11.03.2011.

Kunem se vremenom, koje je početak i završetak svega, da je svako uvijek na gubitku





Koraci su se udaljavali nečim što je, valjda, hodnik. A ovo je, valjda, zatvor. A ovo sam valjda ja. Ili nisam? Jesam, na žalost. Misao se ne gubi u magli sličnoj snu, niti se izdvajam da bih se posmatrao iz daljine, kao da gledam nekog drugog, svjestan sam, budan, neugodno je jasno u meni, varke nema. 

Dugo se nisam odvajao od vrata i ljutog zadaha zarđalog željeza, to je prvo mjesto gdje sam stao u mraku, određenom za mene, cio trenutak već poznato, i zato manje opasno. A onda sam pošao uokrug, u istraživanje, slijep, prepuštajući se prstima i svuda osjećajući tešku vlagu neravnog zida, kao da je bunar nada mnom. I poda mnom je vlaga, osjećam je nogama, ružno se lijepe za nešto ljigavo. Ne našavši ništa, uskoro sam opet došao do vrata i do oporog mirisa željeza, čini mi se podnošljiviji od zadaha vlage. 

Omeđena praznina, zazidana pustoš, tu neću mnogo vidjeti, ne znam da li mi je potrebno i ono što znam odranije. Ni oci mi nisu od koristi, ni ruke, ni noge, ni iskustvo, ni razum, mogao sam mirno da se vratim u stanje hafiz-Muhamedovih prvih živih bića. 

Koliko truda u životu, za ova dva koraka vlage, i za potpuno nevidjelo! 

Malen je ovaj moj novi stan, ali bih se mogao pružiti kad bih imao gdje. Obilazeći grob, naišao sam na kamen uza zid, i stajao pored njega, ne pristajući da sjednem. Još sam mogao da odlučujem. Kao da sam čekao da se otvore vrata i neko da me pusti: hajde, izlazi! Možda su se svi ovako teško spuštali u vlagu i blato, nadali se nečemu, čekali, i odustajali od čekanja kad bi izgubili nadu. Ne traje to dugo. Ubrzo sam i ja sjeo, na kamen, to je prelaz, nastojeći da se ne naslonim na zid, a onda sam se i naslonio, osjećajući kako vlaga polako prodire u mene. Moglo je da pocne tiho razlaganje na vodu i ništa, drugog posla nemam. 

Ne znam da li su me ranjava mjesta boljela i do tada, a ja nisam bio svjestan, ili su se pritajila pred onim što je presudnije. Sad su se javila, jer je došlo vrijeme da zabole, ili se tijelo pobunilo protiv zaboravljanja i podsjetilo me na sebe. Nesvjesno sam prihvatio tu iznenadnu pomoć, i prstima počeo da gnjecim rane, razastirući bol, raspoređujući ga, da nije na jednom mjestu, zatiskivao sam otvore da krv ne poteče, osjećao sam je ljepljivu na ruci. Sinoć u tekiji su ih prali kamilicom i čistim ham-pamukom, a ja u rastrgnuto tkivo utiskujem svu prljavštinu nakupljenu po zidu, i svejedno mi je, ne mislim šta ce biti, mislim šta je sad, bol je jak, zažario se u tami, njime postojim, tijelo moje me vraća u stvarni život. Bio mi je potreban taj bol, dio je mene živog, shvatljiv, sličan onome na zemlji, odbrana od mraka i uzaludnog traženja ma kakvog odgovora, prepreka da se ne sjetim brata, mogao bi se javiti na crnoj stijeni moga groba, s pitanjem na koje nemam odgovor. 

Zaspao sam držeći dlan na rani, kao da sam je čuvao da ne nestane, sjedeći na kamenu uz vlažni zid, i našao je opet vrelu pod dlanom, kao u gnijezdu. Živjela je, boljela je. — Kako si spavala? — htio sam da je upitam. Nisam bio sam. 

Obradovao sam se kad sam primijetio mali otvor na zidu pod svodom, otkrilo mi ga je jutro, i mada je danje svjetlo ostalo želja i slutnja, moj mrak nije više bio tako potpun. Svanulo je na onome svijetu, i od toga je svanulo i meni, iako je noć trajala. Zurio sam u tu sivotamnu mrlju nad sobom, ohrabren, kao da sam gledao najljepše ružičasto svanuće na širokim bregovima moga djetinjstva. Svitanje, svjetlo, dan, makar samo kao nagovještaj, ali postoji, nije svega nestalo. A kad sam skinuo pogled sa tog jadnog vidjela, bio sam oslijepljen, i mrak u mome podzemlju opet je neproziran. 

Tek kad sam se navikao, vidio sam da je ovo vječita noć u kojoj su oci ipak potrebne. Obazirao sam se oko sebe, ali sam prepoznao samo ono što su moji prsti već vidjeli. 

Četvrtasti otvor na vratima raskrilio se s cijukom, nije ušlo ni svjetlo ni vazduh. Neko je virio iz tog drugog mraka. Prišao sam otvoru, gledali smo se na malom rastojanju. Lice mu je bradato, bez crta. Ničega nema, ni očiju ni usta. 

— Šta hoćeš? — upitao sam, bojeći se da neće moci odgovoriti. — Ko si ti? 
— Džemal. 
— Gdje su me doveli? Šta je ovo? 
— Jelo dijelimo jednom. Samo. Ujutro. 

Glas mu je promukao, taman.

— Je li neko pitao za mene? 
— Hoćeš li da jedeš? 

Sve mi je izgledalo prljavo, ljigavo, trulo, bilo mi je mučno i od same pomisli na jelo.

