PTT screen

       Nikad se nisam stidio jednostavnosti mojih radosti. Često im je uzrok bio upravo ništavan. Pa ipak, to su možda bile one najveće. Ili bar najčišće. Činjenica je da se njih najbolje sjećam, pa makar koliko vremenski daleke bile. Sjećam ih se kudikamo bolje i življe nego nekih stvarnijih uspjeha i izuzetno sretnih ishoda. Uopće, daleko bolje pamtim ugođaje i raspoloženja nego događaje. Da bi se čovjek radovao, da bi se radovao u pravom, čistom smislu te riječi, treba da za jedan časak opet postane dijete. Radost je stvar koju odrasli ne poznaju. Oni tom riječju nazivlju nešto sasvim drugo, sasvim različito. Treba mnogo, mnogo naivnosti za pravu, čistu radost. Prava je radost, u stvari, bezrazložna. U tom i jeste njena čudesna ljepota.

Život se kreće u izlomljenoj liniji, u neprekidnom smjenjivanju momenata ugoda-neugoda, u beskonačnoj dijalektici radost-bol. Po čemu je i zašto onda bitno da li ono što u nama pokreće i tjera smjenjivanje tih faza dolazi iz reda »vanjskih« , »objektivnih« fakata, iz kruga »odistinske stvarnosti«, ili iz kruga naše unutrašnje stvarnosti, iz reda fantazijskih fakata, iz krila iluzije? Ako sve izvire iz fizisa, iz stvarnosti našega tijela, iz materije našega svijeta, po čemu je važnije, po čemu je vrednije ono što taj fizis i ta materija proizvode i u svijet našeg doživljavanja guraju putem racionalnoga, žlijebom naše »logičke misli«, nego ono što guraju žlijebom našeg iracionalnog, naše fantazije? Materija, dakako. Zgoljna materija. Ali takva, as dreams are made on. A upravo to je ono što je važno.

Kad bi me neko prodrmao za ramena i razbudio, te mi rekao: »Slušaj, čovječe! Sve što si dosad doživio i iskusio, sve je to puki sjen i pričina: ništa se od svega toga nije stvarno dogodilo, sve si to samo sanjao!« — osjećam da se time baš ništa ne bi promijenilo. Niukoliko time ne bi bili osiromašeni moji unutrašnji sadržaji, niukoliko umanjeno moje bogatstvo iskustava, niukoliko ograničen moj doživljaj svijeta. I, nažalost, niukoliko opozvane proživljene patnje, niukoliko zbrisana haranja koja su one izvršile. Jedina sigurna istina je go čovjek koji strepi i strada, jedina prava stvarnost je stvarnost naše patnje.

Proljeća Ivana Galeba