PTT screen

Gledamo se ispod oka. Rekao bih, onjuškujemo se, s onom pažnjom satkanom od radoznalosti i nepovjerenja, kao dva pripadnika različitih životinjskih vrsta. Ja se, naravno, pravim kao da ne znam kako je dospio amo i zašto je u takvom stanju: to bi učinilo da se još više zatvorio u se i naroguši prema meni. Zato mu ne prilazim s te strane.  Nastojim da mu pristupim kao čovjek čovjeku, da razgovaramo о općem. Ali ni to ne ide lako. Jer za njega kao da ne postoji to opće. Za njega postoji samo ono njegovo, specijalno i jedino. Ili bar kao da je sve ono »drugo« i »opće« tako sporedno i beskrajno nevažno da je otprilike isto kao da ne postoji.

Strašno zazirem od ljudi koje čitave ispunja i u kojima sve pokreće jedna jedina misao. Makar kako znatna ona bila, priviđa mi se kao opruga u drvenom lutku. Mora da je užasna ona saharska pustoš koja od te jedne jedine misli, od vječitog nošenja tog monokorda u sebi, caruje u takvim sprženim dušama. Zazirem od ljudi koji nikad ne misle protivno sebi. Nije dovoljno svoju misao jedanput zauvijek podvrći sumnji, jedanput zauvijek proventilirati — pa mir. Treba se svakodnevno umivati sumnjom, kao vodom.

...

I odvrnuo je glavu ne čekajući odgovora. Očevidno, nije ga zanimao; to je upitao tek onako, da budemo kvit.
— Čovjek.
Okrenuo je glavu k meni, s izvjesnim neshvaćanjem. Ponovio sam jasnije, slovkajući riječ po riječ:
— Ja sam čovjek. Tako, naprosto čovjek. Čovjek po zanimanju. Iz pasije, ako hoćete. 

Nije odgovorio. Umukli smo.