— Neću da jedem. 
— Tako svi. Prvi dan. A onda traže. Ne zovi me poslije. 
— Je li me ko tražio? 
— Nije. Niko. 
— Tražiće me prijatelji. Dođi da mi kažeš. 
— Ko si ti? Kako ti je ime? 
— Derviš, šejh tekije. Ahmed Nurudin. 

Zatvorio je vratanca, i opet otvorio.

— Znaš li dovu? ili zapis. Od kostobolje? 
— Ne znam. 
— Šteta. Uništi me. 
— Vlažno je ovdje. Svi ćemo oboljeti. 
— Lako je vama. Vas puste. Ili ubiju. A ja vječito. Ovako. 
— Imaš li kakvu dasku, ili ponjavu. Ne mogu da legnem. 
— Naviknućeš. Nemam. 

Derviš Ahmed Nurudin, svjetlo vjere, šejh tekije. Zaboravio sam na njega, cijelu noć nisam imao zvanja ni imena. Podsjetio sam se, oživio ga pred ovim čovjekom. Ahmed Nurudin, vaiz i učenjak, krov i temelj tekije, slava kasabe, gospodar svijeta. Sad traži dasku i ponjavu od slijepog miša Džemala, da ne legne u blato, i čeka da ga zadave i mrtva spuste u to blato u koje neće da legne živ. 

Bolje je bez imena, s ranama i bolovima, sa zaboravom, s ranama i nadom u jutro, a to mrtvo jutro bez svanuća probudilo je Ahmeda Nurudina, ugušilo nadu, otisnulo rane i bol tijela u nepostojanje. Opet su postale nevažne pred težom i opasnijom prijetnjom što se dizala iz mene, da me poruši. 

Čuvao sam se bezumlja, sve ostalo moglo je da bude. Više se ne bi moglo zaustaviti ako se digne, spržilo bi, uništilo sve u meni, pustoš bi ostala, groznija od smrti. A osjećao sam kako se migolji, pokreće, moja misao ne može da se uhvati nizašto, zaprepašteno se osvrćem, tražim, bilo je, do juče, do maločas, gdje je, tražim, uzalud, nigdje oslonca, snizao sam se u blato, svejedno, uzalud je, šejh Nurudine. 

Ali talas što se digao, zastao je, nije rastao. Čekao sam začuđen: tišina. 

Ustao sam, polako, držeći se rukama za zidove, oslanjajući se dlanovima o sluzave izbočine, želio sam da stojim. Još se nadam, tražiće me, doći ce, dan je tek počeo, trenutak slabosti neće me ubiti, i dobro je što ga se stidim. 

I čekao sam, čekao, u hodu dugih časova održavao vatru, nadanje, tješio se bolom i vrelim ranama, osluškivao korake i očekivao da se otvore vrata, da mi dođe samo glas, i noć je pala, znao sam po tome što mi oci nisu bile potrebne, spavao sam u smrdljivom mulju, premoren, budio se bez želje da sjednem na kamen, i jeo ujutru Džemalovu hranu, i opet čekao, dani su prolazili, nailazila su jedno za drugim mrka svanuća, i nisam više znao da li sam čekao. 

Tada sam, oslabljen, u polusnu od zamora čekanja, ispijen vlagom što su je usisavale moje kosti, u vrućici što me zgrijavala i odvodila načas iz groba, tada sam, kažem, razgovarao s bratom Harunom. 

Sad smo jednaki, brate Harune, govorio sam mu nepomično, ćutljivo. Vidio sam mu samo oci, daleke, stroge, izgubljene u mraku, pratio sam ih i smještao prema sebi ili išao za njima. Sad smo jednaki, nesrećni obojica; ako sam bio kriv, sad krivice nema, znam kako si bio sam, i kako si čekao da ti se neko javi, stajao si na vratima, osluškivao glasove, korake, rijeci, mislio da se tebe tiču, uvijek nanovo. Ostali smo usamljeni, i ja i ti, niko nije došao, niko nije upitao za mene, niko se nije sjetio, prazna je ostala moja staza, bez traga i bez uspomene, volio bih bar da to nisam vidio. Ti si čekao mene, ja sam čekao Hasana, nismo dočekali, nikad niko ne dočeka, svaka uvijek na kraju ostane sam. Jednaki smo, nesrećni smo, ljudi smo, brate Harune. 

Kunem se vremenom, koje je početak i završetak svega, da je svako uvijek na gubitku. 

— Je li neko dolazio? — pitao sam Džemala po navici, ne nadajući se više. 
— Nije. Niko. 

Htio sam da se nadam, ne može se živjeti bez čekanja, ali nisam imao snage. Napustio sam stražarsko mjesto pored vrata, sjedio gdje bilo, tih, poražen, sve tiši. Gubio sam osjećaj življenja, nestajala je granica između jave i sna, zaista se dešavalo ono što sanjam, hodao sam slobodno stazama mladosti i djetinjstva, nikad sokacima ove kasabe, kao da bi me i iz sna mogli odvesti u zatvor, živio s ljudima s kojima sam se davno susretao, i bilo je lijepo jer nije bilo buđenja, nisam znao za njega. I Džemal je bio san, i mrak oko mene, i mokri zidovi, pa i kad sam dolazio sebi, nisam trpio suviše. I za trpljenje treba imati snage. 

Postalo mi je jasno kako čovjek umire, i vidio sam da nije tako teško. Ni lako. Nije ništa. Samo se sve manje živi, sve manje se jest, sve manje se misli, i osjeća, i zna, bogato životno kolanje presušuje, i ostaje tanki končić nesigurne svijesti, sve siromašniji, sve beznačajniji. I onda se ne desi ništa, ne bude ništa, bude ništa. I ništa, svejedno.


Derviš i smrt
Meša Selimović


Нема коментара:

Постави коментар