17. 10. 2015.

Jelena Blanuša: Moja poezija je mudrija od mene (intervju)


Kikindska pesnikinja prošle nedelje dobila je nagradu „Aladin Lukač“ za najbolju zbirku pesama mladih autora sa područja Srbije, Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Hrvatske i Makedonije za 2014. godinu, koju dodeljuje Kulturni centar Novi Pazar. Njen prvenac „Pseudoton“, osim ovog priznanja, zapažen je i od strane lokalnih književnika i izdavača, te je dobio nagradu na konkursu za prvu knjigu mladih autora iz kikindske opštine do 30 godina u organizaciji Banatskog kulturnog centra 2014. godine. Književnoj javnosti, poznata je po britkom jeziku, zapaženim delima i svestranošću. Po struci je Master psiholog, a trenutno je na doktorskim studijama. O prvoj knjizi, postignućima i kikindskoj književnoj sceni razgovarali smo sa pesnikinjom, Jelenom Blanušom.

FOTO: Kulturni centar Novi Pazar – dodela priznanja „Aladin Lukač“


Kada i kako si počela da se interesuješ za književnost?

Čini mi se da čitam i pišem otkad sam svesna sebe, to je nešto što jednostavno nema početak, osećam se da je staro koliko i ja, ako ne i starije. Može se reći i tako da je moja poezija mudrija od mene.


Kako je došlo do izdavanje tvoje prve knjige?

Ova knjiga je dugo bila neželjena, neke pesme su predugo čekale da isklijaju iz tame jednog odrastanja. I tokom čitavog tog procesa se činilo da nemaju ni najmanje šanse. Imam osećaj da sam oduvek pisala, ali do moje 23. godine te zapise gotovo da niko nije ni video. I to mi se činilo sasvim prirodno, pošto sam se uvek osećala neshvaćenom, naročito tokom svog školovanja u Kikindi. Bila sam okružena prijateljima koji su se samo smeškali ne nalazeći prigodniji odgovor na ono što ja stvaram ili želim da stvaram, i nastavnicima kojima sam ja bila podsetnik za sve ono što nisu mogli ili „nisu stigli“ da učine. I danas, nakon toliko godina i svega što sam postigla, i dalje se osećam isto, kad dođe do nekog susreta uvek je reč o njima, i svojom pesničkom dužnošću smatram to glasno govoriti: mladi pisci su prepušteni sami sebi. Bilo je potrebno da prođe najmanje deset godina i da upoznam mnogo drugih mladih pesnika da bih se napokon osećala ohrabrenom. Da budem sigurna da imam šta da kažem. I, ono najvažnije, da imam kome. ­­U tom novom poglavlju svog života srela sam mlade pesnike, isto tako neshvaćene, pa smo zajedničkim snagama kreirali pesnički svet koji nije znao ni za granice, ni za predrasude, ni za bilo kakve stege. Tada se činilo da je sve moguće. Ali i tada, više nije bilo važno objaviti knjigu i činiti nešto konkretno, bilo je važno samo zajedno postojati i boriti se protiv svih onih sila kojima se svako u svojoj sredini kao pojedinac opirao, a koje smo zajedno prevazilazili, i u tome smo se svi osećali dobro. Ipak, bilo je neminovno da se sruši i ta vizija pesničke utopije, kao što se lako poruši vera u bilo koju drugu ideju, i ponovo je usledio period individualizma. I tada je bilo neophodno nastaviti dalje, ovoga puta samostalno. Po prvi put sam poslala svoje radove na nekoliko konkursa i, što je za mene bilo ogromno iznenađenje, na većini njih sam bila zapažena. Posle toga jedini nastavak je mogao biti ozbiljno bavljenje svojim delom, koje je tada trebalo organizovati u smislenu celinu koja bi činila knjigu, moj književni portret. Moram priznati da ni to nije bilo nimalo lako. Sa jedne strane postojao je ogroman pritisak poruka koje dolaze sa književnih konkursa za mlade, a na kojima se stalno ponavljalo „mladi do 27 ili 30 godina“, kojima sam ja bila sve bliže, a sa druge strane stajala je trpeljivost i upornost mojih prijatelja u nastojanju da jednom ugledaju tu knjigu pre zvaničnog prekida moje mladosti. Prelomila sam u trenutku i nesvesna toga šta se zaista dešava. Izdavanje knjige podržao je Banatski kulturni centar koji zajedno sa Opštinom Kikinda organizuje konkurs i podržava mlade autore već godinama unazad. I moja poezija je napokon dočekala da izraste iz okrilja tame svoje autorke.

