PTT screen

© Robert & Shana ParkeHarrison

sitna 

obeshrabrujuća zbivanja

stalno se smenjuju:

slučajne 

glupe

nezgode

loše sreće - 

zamorni zadaci 

koji su deo 

naše rutine

i raznorazne druge 

uvek obnavljajuće

nevolje - 

svi ti 

neizbežni 

mali porazi 

i tuge 

neprestano se 

trljaju i guraju o

trenutke

dane 

godine 

sve dok čovek 

gotovo 

poželi 

gotovo 

moli 

za širu

smisleniju

sudbinu.

ja skoro da 

razumem

zašto 

ljudi

skaču 

sa

mostova.

ja čak

delimično

razumem one

ljude koji

uzmu oružje i

ubijaju svoje 

prijatelje i nevine

strance

ne saosećam

mnogo s njima

i prezirem 

njihovo bezobzirno ponašanje

ali mogu da 

shvatim

osnovnu

neospornu

istrajnu 

snagu 

njihove

patnje.

i ako nema 

pakla, 

oni koji hladno

osuđuju te 

nesrećnike

stvoriće 

ga 

za sve

nas.

Čarls Bukovski, Teško se diše

preveo Flavio Rigonat

Sam je ličio na tu stabljiku sa jakim koljencima što se hrani iz neba i zemlje, i on se svim žilama pripijao za zemlju, upijao se u nju, i uporno se držao u svim životnim sušama, u ovoj ratnoj i u svakoj drugoj, sam svoj hranilac i branilac. Postojao je svijet i on, ništa između njih, uvijek u suprotnosti, uvijek u raskoraku. Svijet je bio protiv njega, smetao mu, i on se branio, priznajući ga samo po nevoljama koje je morao da odbija. Nije ga razumijevao, izgledao je gorak od mržnje, suviše uznemiren, toliko nesmiren da mu je to ličilo na ludost što neprestano traje. Ne samo u ratu. Zato se odvajao koliko je mogao. I nije bio sam, zemlja je bila s njim, i sve što je raslo iz nje, ove biljke i trave nabrekle od sokova, smirene i dobre. Nikad mu nisu zlo željele, nikad nisu po svojoj želji otišle od njega, nikad ga nisu izdavale dok su mogle da žive. Samo ljudi izdaju. Svijet izdaje.

Meša Selimović, Magla i mjesečina 

photo: Robert and Shana ParkeHarrison

Svako je znao, zato i ne krijem, drukčije bi ovo pisanje bilo laž koju znam (za laž koju ne zna, kojom se nesvjesno vara, niko nije kriv), tekija i njena slava i njena svetost, to sam bio ja, njen temelj i njen krov. Bez mene ona bi bila kuća sa pet odaja, ista kao i ostale, sa mnom je postala bedem vjere. Kao da je bila odbrana kasabe od znanih i neznanih zala, zaštitnica njena, jer drugih kuća poslije tekije nije bilo. Gusti mušebci i debeli zid oko bašče činili su našu samotnost tvrđom i sigurnijom, ali je kapija uvijek otvorena, da uđe svako kome je potrebna utjeha i očišćenje od grijeha, i dočekivali smo ljude lijepom riječju kad su dolazili, iako ih je bilo manje nego nevolja i mnogo manje nego grijehova. Nisam ohol zbog te svoje službe, a to je zaista služba vjeri, iskrena i potpuna. Smatrao sam dužnošću i srećom da sebe i druge čuvam od grijeha. I sebe, uzalud je kriti. Griješne misli su kao vjetar, ko će ih zaustaviti? I ne mislim da je to veliko zlo. U čemu je pobožnost, ako nema iskušenja koja se savladavaju? Čovjek nije Bog, i njegova snaga je baš u tome da suzbija svoju prirodu, tako sam mislio, a ako nema šta da suzbija, u čemu je onda zasluga? Sad o tome mislim drukčije, ali da ne pominjem ono što će doći kad bude potrebno. Biće vremena za sve. Na koljenu mi je hartija koja mirno čeka da primi moj teret, ne skidajući ga s mene i ne osjećajući ga sama, preda mnom je duga noć bez sna, i mnoge duge noći, na sve ću stići, sve ću učiniti što moram, i da se optužim i da se odbranim, žurba nije potrebna, a vidim da ima stvari o kojima mogu pisati sada, i poslije možda nikad više. Kad dođe vrijeme, i želja da se kažu druge, i one će doći na red. Osjećam kako stoje nagomilane u magazama moga mozga, i vuku jedna drugu, jer su povezane, nijedna ne živi sama za sebe, a opet ima nekog reda u toj gužvi, i uvijek jedna, ne znam kako, iskače između drugih i izlazi na svjetlo, da se pokaže, da ošine ili utješi. Ponekad se guraju, nasrću jedna na drugu, nestrpljive, kao da se boje da će ostati nerečene. Polako, za sve ima vremena, dao sam ga sam sebi, a suđenje ima suočenja i svjedočenja, neću ih mimoići, i moći ću na kraju da donesem presudu sam sebi, jer sam samo ja u pitanju, niko drugi, samo ja. Svijet mi je odjednom postao tajna, i ja svijetu, stali smo jedan prema drugome, začuđeno se gledamo, ne raspoznajemo se, ne razumijemo se više.

