Приказивање постова са ознаком Arthur Dove. Прикажи све постове
Приказивање постова са ознаком Arthur Dove. Прикажи све постове

14. 5. 2014.

Slepac



Arthur Dove 
Belim, u stvari nezamislivim
Skiptrom:
Lupa po ivičnjaku-svog-Kraljevstva,
A crnim-staklima:
Štiti nas, od sunca-u-glavi.

Vere-se-i-klizi
Niz kajdanke ovog Grada,
Čiji tlocrt crtaju:
Miris-lipe i smrad-ribljeg-mehura.

Šta muči Tebe,
U kojem je žestoko samo sećanje?

Mada su to dva groba-bez-mrtvaca,
Mada ruke postaju čiste
Tek kada se operu
U nafti, znam:

Svet bi izgoreo
Da trun-viška-vatre,
Koji bi prevršio,
Zauvek ne trne:
U zakrivljenom-kosmosu-moje-kičme.

Znam da su suštine-svih-stvari,
Ako postoje,
Uvek izvan-njih-samih:
I da je moj mrak
Najblistavija-zenica-Svetlosti.

Ali ne znam:
Zašto me jedan-te-isti,
Ali isti-istijacki san,
Kroz sve-ove-godine,
Trese do znoja,
Do vriska:

Mesec,

Visoko iznad gustih-obrva-šume:
Srebrnim pertlama,
Vezuje-mi-cipele.


Raša Livada, Slepac 

Iz knjige Karantin, Prosveta Beograd (1978).


8. 2. 2014.

Žoao Kabral de Melo Neto: Kraj sveta


Red sun, Arthur Dove (1935) 


Na kraju jednog žalosnog sveta
ljudi čitaju novine.
Ravnodušni ljudi jedu pomorandže
koje plamte kao sunce.

Meni dadoše jednu jabuku da me na smrt
opominje. Znam da gradovi šalju brzojave
tražeći plin. Veo koji sam gledao kako leti
pao je usred pustinje.

Poslednju pesmu niko neće napisati
o ovom naročitom svetu od dvanaest sati.
Umesto poslednjeg suda mene brine
poslednji san.


Žoao Kabral de Melo Neto, Kraj sveta

Prevela Jasmina Nešković