Ipak, posmatrajući druge mlade pesnike oko sebe, moja druga pesnička dužnost je da kažem da izdavanje u vidu neke knjige nikako ne sme biti jedini cilj nečije poezije, a naročito se ne sme dozvoliti da se jeftino proda i pristane na sve. Pesnici su danas ponizna kategorija, čak i oni stariji savetuju mlađe kako je to odlično pristati na sve, jer, je li, neko nema čak ni tu mogućnost. A nije odlično, ponižavajuće je, ne čak ni za pisca, već za ono šta pisac tom knjigom govori. Istorija se ne piše u silnim kancelarijama, istorija će biti zapisana u nekima od tih knjiga. I ko to onda kome čini uslugu? To ja ostavljam kao poruku nekim novim generacijama.


Otkud naziv knjige baš Pseudoton?

Smatrala sam da moju poeziju ništa bolje ne opisuje sem određene doze apsurda. Pseudoton je fizički nemoguća kategorija, i ne može se graditi po ugledu na termin iz psiholingvistike: pseudoreč. Fizička realnost poznaje samo dve vrste zvuka: ton i šum. A pseudoton nije ni ton ni šum. Ako moramo nekako da ga definišemo, objasnimo, on je najpre halucinacija, ali ipak zasnovana na realnom, svojevrsna metafizička kategorija. Taj naziv bi na određeni način trebalo da simbolizuje da stvari nisu uvek onakve kako su po prirodi definisane, ali da su ipak jednako značajne. Stvarnost je ipak slojevita. Konačno definisane kategorije ne postoje. Ili, kako je rekao veliki egzistencijalista Karl Jaspers: „Sve je na svoj način stvarnost, i sve je, u isti mah, samo perspektiva.“


Šta te inspiriše kada pišeš ovakve (pomalo mračne) pesme?

Ne mislim da su pesme mračne, one samo zahvataju dublje slojeve stvarnosti i zahtevaju obradu, tumačenja i rešenja – to čitaocima nije uvek ugodno. Takođe, ne mislim da poezija treba da bude „cveće i proleće“.Ozbiljna poezija je retko to i bila. Mi imamo pomalo zabrinjavajuću tradiciju obožavanja razdraganih pesnika, gde se u javnosti više od stotinu godina slavi jedan Zmaj, a isto tako skoro stotinu godina potpuno zanemaruje, na primer, Dušan Vasiljev – čak i u javnosti Kikinde odakle je Vasiljev potekao. I mislim da je to ogromna greška i pogubno je za našu kolektivnu svest. Mi ne smemo da govorimo (i čitamo) o svom bolu na ozbiljan način, mi smo društvo tabua. Potpuno nezrelo, mi još uvek mislimo da nas onaj koji posmatra neće videti kada čvrsto zatvorimo oči, na tako niskom smo stadijumu socijalnog razvoja. Što se mene tiče, nadam se da to samo znači da je pred nama to da rastemo i porastemo. Ono što me inspiriše je upravo istraživanje svih naših grešaka u poimanju stvarnosti i sebe samih, do najvećih dubina. A dubine su uvek mračne, to mogu da prihvatim.


Najvažnije nagrade koje si dobila (ili bar one koje tebi posebno znače) su?