Da se opet vratim sebi i tekiji. Volio sam je i volim je. Tiha je, čista, moja, miriše na kaloper ljeti, na ljut snijeg i vjetar zimi, volim je i zato što je postala poznata zbog mene, i što zna moje tajne koje nikome nisam kazivao, koje sam krio i od sebe. Topla je, mirna, golubovi guču na krovu u rano jutro, kiša pada po ćeramidi, i šobonji, i sad pada, uporna, dugotrajna, iako je ljeto, otiče drvenim olucima u noć što je zloslutna legla na svijet, bojim se da nikad neće otići a nadam se da će sunce uskoro svanuti, volim je što sam zaštićen mirom mojih dviju soba, u kojima mogu da budem sam kad se odmaram od ljudi.

Rječica je slična meni, bujna i plaha ponekad, a češće tiha, nečujna. Krivo mi je bilo kad su je zagatili ispod tekije i jarkom natjerali da bude poslušna i korisna, da kroz badanj tjera vodenični točak, a radovao se kad je, nabujala, razrušila ustavu i potekla slobodno. A znao sam da samo ukroćena melje žito.

Ali evo, golubovi na tavanu se javljaju tihim gukanjem, kiša još lije, tako već danima, i ne mogu da izađu ispod strehe, to je nagovještaj dana koga još nema. Ukočila mi se ruka kojom držim pero, svijeća tiho kašljuca i prska sitnim varnicama braneći se od smrti, a ja gledam u duge redove slova, u nišane misli, i ne znam da li sam ih ubio ili oživio.

Čovjek želi moć (rekao je, gledajući u Mula Ibrahima, koji je pažljivo slušao). Zato što živi, što se kreće, što se sudara s ljudima. A želi da nešto ostavi iza sebe, da nešto stvori, da ne bi samo bitisao, kao drvo. I izgleda mu da je nešto postigao, da je snažan i važan, da može mnogo.

