PTT screen

Juče sam na ulici vidio čovjeka
koji je četiri puta donirao srce.
Sada pravi nadgrobne spomenike
u obliku rupe koja se nalazi u njegovom grudnom košu.
Danas sam vidio prave pravcate kriminalce;
Ljude koji kradu Bogu dane i ubijaju vrijeme.
Šta me sutra očekuje?
Odijela, bahati osmijeh lokalnog serijskog silovatelja
koji trči sa otkopčanim šlicom kroz trg.
Gospodara muva, masnog ogavnog nitkova
kome tkivo ispod zapuštenih noktiju odiše na nemilosrdnost.
Sve to mene ne dodiruje.
Zašto?
Po noći ti i ja smo šestar.
Ti si ona hladna igla koja stoji u jednom mjestu.
A ja, ja kružim oko tebe.
Ti i ja pravimo krug
koliko širok toliko i dug.
Ne mogu to da izdržim.
Toliko puta sam kružio, podebljavao taj krug,
na kraju je srce moje olovke naprosto puklo.
Izađem napolje
odem do najbližeg šanka
i pružim se po njemu poput starog persijskog tepiha.
Ne sjećam se tačno koliko puta sam tako sjedio
u kasne gluve sate, pio loš apsint i mravlju kiselinu
(tek kad se ne brineš o sebi, tada te i druge muke ne brinu).
Koliko puta mi je ujutro sunce zavijalo latinske pjesmice
o mračnoj strani Mjeseca dok sam ja ležao polumrtav?
Pitam se:
Da li me mrziš sa onom istom mojom ljubavlju koju mi nisi uzvratila?
Osjecam se kao goli prosjak u bazenu punom zlatnih kašika.
Tješim se...
Mozda smo se mimoišli
možda si hodala jednog dana po kiši
a ja, teturajući, nisam prepoznao tvoje lice
ispod kabanice.
Okupiran tužnim frulašima i kulama od kreditnih kartica,
hodam sad kroz grad
a po ovoj mamurnoj ulici prati me ulična filharmonija
plavih auta i uličnih znakova.
Htio sam ti reći jednom prilikom da te volim
ali znaj, shvatio sam da su sve te stvari klišei
a ti i ja smo osuđeni na neopjevanu odiseju.
E draga moja, u ovoj eri buke i šarenila,
ti i ja smo zadnje zvijezde nemog filma.


Herostrat
Aleksandar Slavnić