PTT screen

Rafal Olbinski

Rodney Smith

Rodney Smith

Kao klinci, svi smo se uvijek svađali
u vezi super-moći i koja je moć najbolja.
Eh, tek sada shvatam
koliko bi volio da mogu da neprimjetno vidim
šta radiš sada,
baš sada, u ovom trenutku
Umorno sjedim i klackam se na svome omamljenom hipotalamusu.
Zamisli, večeras dok spavaš, uletim ti u sobu,
tako neprimjetno i hladno kao što si i ti
ušla u moje srce.
No, neću napraviti istu grešku kao Ikar.
Poletiću po noći, i nadaću se da me Mladi Mjesec i njegov slijepi osmijeh
neće sravniti sa zemljom.
Ušunjao sam se tiho,
tiho i opasno.
poput kapi kiše koje padaju po laticama ruža.
Poput pijanaca koji padaju po marginama svog mozga.
Tiho i fatalno.
Zidovi njeni su obljepjljeni
tračevima.
Njeni tepisi su aleje nepoznatih junaka
Njeni ormari smrde na stare ljubavi.
Parfemi prošlosti.
Prijateljske svađe.
Ona se tušira suzama, prolivenim u zadnjem ratu
koji je izbio i završio zbog nje.
Tvoj jastuk ima treću stranu koja je uvijek hladna.
Oko tebe lebde misli, o mučenim magarcima
i orkestru divljih nosoroga.
Mrtvaci plešu oko tvoga kreveta,
polu-truli sa lastinim gnjezdima umjesto glava
i mornarskim čvorovima umjesto ekstremiteta.
Daleko su gusari, a moje muke su premale da bi stale u Tihi Okean.
Silazim sa teme polako...tonem poput Titanika.
Oprosti mi klišee, dođe mi nekad tako..... jebiga.
Samo, eto, ako me vidiš na ulici,
namigni mi ili se barem suptilno nasmješi.
Nemoj mi reći da nimalo nisam uticao na tvoj porculanski osmijeh.
I sama znaš dok si okružena ogledalima,
sama znaš, priznaj!, da su vrane već polako krenule
kružiti oko tvojih usana
Na uši ti šapću Sukube ispod kreveta.
a ti i ja se odbijamo kao loptice za stoni tenis.
Znaj, draga, ja sam te volio prije Holocena.
Ja sam bacao svoje dronjke u blato prije bilo kog drugoga
samo da bi ti prešla most od mene do njega.
Sa očima veselog boema
i nadom krišom ukradenom jučerašnjem mladoženji,
odlučio sam da te glupo volim po ko zna koji put.
Stavio sam devetnaest ruža na rub tvoga kreveta
i polio ih najjeftinijim bijelim vinom.
Napisao sam ti poruku i ostavio na jastuku.
Tu piše: "Hajde dođi da još jednom posmatramo
uvenule mliječne žlijezde na mjesecu,
hajde da još jednom okrečimo svoje duge u bijelo i da promjenimo
putanje morskih struja.
Dani su prostitutke, a tek kada dođe noć oni se pokaju.
Jedan plus jedan je jedan.



Osuđen sam na vječno bijele ruke iako kopam po smeću
Aleksandar Slavnić

Juče sam na ulici vidio čovjeka
koji je četiri puta donirao srce.
Sada pravi nadgrobne spomenike
u obliku rupe koja se nalazi u njegovom grudnom košu.
Danas sam vidio prave pravcate kriminalce;
Ljude koji kradu Bogu dane i ubijaju vrijeme.
Šta me sutra očekuje?
Odijela, bahati osmijeh lokalnog serijskog silovatelja
koji trči sa otkopčanim šlicom kroz trg.
Gospodara muva, masnog ogavnog nitkova
kome tkivo ispod zapuštenih noktiju odiše na nemilosrdnost.
Sve to mene ne dodiruje.
Zašto?
Po noći ti i ja smo šestar.
Ti si ona hladna igla koja stoji u jednom mjestu.
A ja, ja kružim oko tebe.
Ti i ja pravimo krug
koliko širok toliko i dug.
Ne mogu to da izdržim.
Toliko puta sam kružio, podebljavao taj krug,
na kraju je srce moje olovke naprosto puklo.
Izađem napolje
odem do najbližeg šanka
i pružim se po njemu poput starog persijskog tepiha.
Ne sjećam se tačno koliko puta sam tako sjedio
u kasne gluve sate, pio loš apsint i mravlju kiselinu
(tek kad se ne brineš o sebi, tada te i druge muke ne brinu).
Koliko puta mi je ujutro sunce zavijalo latinske pjesmice
o mračnoj strani Mjeseca dok sam ja ležao polumrtav?
Pitam se:
Da li me mrziš sa onom istom mojom ljubavlju koju mi nisi uzvratila?
Osjecam se kao goli prosjak u bazenu punom zlatnih kašika.
Tješim se...
Mozda smo se mimoišli
možda si hodala jednog dana po kiši
a ja, teturajući, nisam prepoznao tvoje lice
ispod kabanice.
Okupiran tužnim frulašima i kulama od kreditnih kartica,
hodam sad kroz grad
a po ovoj mamurnoj ulici prati me ulična filharmonija
plavih auta i uličnih znakova.
Htio sam ti reći jednom prilikom da te volim
ali znaj, shvatio sam da su sve te stvari klišei
a ti i ja smo osuđeni na neopjevanu odiseju.
E draga moja, u ovoj eri buke i šarenila,
ti i ja smo zadnje zvijezde nemog filma.