Ali bog učini da odjednom progleda i vidi, ne ovim očima, već onim drugim, vidovitijim, da je samo zrnce pijeska u nesagledljivoj pustinji ovoga svijeta, sitan i nevažan koliko i mrav u mravinjaku. Da li mravi žele moć? Žele li da budu snažniji i značajniji od drugih? Imaju li svojih briga, muka, nesanica, očajanja? Ne znamo, i ne tiče nas se, suviše su sitni za nas. Zar onda ne bi mogao da postoji neko veći i od nas, kome su beznačajne naše brige i nevolje? Mi ga ne vidimo, jer je neuhvatljiv za našu misao, osjetimo ga samo kad nam se u nečemu pokaže njegova volja. Ni, mrav ne vidi čovjeka cijelog, zbog svoje veličine čovjek i ne postoji za mrava, vidjeće samo prst, ili grančicu, ako mu prepriječimo put, osjetiće potres ako rasturimo mravinjak. A čovjek prema vasioni sitniji je nego mrav. I zašto bi postojao samo čovjek i njegov način mišljenja? Svijet je postojao i prije nas, postoji i mimo nas, postojaće i bez nas. Hoće li svega nestati ako svi ljudi pomru? Neće. Sve će ostati, i ono što znamo i što ne znamo, samo nas neće biti. Mnogo je tajni kojima se ne možemo ni približiti, a kamoli ih razjasniti. A možda je najveća tajna smrt, tajna i užas. I kad ne mislimo na nju, ona misli na nas. Sačekuje nas na nekom ćošku, uvijek nespremne, i sve što je bilo, više nije. Uzalud smo prošli ovim zemaljskim putem, uzalud se nadali, uzalud tugovali zbog gubitaka, uzalud se radovali zbog uspjeha, sve uzalud. Smrt čini besmislenim i život i ono što se u životu stvara. A iza te strašne kobi, nepoznata tama. Znaš kraj, a ne znaš ništa o njemu. Pomiriti se s njim ne možeš, a ništa ne možeš izmijeniti. Po našoj volji to se ne dešava, jer bi malo ko htio da umre, već po nekoj svemoćnoj volji o kojoj ništa ne znamo, osim da je neumoljiva i do kraja dosljedna, možda je neki sveopšti duh, nimalo sličan našem, a nesaznatljiv, jer je van našeg iskustva. Ako ga ne možemo saznati, ne znači da ga nema. On ga ne zamišlja po ljudskoj slici, već kao nadnaravnu snagu, i nadnaravni um, koji hladno ravna vidljivim i nevidljivim svijetom. Uzaludno ga je moliti, uzaludno preklinjati, jer njegove mjere i razlozi nisu ljudski, a kakvi su, ne možemo čak ni naslutiti. Eto, i sam kaže: on i njegov, jer ne znamo šta je, niti je naš jezik sposoban da izrazi ono što naša misao ne može dokučiti. A ako je tako, a sigurno jest, nemoguće je zamisliti da taj svemirski duh igra nedostojnu igru s ljudima, puštajući ih da protrče kroz život, dolazeći iz ničega i nepovratno odlazeći u ništa. Bilo bi to besmisleno traćenje tolike snage. Mnogo je vjerovatnije, i logičnije, i manje uvredljivo, da je tijelo smrtno a duša besmrtna, duša je djelić sveopšte svemirske energije, poklonjen nam, privremeno ustupljen, na rođenju, koja će živjeti svojim nepoznatim životom i poslije smrti tijela, ili će se useliti u novorođenče, da nastavi svoje vječno kretanje. Ni kap vode se ne gubi, samo se mijenja, kako se može izgubiti sve čovjekovo? Mora biti da život postoji po nekom višem načelu, a ne samo po besmislu, po zlu, po ludilu!

Često sjedim sate i gledam hladne jesenje boje.

Mir sudbine koja se više ne da promijeniti ledi mi se na duši i licu.

Ne dopire do mene zvuk, umro mi je očinji vid.

Sve je ostalo za velikom kapijom koja se zatvorila muklo za mnom. Izgubio sam sve i nisam više čovjek nego nemirna besana misao koja je potonula i prićutala se na dubokom zidu, a nada mnom su kao neprozirne zelene mase voda, mir, daljina i zaborav.

atinska ruina.

stari klošar.

bubašvaba u
katerali.

dobro vino.

duhovni razgovori sa
madam smrt.

san o zlatnim
vetrenjačama.

udisanje
života.

uzvišeno zatočeništvo.

nežni zidovi.

ako ljubav prema tome
umesto prema čovečanstvu
čini od mene
mizantropa
onda to i
jesam

do koske,
rado.

sada

ovde

noćas
sutra
dogodine

sam sa
samoćom

konačno.

Derviš i smrt

In these periods of shadowy subsistence, I’m unable to think, feel or want. I can’t write more than numbers and scribbles. I don’t feel, and the death of a loved one would strike me as having happened in a foreign language. I’m helpless. It’s as if I were sleeping and my gestures, words and deliberate acts were no more than a peripheral respiration, the rhythmic instinct of some organism.

Thus the days keep passing, and if I added them all up, who knows how much of my life they would amount to? It sometimes occurs to me, when I shake off this state of suspension, that perhaps I’m not as naked as I suppose, that perhaps there are still intangible clothes covering the eternal absence of my true soul. It occurs to me that thinking, feeling and wanting can also be stagnations, on the threshold of a more intimate thinking, a feeling that’s more mine, a will lost somewhere in the labyrinth of who I really am.

However it may be, I’ll let it be. And to whatever god or gods that be, I’ll let go of who I am, according as luck and chance determine, faithful to a forgotten pledge.

Robert and Shana ParkeHarrison

U nepouzdanu zoru usnih jedan san.