10.05.2011.

Vrijeme nije samo proticanje, već i prisustvo


Sarolta Bán

Kad bi me umorilo uzaludno očekivanje da se, nekim čudom, poruše zidovi oko mene, kad bi mi dosadilo besciljno hodanje po gradu, kad bi mi razgovori s ljudima postali nezanimljivi, jer se ne razumijem u poslove, ili mučni, jer me hvatao strah da ću postati ruševina, kao i većina onih koje sam susretao, odlazio sam u staru biblioteku što je mirisala na hartiju, prašinu i mastilo, i satima ostajao s knjigama i sa bibliotekarom Seid Mehmedom.
Najčešce smo bili sami. Ponekad bi došao neki stariji đak medrese, ili rijetki ljubitelj knjiga, pa bi se opet sve utišalo, i stari rukopisi su na policama ćutali kao i prije, mirni, mudri, mladi već stotinama godina.
Ovdje sam tih, tiši nego obično. Osjećao sam da vrijeme nije samo proticanje, već i prisustvo. Vidljivi trag nečije ruke što je davno zapisala neravne redove, prkosi smrti, a riječi i njihov smisao žive neprekidno, kao izvor koji ne presušuje, kao svjetlo koje se ne gasi.
Sve ljudsko ipak ne umire.


Tvrđava
Meša Selimović

Нема коментара:

Постави коментар