Herostrat
Aleksandar Slavnić

Još kad si mali,
misliš da čudovišta žive ispod tvog kreveta.
Kada malo odrasteš shvatiš da,
ta stvorenja koja su u tebi stvarali
onu vrelu paniku i paranoju,
ne žive ispod tvog kreveta.
Naprotiv, ta stvorenja, statue straha,
su upravo ona stvorenja što su
posjekla drveće od kojih se napravio tvoj krevet,
i stvorenja koja su preradila to drveće
u svojim fabrikama da bi taj tvoj krevet bio udoban.
Zapitaj se i shvatićeš da je, za samo tvoj jedan krevet
srušeno barem dvadeset drva, i zamisli da je u svakoj od tih krošnji
bilo barem 10 ptica.
200 ptica je ostalo bez svoga udobnog dom i sna
samo zato da bi ti mogao ostati budan do kasno u noć
i misliti o svojim besmislenim problemima, dok te
te tvoje brige polako ne odvuku u gorko-slatku komu.
"Hoću li napokon dobiti onu haljinu što sam oduvijek htjela?
Da li izgledam debelo?
Zašto se ne mogu udebljati?
Zašto me ona ne voli?
Hoće li me danas on primjetiti?"

Popeo sam se na najvišu stijenu i sjeo
na neku fino izglačanu površinu.
Vjetar je mirisao na stare knjige.
Krvavo sunce je svojim zadnjim zracima
pozdravljalo Mjesec i mene, noćnog grabežljivca
koji vreba i pažljivo posmatra fosforne čestice na nebu.
Večeras ajkule sanjaju ljude.
Odmičem se od samog sebe.
I polako shvatam zašto ne volim tebe.
Izvršila si nuklearni napad na moj rodni grad. Ne prepoznajem ga više.
Svoje ogromne betonske sinove si postavila na sva moguća mjesta.
Ukrala si Auororu Borealis iz mojih očiju.
Gradiš mostove da bi spojila ljude,
a odvajaš rijeke, vodene porodice, svojim branama.
Ali ipak... ne mogu da osjećam mržnju prema tebi niti bilo čemu
u ovom trenutku.
Mogu samo da se pitam da li postoji išta ljepše
od čekanja zalaska sunca pa opet iščekivanja izlaska sunca na istom mjestu.
Kako se sa prvim zracima, ptice polako uzdižu ka nebesima
a sve biljke polako okreću svoje zelene kičme u pravcu sunca.
U tom trenutku sam htio da sve svoje vene i arterije istrgnem iz sebe
i da se povezem sa vlasima travi u jedan ogroman Gordijev čvor.
Htio sam svoju kičmu pružiti sve do vrha ovog brda, u obliku stepenica.
No, probudio me je dodir nekog stranca, koji me je, ovlaš,
dodirnuo svojim jeftinim svilenim odjelom u gomili.
Miris auta i vječnog ljudskog bunila se protezao
do kraja popločane vrele ulice.
Ljudi su gledali u svoje ručne zglobove
a druga im je ruka bivala stalno prislonjena na uho.
S njima se više nije dalo pričati. Njihov svijet je plastičan.
I zato ti kažem, ne pitaj me zašto sam razočaran,
uberi mi cvijet i sjedni sa mnom ispod ogromne sjenke u šumi.
Ako ja skočim bos u lokvu, skoči i ti.
To će biti dovoljno da mi popraviš barem jedan dan.

Danas sam dobio pismo od Boga.
Rekao je da je zahvalan na mome pismu
i da mu je drago što čuje da sam prestao vjerovati u njega.
Kaže da mu je to dalo snage da krene mjenjati svijet,
da će pokušati da napravi ovu Zemlju boljim mjestom
i, kaže, da ću možda tada promjeniti mišljenje o njemu.
Nadam se... nadam se... sve je moguće...