25. 5. 2011.
Sad čekam na svoj red
 |
| freexel.deviantart.com |
Sjede na starčevoj njivi na brdu, starac govori polako, zna vrijednost svakoj riječi i svakoj misli: »Kako živim? Dobro. Zadovoljan sam što sam proživio vijek a nisam nikome naškodio. Ono što je meni štete naneseno, davno sam zaboravio, gubitak je lakše podnijeti nego kajanje. Ne govorim to da bih te prevario, ili učinio ljepšom svoju sliku u tvome sjećanju, ništa više ne očekujem od ljudi i mirno razgovaram sa sobom i o sebi, laž je za život, a ne za smrt, a ja sam blizu smrti, iako sam još u životu.
Kuća mi je dole u selu, a njiva i vinograd ovde na brdu, pa svaki dan šijem između kuće i njive, imam tako razloga da svaki dan razdrmam zarđale kosti, i imam opravdanje što nešto radim. Sudbina me je postavila na ovu stazu, za drugu ne znam, i koračaću po njoj dok u meni ima snage. Treba tako, to je moj zadatak i moja životna svrha. Ne pitam je li pravedna, moja je. Živim sam, i nije mi teško. Dva sina su mi otišla u svijet, jedan je sudija u gradu, drugi direktor fabrike. Na što da se tužim? Što njih dvojica nisu ostali u selu? A šta bi njih dvojica radili ovdje? Da je sudbina htjela, njihova životna staza bi bila ovdje, ali eto, njihova putanja je na drugom mjestu, i mekša je i ravnija nego moja. A opet, da požalim što nisam s njima u gradu, a zvali su me i zovu me, to neću, jer svoj život ne bih mogao da zamislim bez ovog tvrdog puta od kuće do njive.
Ovdje sam postao, ovdje ću nestati. Ovdje sam ugledao nebeski beskraj i pučinu na kojoj mi se oko odmara, i ovo ne bih zamijenio ni za jedan kraj na svijetu. Ljepših možda ima, dražih nigdje. Ovaj kraj, to sam ja, to je moj život i moja ljubav, to je moja kolijevka i moja grobnica, moj početak i moj svršetak. Znam svaki prevoj, svaki ugib, svako uzvišenje na ovom vidokrugu, znam svaki miris što se javi od proljeća do zimske bure. Znam svaki preliv svjetla, od ružičastih jutara do crvenih sunčevih zalazaka, od pamučnih oblačića do tmastih oblačina što najavljuju nevrijeme. A sve je to moje, kao moje vlastito tijelo, i još više i još važnije, jer je to nešto vječno što me je prihvatilo, privezalo, obilježilo, sebe sa mnom, mene sobom. Zato ne mogu reći: volim svoj zavičaj. Kao što ne mogu reći: volim svoje tijelo. Mnogo je tačnije ako kažem: živim s njim, bez njega moj život ne postoji.
Žena mi je ranije otišla na onaj svijet. Žao ml je što nije poživjela duže, bilo nam je lijepo u životu, nismo se svađali, nismo smetali jedno drugome, bilo nam je drago i da se vidimo i da ćutimo i da porazgovaramo. Ali, eto, njena je staza bila kraća. Takav je život, sve odlazi, ništa se ne vraća, i ne vrijedi plakati zbog toga. Sam se budim u rano jutro, sam liježem u prvi mrak, sam sam po cio dan, osim kad naiđu ljudi spremni na razgovor, tako kao ti. Volim da porazgovaram, od razgovora sve postane svjetlije i svježije, kao da se prozori na kući otvore. O čemu volim da govorim? O svemu što ljude i mene zanima. O životu, o prirodi, o radu, o smrti (i o smrti, zašto ne, smrt je važna koliko i život), zaista o svemu, jer teško da ima stvari o kojoj čovjek nikad nije pomislio. Nisam naročito pametan, niti mislim da je to važno, važnije je da je čovjek pravedan i da se ne truje ružnim mislima. Mučno bi bilo živjeti obeshrabren, treba vidjeti i onu stranu koja nije protiv čovjeka.
Sve radim sam, čistim kuću, volim da je oko mene red, spremam sebi hranu, kad radi, čovjek inora i da jede, perem rublje, volim da je sve na meni čisto, okopavam, prskam i obrezujem lozu, sve na vrijeme, s radošću u srcu što sam u stanju da i to radim. Ne gunđam i ne žalim se (ne znam zašto bih), a ljudi se čude i kao da im je krivo što sam ja miran i veseo. A ja se njima čudim što gube vrijeme na nerazumnosti, bolje bi bilo da žive. Ali im to ne kažem, ljudi ne vole kad im se govori istina. I žalim ih što se opterećuju nevoljama bez kojih bi mogli da budu. Dosta nam je nevolja bez kojih se ne može.
