24.03.2011.

Smrt je ono što stvarima daje posvetu


Marc Chagall


Probdio sam duge noći, sred bijele mistike bolnice, u kontemplaciji smrti. Licem u lice s njom. Iza stakla lijevale su beskonačne kiše, koje daju sliku jedne neutješne vječnosti, tištale nijeme mrkline niskih, neprobojnih nebesa kojima i u mraku slutimo olovnu zapečaćenost. Tonuli su u pomračinu rujno razboljeni sutoni, s tjeskobom trajnih rastanaka,  s jezom konačnih potonuća. I opet su mutno svitale nove zore i nalazile me s grudi punom smrti i s ustima punim njenog crnog ukusa.

Smrt. Vječita misao. Drug iz djetinjstva. Nasušna hrana mojih dana i mojih noći. Pritajena klica svijesti u našim zaboravima. Jedino stalno i vječito prisustvo u nama.

A previše se umire, previše se umire, u tom životu! Čim se riješi pitanje hljeba, trebat će već jednom nešto učiniti, poduzeti jednu golemu, kolektivnu, sveopću akciju protiv smrti. To je najpreče, to je najvažnije, poslije nasušne korice kruha. Trebat će sve drugo ostaviti kraju i poduhvatiti se, udruženim snagama, u jedan veliki, vrhovni napor da se ona pobijedi, da se prevlada. Kakav će biti i u čemu će se sastojati taj napor, iz kakvih će tamnih dubina našeg bića šiknuti ta nova šimera, iz kakvog će mraka našeg staničja pokuljati ta stihija i u kakvoj će se novoj opsjeni ona ovaplotiti, to ne može da se sagleda. Ali životnost te šimere ležat će u mračnim snagama našeg najprisnijeg bića, njena realnost u realnosti čovjekove strasne patnje, u vrelini njegove samoobmane, u neumitnosti njegove propete težnje prema životu. Ona će crpsti svoje sokove i svoju istinitost odatle što će, kao i sve druge, ranije čovjekove šimere, kao i sva čovjekova božanstva, biti sazdana od krvi i mesa, od bunila i od stradanja onih koji j e u sebi nose i koji joj služe.

Treba mrziti smrt. Treba pobijati smrt, bez predaha, svim sredstvima, na svakom koraku.  Treba mobilizirati sve ljudske snage na tu mržnju protiv smrti. Jer u životu kao da se i ne radi drugo nego samo umire. Život kao da  i ne znači drugo nego nanizati velik, grdan broj umiranja, svojih rođenih i tuđih, — pa najzad umrijeti, sasvim umrijeti. Prestati doživljavati čak i umiranja!

Često mi pada na um Michelangelova riječ iz jednog pisma Vaseriju: Non nasce in me pensier che non vi sia dentro scolpita la Morte. I riječ onog drugog velikog ludog starca: »Kad je čovjek jednom naučio da misli, о ma čemu mislio, on u stvari uvijek misli na svoju vlastitu smrt. Svi su filozofi bili takvi. «I svi veliki pjesnici, nadodao bih. Smrt je u suštini jedina tema pjesnika. A što im drugo i preostaje, kad već ne mogu biti vječiti ljetopisci života, nego da buđu neumorni žreci smrti?

Ona je pneuma koja sve prozirnije i ispunja. Sve naše misli rastu nevidljivo iz nje kao bujne tropske biljke iz toplog močvarnog tla. Ona kao da je ono najvažnije, ono najozbiljnije u nama. Sama srž života, njegov najglavniji, najhitniji sadržaj - gotovo sam njegov životvorni princip.

Smrt je ono što stvarima daje posvetu. Ona im pridaje znamen realnosti, ozbiljnost odistinskog. Ona svakoj stvari daje njeno dostojanstvo pred licem života. Ima ništavnih, beznačajnih života. Beznačajnih smrti nema. Svaka je smrt sveopći događaj, svačiji događaj. Jedan mali kataklizam. Crna rupa bez dna u tijelu kozmosa. Smrt iskupljuje svaki život. Živjeti se može i neozbiljno, i neodgovorno. Čitav naš život može da bude puka jedna fikcija, jedna strasna igra u zagrljaju bunila, jedna usijana iluzija prosanjana na rubu stvarnosti. Jedino smrt je realna. Ona je jedino što nam se u životu, u jednom dubljem smislu, stvarno događa.

Pa opet — nepojmljiva. Nepojmljiva i nevjerovatna. Svaki se život odigrava u nekakvom, mada i iluzornom, mada i proizvoljnom, sistemu koordianata; na nekoj, ma da i čudnoj, šahovskoj ploči. Smrt j e jedini potez van te ploče — suludi skok šahovskog konjića preko njena ruba u prazno, u provaliju bez koordinata i bez dimenzija.

Ali misao smrti nije dana svima. Ona pripada izabranima.

