PTT screen

Vesna Parun

A brda su rasla ...

Zarobila sam neki glas u vrtu.
Bila je trešnja. Imala sam sve.
Prvo se čuo zov a onda sve bijelo od
latica postade. I jeku možeš vidjeti:
luk svjetlosti nad očima, kao uspavanka.
Koliko koračaja do tebe, moja sudbino.

I u čekanju se neprestano mijenjamo.

Već smo bili zatvorili prozore. Kad eto
jedno proljeće zaputilo se izvoru
(i tebe oči tvoje da me vole).

I osjetih da i ja izvirem odnekud. Da tečem.
A sve je promijenjeno, i sama ljubav,
kao južni vjetar iznenada na brijegu

I eto: lovac silazi proplankom. Postadoh
isto što i on, ne mogu drukčije

a livada je široka.

I lovac. I izvor. I vjetar. I trešnja. I brdo.