Dake, mogle bi biti moguće u ovom veku, ili, možda u narednom, u izmenjenom obliku. U njih spadaju teleportacija, motori na antimateriju, izvesni oblici telepatije, psihokineza i nevidljivost. Druga kategorija su pojave iz II klase nemogućeg. One obitavaju na samoj ivici našeg razumevanja fizičkog sveta. Ako se uopšte moguće, možda bi se mogle realizovati za hiljade ili milione godina. U njih spadaju vremenske mašine, mogućnost putovanja u hipersvemir i putovanje kroz crvotočine. 

Poslednja kategorija je ono što nazivam III klasa nemogućeg. To su tehnologije koje se kose s poznatim zakonima fizike. Iznenađujuće je da postoji samo nekoliko takvih nemogućih tehnologija. Ako se ispostavi da su moguće, predstavljaće fundamentalni pomak u našem poznavanju fizike. 

Čini mi se da je ova klasifikacija značajna jer naučnici odbacuju brojne tehnologije iz naučne fantastike proglašavajući ih potpuno nemogućim, a zapravo misle da su nemoguće za ovako primitivnu civilizaciju kakva je naša. Na primer, dolasci vanzemaljaca se obično smatraju nemogućim zbog ogromnih udaljenosti između zvezda. Iako je jasno da je međuzvezdano putovanje za našu civilizaciju nemoguće, možda je moguće za civilizaciju vekovima, hiljadama ili milionima godina ispred nas. Zato je važno klasifikovati takve nemoguće stvari. Tehnologije nemoguće našoj civilizaciji danas nisu nužno nemoguće ostalim tipovima civilizacija. Prilikom zaključivanja o tome šta je moguće, a šta nemoguće, neophodno je u obzir uzeti tehnologije hiljadama do milionima godina ispred naših. 

Karl Segan je jednom napisao: „Šta znači za jednu civilizaciju to što je stara milion godina? Radio-teleskope i svemirske brodove imamo već nekoliko decenija; naša tehnička civilizacija stara je tek koju stotinu godina... napredna civilizacija stara milionima godina ispred nas je koliko i mi ispred galaga ili makaki majmuna.“ 

U istraživanjima, profesionalno sam fokusiran na pokušaje da ispunim Ajnštajnov san o teoriji svega. Razgaljuje me rad na konačnoj teoriji koja bi mogla dati konačan odgovor na neka od najtežih nemogućih pitanja današnje nauke, recimo da li je moguće putovanje kroz vreme, šta se krije u središtu crne rupe, ili šta se desilo pre Velikog praska. I dalje budan sanjarim o doživotnoj ljubavi s nemogućim, pitajući se kada i da li će neke od tih nemogućih stvari preći u domen svakodnevice.


Iz knjige Fizika nemogućeg 
Mičio Kaku (Michio Kaku)



01.01.2012.

New Year’s Eve always terrifies me


ssuunnddeeww.deviantart


at exactly twelve o’clock midnight
1973-74
Los Angeles
it began to rain on the
palm leaves outside my window
the horns and firecrackers
went off
and it thundered.

I’d gone to bed at 9 p.m.
turned out the lights
pulled up the covers –
their gaiety, their happiness
their screams, their paper hats,
their automobiles, their women,
their amateur drunks…

New Year’s Eve always terrifies
me

life knows nothing of years.

now the horns have stopped and
the firecrackers and the thunder…
it’s all over in five minutes…
all I hear is the rain
on the palm leaves,
and I think,
I will never understand men,
but I have lived
it through.


palm leaves 
Charles Bukowski

Samo na čas




Ja želim te samo na čas
minuta već razdvoji nas

Već me bodu tvoje oči
već me tvoja čežnja koči
želim te samo na čas

Taj s kim leziš više nisam ja
sto godina nas razdvaja

Ja već trošim drugo vrijeme
dok se svijaš oko mene
želim te samo na čas

Samo na čas...


Samo na čas 
Haustor