Priča o književnim nagradama je, bar kod nas, jedna vrlo neprijatna priča. Javna je tajna kako se većina njih dodeljuje. Došlo je takvo vreme da se ozbiljni pisci skoro stide svojih nagrada, jer neko može pomisliti: „Znamo mi kako se to dobija“, jer ni sami ne znaju čime su zaslužili nešto što su pre njih dobili užasno loši pisci i pesnici. Mnoge važne književne nagrade su potpuno degradirane. Zbog takvog stanja, osećam se izuzetno loše kada za svrhu pisanja neke biografije moram navesti „dosadašnje nagrade“,zato to neću raditi kada je svrha prikazivanje mene ili mog rada. Mnogo nagrada u Srbiji je apsolutno neopravdano dodeljeno, a sam čin dodeljivanja nagrada obesmišljen. Smatram sebe žrtvom tog sistema. Meni za radost nije dovoljno saznanje da „ima izuzetaka“, to je ustaljen sistem koji se i uprkos izuzecima generalizuje na celu scenu, koji tera da se svaki posmatrač i učesnik zlo oseća. Pisci, kritičari i drugi članovi mnogih književnih žirija u Srbiji su svetlosnim godinama udaljeni od bilo kakve intelektualne ili umetničke elite, gotovo potpuno suprotni nekim zamišljenim naprednim članovima društva i civilizacije (a šta bih ja, naivna, od njih očekivala). U određenom trenutku određena nagrada može biti neka potvrda rada i lična satisfakcija, ali to, kao što sam već navela, retko ima i neki objektivni značaj u društvu gde su nagrade obesmišljene. S te strane posmatrano, meni moje posebno znače najviše zbog toga jer znam da ih ničim drugim do svojom poezijom nisam ni mogla zaslužiti kao otpadnik svih oblika udruživanja i sistema.


Završila si psihologiju, a baviš se književnošću, koja je po tebi veza između ove dve oblasti, ima li je?

Odgovor na ovo pitanje je pomalo komplikovan, može se reći da nemaju nikakve veze, ali, sa druge strane, i to da su usko povezane jer se između ma koje dve stvari uvek može uočiti neka, što jasna, što skrivena veza. Sa mog stanovišta, pomalo statističkog: apsolutno je nema, osim možda onog bazičnog interesovanja za sadržaje svesti. Nisam od onih koji misle da je Dostojevski bio genijalni psiholog, Dostojevski je bio samo dobar pisac. Ne treba ni da kažem da je to jedna obična floskula koju izgovaraju oni koji ne poznaju dobro ni jednu od dve oblasti. Ako već treba da pronađem vezu između onoga čime se bavim i pisanja, to je svakako uvođenje naučnih (ne nužno psiholoških) činjenica i principa u tekstove. Mnoge moje pesme vode čitaoce kroz neke od tih principa, a da čitaoci toga nisu ni svesni. Na primer, interesantno je zapaziti i to da se mnogim pesnicima dopala moja pesma „Hermeneutika ϕ-a“, gde dok pišem o pesmi zapravo opisujem jedan fenomen iz oblasti vizuelne percepcije, za koji se ispostavlja da je potpuno primenjiv kao princip i van oblasti vizuelne percepcije, dakle u stvaranju i tumačenju pesama i umetnosti uopšte. To jesu neke univerzalne veze i univerzalne pojave, i ako neku povezanost treba pronaći, onda je neophodno tražiti u univerzalnosti i zajedničkom imeniocu mnogih pojava koje nas okružuju.


Osim psihologijom i književnošću, baviš se i aktivizmom, koliko je to važno u današnjem svetu kada se ne prepoznaju toliko prave vrednosti?

U društvu kakvo je naše čini se da je aktivizam najbitniji, i da čini poslednji odbrambeni red zdravog razuma. Svi su uronili u trule sisteme društva i čvrsto drže svoju poziciju i pristaju apsolutno na sve. Jer nemaju izbora. Jer nemaju hleba. Jer nemaju sreće i životi im nemaju smisla. Oni su vrlo praktični egoisti. I to nisu svi, to su oni koji su dovoljno srećni da budu deo naših institucija. Ostali preživljavaju na hlebu i vodi i zavide prvima, preziru ih dok ponizno trpe sve uvrede za minimalac. Treći besposleni sede kod kuće i mrze obe prethodne kategorije. Uvek je onaj drugi kriv. Naš društveni život je jedna veoma vatrena i komična utakmica, svi se jagme da osvoje to parče buđavog hleba, dok im iz škola izlaze polupismena deca. Ako nešto uopšte može da pokrene društvo, onda je to svestran, svestan i samosvestan pojedinac, spreman da bude aktivan i da se suoči. I verovatno da gladuje. Nažalost, čini mi se da su oni ovde tek retkost. U bedi kakva je naša, svako se trudi da obezbedi sebi egzistenciju i da izdrži sve žmureći. Ljudi su naučeno bespomoćni. I naučeno oholi. Možda i oboje odjednom.