Ali, kad ne bude ljudi ni razgovora s njima, i kad se umorim od rada, sjednem u hlad, obično pod ovu maslinu, i posmatram stopu zemlje što mi je sudbina odredila da je obrađujem, i plavu pučinu pred sobom što se uvijek otvara mome pogledu, i svileno nebo nad glavom što ga od djetinjstva gledam da vidim kakvo će vrijeme biti, i da mi bude široko u duši.
Uskoro, znam, mene neće biti, uskratiće mi se slast da gledam nebo i pučinu, tama će biti svuda oko mene, kao što je sada svjetlo. Ko li će roviti ovu stopu zemlje što se zove mojom? Pa mislim kako je to zaista nevažno, ja ću umrijeti, a zemlja će ostati, vječna, i nije mi žao što ću otići, to je zakon, i čovjek može samo željeti da se njegovo izvršenje odgodi a nikako da se ne dogodi, jer je ludo očekivati ono što je nemoguće. Ludo je i žaliti za tim.
Godinama, otkako sam sam, utjeha mi je bio moj magarac, uvijek smo bili zajedno, s njim sam išao od kuće, s njim se vraćao s njive, s njim se razgovarao kao s čovjekom, kao s prijateljem, jer smo to zaista bili. »Kako si proveo noć?« pitao sam svog nerazdvojnog druga ujutru kad sam izlazio iz kuće. »Ja opet nisam mogao da spavam«, žalio sam mu se.
I zaista, ni cio sat ne bih zaspao ucijelo, a oči bi mi se otvorile kao da se nikad neće sklopiti. Nije mi krivo: ako tijelo neće da spava, znači da mu nije potrebno. Pa dobro, bdij onda! Nisam zabrinut zbog toga: nisam bolestan, osjećam to; star sam, a to nije bolest, samo tijelo vene, a to nije moja briga. Ne muči me nesanica što sebi nešto prigovaram, nikakvo zlo nisam učinio nikome, a dobra sam učinio koliko sam mogao, ali to nije za pričanje, pričati o učinjenom dobru, znači isprljati ga. I tako, miran, jer nisam kriv, niti imam razloga za brigu, trudim se da nekako provedem vrijeme između ponoći i zore, prazno, gluho, bezljudno, naseljeno samo ljudskim strahom i čudnim sjenkama koje se pretvaraju u duhove. I znaš li šta tada radim, dok svi u selu spavaju? Razgovaram s dalekim ljudima. Okrećem dugme na svome starom radiju, svijetli se skala zelenkastim svjetlom, žmirka magično oko kao da se javlja živ stvor, tražim daleke stanice, javljaju se znaci kao da neko nekome telegrafiše, čuju se riječi nepoznatih jezika, javi se i muzika. Svijet ne spava, svijet nikad sav ne spava, čini mi se da nisam sam.
Čujem kako polako tapa po dvorištu moj stari magarac, šuška i diše, i zbog njega nisam sam. Voli kad mu se javim i kad ga počešem po leđima, pa hoda oko kuće, podsjeća me na sebe, zna da ne spavam. I tako, ostavim radio i daleke ljudske glasove, i izlazim u noć, tovar mi prilazi i njuška mi koljena, gubicom dodiruje ruke. »Je li ti dosadila noć?« pitam ga. »Ili te, možda, strah od tame?« A on me gura glavom kao da hoće da kaže: »Nije me strah od noći, .već sam te poželio.« Tako popričamo, dodirnemo se, i ja se vratim postelji ili dalekim glasovima, obradovan što svugdje ima ljudi.
Ali, i on je za mene bio kao čovjek. Zalio sam što ne zna da govori, pa smo se sporazumijevali pogledima, ćutanjem, dodirima. Nisam ga vodio na povocu, išao je za mnom kao pas, kao prijatelj, i sam star da bi činio nestašluke. Ako bi i zaostao, radi struka trave u jarku, krenuo bi za mnom čim bi je otrgnuo. Nije žurio, jer više nije bio ni za kakvu žurbu, a možda mu je i životno iskustvo govorilo da nema kud da žuri, išao brzo ili sporo, stići ćeš prerano.
