16.05.2011.

Nisi ti birao svoju sitnu dušu, dali su ti je, ne pitajući


Erik Johansson

- Oprosti.
Bila je to najljepša riječ koju je moglo pronaći njegovo kukavičko poštenje.
Tako me srećno skinuo sa savjesti i prijateljski ispratio u prošlost.
A za mene je to bio prvi korak u budućnost, nepoznatu i dotad nezamišljanu.
Zamišljao sam je u ovom mračnom dućanu pored javnih nužnika, a evo, sad sam prognan iz tog svog sirotinjskog raja, u kojem me žestoki zadah nužnika podsjećao da smo u središtu grada, na dobrom mjestu, i da ću tu naći svojih dvadeset pet jadnih groša svake godine. Sad mi izgledaju zlatni.
Moraću da potražim nešto drugo, ne znam šta, ali ću potražiti. Svijet je širok, mogućnosti bezbroj, a u meni ima dovoljno snage da neuspjeh ne primim sa suviše žalosti. Proživjećemo nekako. I zašto bi se moja budućnost morala vezati baš za smrdljivi dućan pisara Mula Ibrahima? On bi pustio da me talas odnese i kad bi mi bilo teže nego sad, zato je možda bolje što smo se razvezali u času kad ne visim nad ponorom.
Srećan ti ostanak, dobri čovječe, koga strah čini tako nesigurnim prijateljem. Teško tvojim ćosavim pomoćnicima, bićeš nemilosrdan prema njima: oni te nisu izvlačili iz nabujale rijeke. A možda ćete živjeti i dobro, ništa vas ne spaja, ne tičete se jedni drugih, neće te mučiti sjećanje na tuđe požrtvovanje, i nećeš strepjeti od njihove nerazumnosti. Dobro, de, naredili su ti da me istjeraš. I mirno ćeš me grditi, zbog svega što učinim, a sve će biti ludo, drukčije ne može ni da bude, sad to vidiš, mada si se nadao da će me tvoji pametni savjeti odvratiti od pogrešnog puta.
A kad budeš dobro raspoložen, kad pazar bude obilan, kad ne bude straha u tebi, možda ćeš nesigurno šapnuti sam sebi, da su za sve krivi šejtan, rat, i moja prekinuta mladost. I dobro je što tada neću biti blizu, jer bih ti odgovorio štogod ružno, pa bi to bilo naknadno opravdanje za nepravdu koju si mi nanio.
Vidiš, još mislim dobro o tebi, i želim da se ponekad probudiš usred noći, i da dugo sjediš prekrštenih nogu na postelji, mučeći se kajanjem i stidom, zbog mene.
Ali, neka ti je bogom prosto, nisi ti birao svoju sitnu dušu, dali su ti je, ne pitajući, došao si na red kad drugih, boljih, nije više bilo. Alahemanet, čovječe kao i svi ostali, koji čine zlo ali ga ne smišljaju. Od onih drugih, koji zlo smišljaju i određuju, neka bog sačuva i tebe i mene.
Kod česme sam zaželio da stavim ruke pod mlaz hladne vode. Kod džamije sam osjetio zavist prema đacima medrese koji su, u nanulama, išli na molitveno pranje, veseli, željni svega, glupi od neiskustva, laki od želje o divnom životu što ih tobože čeka. Kod Morića hana sam izašao iz sjenke zidova i visokih stabala, i okupao se u proljetnom suncu.

Proljeće, sunce, vedrina, misao bez težine.
Vedra misao srce obasja,
vedra ni zbog čega,
misao ni o čemu...

Šapućem besmislene stihove, čujem maženje gugutke u granju visoke topole, ispunjava me radošću dječji smijeh, žao mi je ptice što je izbezumljeno sunula preko krova, uplašena. Dio sam svega što vidim, i znam to, i srećan sam, i lako mi je, kao da sam od vazduha.
Lakomisleno, ili lukavo, moje srce se branilo od trpljenja.


Tvrđava
Meša Selimović

Нема коментара:

Постави коментар