24.10.2011.

Vatreni borac koji ne prihvata poraz


Rafal Olbinski
Znaš ono kada ti se osoba koju potajno voliš obrati
i saopšti ti vijest da je u sretnoj vezi,
i onda samo osjetiš kako se sve u tebi
kida na male komade, poput nakvašene maramice,
i ona zadnja brana,
koja je stajala tako dugo između
i štitila tvoje srce od vanjskog svijeta,
samo se ponosno nagne i padne unazad,
i tako puštajući milione litara tuge da poteku
divljački i ludo.
Želiš da se ponašaš normalno,
da ne otkriješ svoje tajne pred tom osobom,
no to ti ne ide od ruke.
Počinješ se znojiti i oči ti ne mogu izdržati toliku bol
pa plaču unutra, u sebe, u moždane komore,
Veliki Potop! No nigdje nema Noine barke.
Gdje je vražija Noina barka?!
Pa eto je ispred tebe, idiote,
eto je, ali ti je nikada nećeš imati.
(Kreneš voditi neke besmislene monologe)
I tako, kao vatreni borac koji ne prihvata poraz,
stojiš i treseš se, praviš čudne gestikulacije
ruke kao da same od sebe žele da privuku tu osobu
ka tvom trupu,
ali ih svjest sprečava da to urade,
pa izgledaš kao da se miluješ i umivaš, i udaraš, i prekrivaš
nakrivljene usne njima.
I stojiš tako, vučeš klavir sa jednom dirkom koja radi za sobom,
tri velika tenora ti pjevaju njenu omiljenu pjesmu na uho.
Znaš ono, stojiš tako i gledaš u tu osobu koju potajno voliš,
stojiš slomljen i sa zgrčenim očima gledaš nju.
Želio bi nešto izustiti, no tvoja usta samo ispuštaju
mlaku aromu beznađa i zadnje vapaje leptirova što su ti upravo uginuli
u stomaku.
Znaš ono, buljiš tako, razočaran kao dijete koje sazna
da deda Mraz ne postoji.
Ona ti kaže: "Halo, jesi li dobro?" i maše ti
svojom rukom ispred očiju.
A ti se treseš još uvijek, kao tužna vrba,
slegneš ramenima i okreneš se poput vojnika.
Tek kada oči ne vide nju, tek tada možeš da pustiš suzu.
Istisneš neke jadne slogove poput "Moram ići."
kroz zube i "ponosno" nastaviš marširati.
Poput fudbalera koji je pred punim stadionom
promašio odlučujući penal,
laganim korakom napuštaš mjesto zločina.
Tog dana desila se kidnapovanje i ubistvo.
Pitaš koga?
Pa moga srca, naravno.
Znaš ono kada tu istu osobu moraš svaki dan gledati,
jer je ta osoba tvoj najbolji prijatelj...
Znaš?
E molim te onda pošalji poruku od mene svom srcu
reci da sam mu rekao da primi moje saučešće.
Ne brini, znaće ono šta sam mislio reći s tim...


Češalj, slon i kontrabas u borbi protiv stolice bez naslona
Aleksandar Slavnić


Нема коментара:

Постави коментар