Gde vidiš sebe za deset godina? Imaš li neki cilj kojem stremiš?

Nemam jasno zacrtan cilj niti bilo čemu stremim, trudim se da radim stvari koje volim i da se pritom ne trošim previše visokim očekivanjima. Naša me stvarnost neprekidno onespokojava. Ne dopuštam sebi da imam ciljeve, sve što poželim čini se samo kao neostvariv ideal, iako bi na nekom civilizovanom mestu na svetu bilo sasvim prirodno. Moj cilj je da pokušam živeti bez ciljeva, jer često bivaju fatalni usled delovanja spoljašnjih faktora. Možda je jedini realan i dostižan cilj spakovati kofere i završiti sa ovim.


Kako vidiš kikindsku književnu „scenu“?

Postoji nekoliko dokazanih i poznatih pisaca o kojima se može govoriti samo sa poštovanjem i koje nije potrebno dodatno predstavljati jer su poznati u čitavom regionu pa i šire, oni su ogromno bogatstvo koje Kikinda ima. Iako Kikinda toga nije baš sasvim svesna. Zbog indiferentnosti naše sredine, smatram neophodnim posebno izdvojiti ime mladog pesnika Gorana Tomića, sa čijom sam se poezijom tek nedavno susrela, a koja je više nego odlična. Osim toga, književnu, a tek pesničku scenu ne vidim dobro. Ne vidim je uopšte. Čini mi se da su sve to neki nespretni pokušaji pisanja pesmica, pismenih zadataka na temu proleća, prividna igranja rečima, potpuno isprazne tvorevine; kako pojedinačno, tako i udruženo. Za mene je to daleko od svake umetnosti i samo sebe apsolutno ne opravdava. Nemam ništa protiv toga da neko piše za sebe (ili je bolje da kažem: „za svoju dušu“ izbog sebe), sve dok to ne prezentuje javno, sve dok za objavljivanje toga ne dobija pare građana. U suprotnom je to jedan mali šamarčić za kulturu, iako ne fatalan, podseća nas na klimu u kojoj živimo i kojoj ne možemo da se otrgnemo. Ne samo u Kikindi, u celoj zemlji izostaje neka adekvatna arbitraža, nema kriterijuma, sve se prihvata. Nadam se da će tu sliku da poprave neke naredne generacije, već ima nagoveštaja.


O doktorskim studijama, rekla je

Rad na doktorskim studijama predstavlja spoj meni dve omiljene stvari: vizuelnog opažanja i umetnosti, a to je eksperimentalna estetika. Bavim se izučavanjem pojma lepote na jedan izvestan način, ali ne samo dajući odgovor na pitanje „Šta je lepo?“, već i zbog čega nam je upravo to lepo. Nauka kaže da ono „stvar ukusa“ baš i ne stoji sasvim, u pozadini svake umetničke pojave stoji neka univerzalnost, a to je zapravo univerzalnost funkcionisanja naših kognitivnih sistema. Pojedinci mogu imati različita stanovišta, ali je određeni proizvod tih stanovišta ono što definiše umetnost. Oblast je tek načeta, a neki odgovori već postoje. Vreme je da počnemo tražiti odgovore i na pitanje „zašto“, to je ozbiljan naučni zadatak. Nauka se polako približavaonom idealu da proglasi sve, pa i društvene i umetničke pojave, merljivim. To je najveća snaga našeg vremena: dati odgovore na večna pitanja.

Jelena Blanuša rođena je 1987. godine u Kikindi. Za sebe kaže da su to dve činjenice koje su jedino pouzdane. Ono što se tome, svakako, treba dodati je i činjenica da kikindska kultura jeste bogatija još jednom kvalitetnom, mladom književnicom.


Intervju vodila: Ivana Simić, CIVILON, Mladi Kikinde

1 komentara:

  1. Svaka čast, Jelena! Uvek si bila pomalo čudna, ali sad vidim i zašto - ti si genijalna.
    Drugar koji se nije smeškao u gimnaziji. ;)

    ОдговориИзбриши