Nalazio sam sve više sličnosti između sebe i njega, kretali smo sve sporije, odvojeni smo od svoga poroda, zajedno noću bdijemo, a danju ćutimo, ne pridružujemo se više društvu, on svome, ja svome, uradili smo sve što je trebalo uraditi, i sad nam je ostalo samo da čekamo.
Nisam više tovario teret na njegova siva, posijedjela leđa, jedva ako bih kadgod stavio zavežljaj tankog granja, za potpalu, pa i tad sam mu objašnjavao da se ne plaši, to i nije nikakva težina, samo izgleda veliko tako našušureno.
I dok je magarac bezvoljno pasao travu ili mirovao u hladu masline braneći se od muha, ja sam polako radio poslove na koje sam naviknuo, i sve, loze, povrće, voće, bilo je uredno, podrezano, okopano, kao da su mi ruke pune snage. Zapustio sam, istina, rastinje koje traži da se zaliva i da se oko njega suviše skače, a više sam se vezao za ono bilje koje je i bez mene zadovoljno suncem i rosom. Radim i odmaram se, samo što se sad više odmaram nego što radim, i ponekad objašnjavam magarcu: ne može se više kao nekada.
I govorio sam mu: što si se snuždio? Zar zato što više ležiš nego što stojiš na nogama i lijeno čupkaš travu oko sebe? Zar zato što ćeš skoro umrijet? Pa šta si ti mislio, da ćeš živjeti duže nego svi ostali? Jesi li ikada čuo da je preživio neko iz tvoga i moga roda? Nisi, niti ćeš čuti. Pa ako nije niko, zašto bismo nas dvojica? Ne znam hoćeš li mi vjerovati, ali ako bi mi neko ponudio da živim vječno, ne bih pristao. Prvo, umorio sam se i od ovoga što sam do sada živio, a kako bih se tek umorio kad bih znao da neću nikad umrijeti? Neka me bog sačuva te strahote! Neka sve ide svojim redom, i život i smrt, život bez zla, smrt bez muke. A smrt nije strašna, vidio sam tolike ljude kad umiru, samo čvršće zaspe i ne bude se. Strašan je strah od smrti, ali kad vidiš šta je to, kad digneš ruke od želje da budeš bog i zadovoIjiš se da budeš smrtni čovjek, sve dođe na svoje mjesto, i mirno je čekaš, kao i san, i nije ti žao što se sutra nećeš probuditi...
Kad je počeo sve više da malaksava, kad sam vidio kako mu je teško da ide za mnom od kuće do njive i od njive do kuće, i kako bezvoljno leži kad ja polazim, bez želje da se digne, bez želje da me slijedi, vidim, došlo je vrijeme da se rastanemo. I spremim se, ukrcam na ostrvo svoga prijatelja i prevezem ga na obližnje ostrvce, kuda odvodimo magarce pred smrt. Takav je kod nas običaj. Ostavio sam ga među desetak starih životinja, izgledalo je kao da su se starci sakupili u nekom dvorištu da se o nečem važnom dogovore. Nije ih ni pogledao, samo mi je pomirisao ruku kao da se oprašta, i ostao među dva kamena, obješene glave.
»Obići ću te koji put«, rekao sam mu misleći: ako ne umreš, i želio mu da što duže preživi ovu osudu, kao što je preživio komšijin tovar, pune dvije godine, živeći od oskudne trave i vode s plitkog izvora.
Veslajući od ostrvca, uzalud sam gledao, nismo mogli da vidimo jedan drugoga. Bilo mi je zbog nečeg teško, mislio sam da se vratim, ponovo ga natovarim na čamac, i vratim kući. Ali čemu? Prekršili bismo običaj, a opet bi sve bilo isto. To iz mene govori žalost, a ne razbor. Neka bude kako sav svijet čini.
Dolazio sam svaki dan, donio bih komad hljeba ili kocku šećera, i on je mlitavo uzimao mlitavim gubicama. »Kako ti je s drugovima?« pitao bih ga, a on bi se bez snage češao njuškom o moje rame.
Kad sam ga našao mrtva, zakopao sam ga. Ostali magarci su me ravnodušno gledali krupnim očima.
»Sad čekam na svoj red.«
Ostrvo, (Razgovor s prijateljem)
Meša Selimović
Пријавите се на:
Објављивање коментара (Atom)
Нема коментара:
Постави коментар