18.08.2011.

Gospodar života


Caspar David Friedrich


Kud sam ja sve lutao!
Kud su padale moje težnje, koliko sam posrtao, koliko bludio u životu! - Kako da vam kažem kad to i rođeno moje sećanje zaboravlja! Oholost me je nosila kao vjetar. Oganj kojim mi je sagarala duša nije me izjedao nego mi je davao snagu i zamah.

Na borbe svijeta ja sam gledao kao što se sa vedra visa gleda na magle koje se nabijaju po dolinama.

Bio sam nijemi, oholi gost života.

Trgao sam najviše plodove. Usne su mi bile krvave, žene su mi cjelivale ruke. Prolazile su godine i donosile svoje plodove, a ja sam se nazivao: gospodar života.

Tada me silan udesni val baci na tvrdu mračnu stazu i sva boja i ljepota života zgasnu na mrežnici mojih očiju. Od svega ne osta ni koliko je pepela na kosi na čistu srijedu.

Nisam imao suhe kore hljeba ni suze da je pokvasim i, isplakavši je, da mi bude lakše. Gladnu mi je bilo zima, bolio me je sram moj i tuđi, i udarci i tragovi gvožđa na rukama.

Ko zna od srećnih i slobodnih šta je to samoća? Ni pauka nije bilo da jednom niti bar protka moju samoću, a čovjek čije sam korake čuo pred svojim vratima bio je moj neprijatelj.

Bojao sam se i krvi koju sam čuo kako bije u mom ručnom zglobu, jer me je uvjeravala da živim, a to je bilo isto što i patnja.

I mislio sam: Bog ne bi trebao da nas toliko iskušava i da nas dovodi na strašno  mjesto, gdje nam je život i smrt jedno te isto. Tada, ni u najvećoj pokornosti, nisam mogao da shvatim zašto je od svih stvorova samo čovjeku dano da može da zamri na svoj život.

Ex Ponto
Ivo Andrić



Нема коментара:

Постави коментар