20. 5. 2011.
Sve nas su ubili nebrojeno puta
 |
| Robert and Shana ParkeHarrison |
U ćutanju, u nemicanju, u njihovoj namjeri da ne odu, iako je molitva završena, postalo mi je jasno ono što nisam htio da znam. Htjeli su da me vide kad sam saznao za nesreću, željeli su da pokažem šta sam u tom času.
Ni sam ne znam šta sam, i ne znam kakav odgovor da im dam.
Sve je od mene zavisilo.
Mogao sam da ustanem i odem, da pobjegnem od sebe i od njih. I to bi bio odgovor.
Mogao sam da ih zamolim da izađu, da ostanem sam u tišini prazne džamije. I to bi bio odgovor.
Ali, sve bi tada ostalo u meni. Ništa ne bi doprlo ni do koga. Još pred tvrđavskom kapijom bojao sam se sutrašnjeg bola i kajanja, mogla bi da me sprži vatra, uguši tuga, zauvijek onijemi nekazani bijes i žalost. Morao sam da kažem. I zbog ovih što čekaju. Čovjek sam, bar sad. I zbog njega, neodbranjenog. Neka mu to bude tužna bratska dova, već druga danas, ali prva koju će ljudi čuti.
Jesam li se bojao? Ne, nisam. Ničega, osim strepnje da li ću dobro izvršiti ono što moram. Osjećao sam čak mirnu spremnost na sve, spremnost što je donosi neminovnost čina, i duboko slaganje s njim, jače od osvete, jače od pravde. Ništa više nisam mogao protiv sebe.
Ustao sam i zapalio sve svijeće, prenoseći vatru s jedne na drugu, htio sam da me svi vide, htio sam da ih sve vidim. Da se zapamtimo.
Okrenuo sam se, polako. Niko neće otići, nijedan.
Gledali su me, sjedeći na koljenima, uzbuđeni mojim tihim kretanjem, i plamenovima što su gorjeli duž cijelog pročelja, oslobađajući gusti miris voska.
— Sinovi Ademovi!
Nikad ih nisam tako nazvao.
Nisam znao, ni samo čas ranije, šta ću reći. Sve se dešavalo od sebe. Tuga i uzbuđenje su nalazili glas i riječ.
— Sinovi Ademovi! Neću držati propovijed, ne bih mogao i kad bih htio. A vjerujem da biste mi zamjerili ako ne bih sad, u ovom času, teži ne pamtim u životu, govorio baš o sebi. Nikad mi nije bilo važnije ono što ću da kažem, a ne želim ništa da postignem. Ništa, osim da vidim saučešće u vašim očima. Nisam vas nazvao braćom, iako ste mi to više nego ikad, već sinovima Ademovim, pozivajući se na ono što je u svima nama zajedničko. Ljudi smo, i mislimo isto, naročito kad nam je teško. Čekali ste, htjeli ste da ostanemo zajedno, da se pogledamo oči u oči, tužni zbog smrti nedužna čovjeka, i uznemireni zbog zločina. I vas se tiče taj zločin, jer znate: ko ubije nedužna čovjeka, kao da je sve ljude pobio. Sve nas su ubili nebrojeno puta, braćo moja ubijena, a užasnuti smo kad pogodi nekog ko nam je najdraži.
Možda bi trebalo da ih mrzim, ali ne mogu. Ja nemam dva srca, jedno za mržnju, drugo za ljubav. Ovo što imam, sad zna samo za tugu. Moja molitva i moja pokora, moj život i moja smrt, sve to pripada Bogu, stvoritelju svijeta. Ali moja žalost pripada meni.
Čuvajte veze rodbinske, naredio je Allah.
Nisam ih sačuvao, sine majke moje. Nisam imao snage da od tebe i od sebe nesreću otklonim.
Musa reče: Moj Bože! Daj mi pomoćnika od bližnjih mojih, Haruna, brata mojega, ojačaj njime snagu moju. Učini mi brata pomoćnikom u poslu mome.