Gledao sam stare seljake na samrtnom odru. S njima je umirala njihova njiva, njihov vinograd, njihova krava Bijelka. Za njima je ostajao neobran njihov kukuruz, nezavršena njihova parnica о međama, nepokrivena njihova pojata — prozračni bijeli skelet izukrštanih greda, kavez pun zarobljenog plavog neba koji još čeka pokrov toplog crvenog crijepa . S njima je umirao njihov pogled što seže do krajnjeg ogradnog zida na horizontu; a zastor horizonta spušta se neposredno za tom ogradom: drvena Ijesa u dnu ograde vodi ravno u avliju sunca koje zalazi.

Za školjku, zajedno s njom umire nebosklon njezine sedefne kore. Za marvinče, s njim umiru samo jasle; jasle i rudo. Do Kolumba, s čovjekom su umirala tri kontinenta; poslije Kolumba četiri, a još kasnije pet. A s ponekim umiru čitave galaksije.

Jer, za smrt treba fantazije. Stvaralačke fantazije. I smrt je naš stvaralački akt. Naš najviši stvaralački akt. Stoga, za onog ko nema fantazije, nema ni smrti. Odatle biva da je poneka smrt veća drama za drugoga nego za samog onoga koji umire.

Sredinom  života, u naponu moći, kad čovjek vjeruje da j e u punom posjedu sebe a kad stvarno posjeduje sve drugo više nego sebe sama, ludo sam ponekad držao da je stalno prisustvo smrti u nama prćija slabih, znamen neznatnosti ljudske jedinke. Kakve li naivnosti! Smrt je tačno našeg stasa i uzrasta: što je veći čovjek, veća je i smrt u njemu.

(Kad sam u djetinjstvu čitao priču o zadrijemalom kitu na morskoj površini na čijem su hrptu brodolomci naložili vatru da se ogriju, zamišljao sam se о razmjerima smrti u toj grdosiji : mora da njegovim tijelom, od vrh glave do na kraj repa, smrt putuje danima i danima, na zastanke i odmore, kao glasnici što nose u duboke pokrajine carstva glas o carevoj smrti.)

Smrt pripada samo stvaraocu. Njen dah je ono što podaje jedru punoću životu, kao što mraz podaje žar obrazima vabeći  iz dremljivih dubina bića na površinu ključ tople krvi. Njen odraz j e ono što ljudskim djelima daje preplanulu boju zrelosti. Svi naši napori, sva naša djela samo su vidovi borbe protiv smrti, samo ludi pokušaji obmane, očajna nastojanja da se ona zavara, zaniječe, prevlada, zaboravi.  Jeza ništavila pokretač je svega u našem bivstvovanju, klica i nemir svakog kretanja i svakog traženja. Jer svako je čovjejčje traženje jednog  izlaza iz bezizlaznosti, svaki je njegov napor napor da provali iz obruča determiniranosti. A historija čovjeka nije drugo nego historija ludih pokušaja da se taj obruč probije. Odatle, svaki je ljudski napor napor protiv realnosti realnoga.

I nije to klonulost, klonulost kasnog, zamorenog doba. Nije to kapitulacija pred usudom. Baš naprotiv, to je revolt, to je borba, to je akcija. To je podvig. Najviša akcija i vrhovni podvig: borba za nemoguće. To je prometejstvo. U tome i  jest smisao prometejstva. Po nemogućnosti svog cilja Prometej i biva Prometej. Nemogućnost posvećuje njegovu borbu, neuspjeh kruniše njegovo djelo, jednako onako kao što za dobričine »konac djelo krasi«.

Ne, nije to izmišljaj malaksalih, izrođenih. To stoji zapisano na samim prapočecima historije duha. Praočaj bivstvovanja rođen je zajedno s prvim tračkom čovjekove svijesti о sebi. I sve što j e postignuto, postignuto je zahvaljujući njemu. Postizanje mogućega samo je nusproizvod — uzgredni i za Prometeja nevažni nusproizvod — težnje za nemogućim. U nastojanju da se uspne na nedostižni vrh stabla života, Prometej usput truni jabuke. A dobričine sjede na ledini i te jabuke dočekuju. Iz beznadne borbe protiv determiniranosti nikle su sve iluzije čovjekove, svi virovi i vrtlozi njegove misli zatočene među uskim stijenkama stvarnosti. Sve »slijepe nade što mu napučuju srce«.

Sinoć, kad je u nedalekoj kapelici zamrlo mrmoljenje sestrica kojim uspavljuju protekli dan i kad je sve u bolnici utihnulo, prečitavao sam Eshilova Okovanog Prometeja. I učinilo mi se da sam u njemu našao najvišu pjesničku (a i ljudsku) riječ koja je ikad rečena:

...Da nisi možda još i dalje drznuo?
Smrtniku uskratih da sagleda svoj kraj.
A kakav li mu lijek za to nađe ti?
Njegovu grud napunih slijepim nadama.
O, blagodat si silnu dao čovjeku! ...



Proljeća Ivana Galeba
Vladan Desnica

Нема коментара:

Постави коментар