18.05.2011.

Nismo valjda uvijek zarobljeni u nemoć svojih čula


Sarolta Bán

Krenuo sam sam, između zatrpanih jama, da nađem mrtvog brata. Možda ću osjetiti po uzbuđenju, po tuzi, po nekom znaku, možda će me upozoriti šum krvi, ili suza, ili drhat, ili neznan glas, nismo valjda uvijek zarobljeni u nemoć svojih čula. Zar ne bi mogla nekako progovoriti tajna istog rođenja?
- Harune! - zvao sam nečujno, čekajući odgovor iz sebe. Ali odgovora nije bilo, ni znaka, nikakvog, ni uzbuđenja, ni tuge čak. Bio sam kao glina, tajna je ostala gluha. Obuzimao me samo osjećaj gorke pustoši, mira koji nije moj, i nekog dalekog smisla, važnijeg od svega što živi znaju.
Usamljen među grobovima, zaboravio sam na mržnju.
Vratila mi se kad sam prišao ljudima.


Derviš i smrt
Meša Selimović

Нема коментара:

Постави коментар