Moga brata Haruna više nema, i mogu samo da kažem: Moj Bože, ojačaj njim mrtvim snagu moju.
Njim mrtvim i nesahranjenim po zakonima božjim, neviđenim i necjelivanim od svojih najbližih pred veliki put s koga povratka nema.
Ja sam kao Kabil, što mu Bog posla vranu koja rovljaše zemlju, da ga pouči kako će zakopati tijelo mrtvoga brata. A on reče: — Jao meni, zar ne mogu učiniti ni koliko vrana, da zakopam tijelo mrtvoga brata svoga.
Ja, nesrećni Kabil, nesrećniji od vrane crne.
Nisam ga spasao živog, nisam ga vidio mrtvog. Sada nemam nikoga osirn sebe i tebe, Bože moj, i tuge svoje. Daj mi snage da ne klonem od bratske i ljudske žalosti, i da se ne otrujem mržnjom. Ponavljam riječi Nuhove: — Rastavi mene i njih, i sudi nam.
Živimo na zemlji samo jedan dan, ili manje. Daj mi snage da oprostim. Jer, ko oprosti, on je najveći. A znam, zaboraviti ne mogu.
A vas, braćo moja, molim, ne zamjerite zbog ovih riječi, ne zamjerite ako su vas zaboljele i rastužile. I ako su otkrile moju slabost. Ne stidim se te slabosti pred vama, stidio bih se da je nema.
A sad idite kući i ostavite me sama s mojom nesrećom. Lakša mi je sad, podijelio sam je s vama.
Ostavši sam, sam na cijelom svijetu, u jakom svjetlu svijeća, u najcrnjoj tami, ne olakšavši ništa u sebi (ljudi su odnijeli samo moje riječi, a žalost mi je ostala sva, netaknuta, još crnja zbog iznevjerene nade da će se umanjiti), udario sam čelom u pod, i znajući, avaj, da je uzaludno, u očajanju izgovorio riječi Bakara sureta:
Naš Bože, tražimo oproštenje tvoje.
Veliki naš Bože, ne kazni nas ako zaboravimo
ili pogriješimo.
Veliki naš Bože, ne zaduži nas teretom
preteškim za nas.
Veliki naš Bože, ne obavezuj nas onim što
podnijeti i izvršiti ne možemo.
Oprosti nam, smiluj se i osnaži nas.
Možda je oprostio, možda se smilovao, osnažio me nije.
U slabosti kakvu nikada nisam osjetio, zaplakao sam kao bespomoćno dijete. Sve što sam znao i mislio, nije imalo nikakva značaja, noć je crna i prijeteća izvan ovih zidova, svijet strašan, a ja malen i slab. Najbolje bi bilo ostati ovako na koljenima, istočiti se u suzama, ne dići se više. Znam, ne smijemo biti slabi i tužni ako smo pravi vjernici, ali to znam uzalud. Slab sam, i tužan, i ne mislim da li sam pravi vjernik ili čovjek izgubljen u gluhoj samoći svijeta.
A onda je došla prazna tišina. Još je tutnjalo negdje u meni, sve dalje, još su se čuli krici, sve slabiji. Oluja se izbjesnila i smirila, sama od sebe. Zbog suza, možda.
Bio sam umoran, bio sam bolesnik koji je tek ustao.
Pogasio sam svijeće, oduzimajući im život jednoj po jednoj, bez svečanog osjećanja s kojim sam ih palio. Uništila me tuga, i bio sam sâm.
Ostaću u mraku dugo, bojim se. Sâm.
Ali kad sam i posljednjoj utulio dušu, moja sjenka nije nestala. Ljuljala se, teška, na zidu, u polumraku.
Okrenuo sam se.
Pored vrata je stajao zaboravljeni Hasan, sa živom svijećom u ruci.
Čekao me ćuteći.
Derviš i smrt
Meša Selimović
Пријавите се на:
Објављивање коментара (Atom)
Нема коментара:
Постави коментар