26. 5. 2011.
San je ono što se želi, a život je buđenje
 |
| Portait of Paul Max, 1928 Rene Magritte |
Ljudi su naša misao i slika o njima. Mi sanjamo život i svijet. A kako možemo sačuvati svoje i tuđe snove? Drugi vide nas, mi vidimo druge, i sve se otkriva, kao u šaljivoj igri s maskama, samo što ovo nije šaljivo. Jednom se probudimo, i pogledamo se zaprepašteno: šta se to desilo s našim snovima?
I Tijana će se upitati: šta se ovo dešava s mojim snovima?
Nisam joj obećao zvijezdu nebesku, mada se i to čini, čak se i vjeruje, ponekad dugo, nikad do kraja. Poslušno sam palio svijeće o svakom prazniku ispod sultanove slike, upljuvane od muha, pisao sam pisma i žalbe, uvijek jednake, ne tužeći se čak ni njoj na taj dosadni posao, do posljednje pare donosio kući malu zaradu, koja nikako nije mogla da poraste, i nisam mogao obećati ni njoj ni sebi da će uskoro biti drukčije. A opet sam bio srećan: nećemo biti bogati u novcu, ali ćemo biti najbogatiji u ljubavi; ne bojim se života ni ljudi, bojim se samo da me se tvoje srce ne zasiti; bio sam sam, sad imam svoj svijet, kao da sam osvojio svoju planetu; spriječiću svakoga ko htjedne da prodre u naše carstvo, da ne bi ugrozio naš mir.
A eto, noćas su gospodara tog carstva nad mahalskom pekarom, punom žohara, pacova, kašlja i čegrtanja, te osvojene vlastite planete od tri metra širine, noćas su tog gospodara usrali i upišali. Ni Rusi mi to ne bi učinili, da su me uhvatili u svojoj zemlji; ubili bi me, i to bi bilo pošteno. A naši su učinili; svoji to uvijek i učine. I to tako da ostane trag za cio život. Uzalud su me prali sinoć, uzalud ću se prati sutra, i godinama, poniženja neću moći da sperem.
Okrenuo sam glavu, i lice zagnjurio u vreli jastuk: šta su učinili od mene?
I zašto?
Zar zato što sam bio glup, što sam bio pijan, što sam bio izazvan? Zar zato što sam rekao što i ne mislim? Zar zato što sam rekao ono što mislim? Kad se tako svete vrapcima, šta će učiniti kopcima? Šta su oni? Osioni ludaci? maloumne siledžije? zvijeri?
Ja, crv, sitan i nevažan, šta sam mogao učiniti njima, slonovima? Kakvu sam im štetu mogao nanijeti?
Ja sam pesnica koja je udarila u zid.
Ja sam udarac koji boli onog koji udara.
Ja sam pijesak pod njihovim nogama, ptica što zanijemi kad kobac nadleti šumu, glista, koju kokoš kljucne, kad izađe iz svojih podzemnih hodnika.
Ja sam mali čovjek koji je zaboravio da je mali. Uvrijedio sam ih što se usuđujem da mislim.
Zašto im je bila potrebna ta osveta? Da me uplaše? Da mojom kaznom uplaše druge? Da likuju nad slabim? Da zabrane misao? Da zabrane riječ?
Nikakva odgovora nisam mogao da nađem. Javio se u meni užas zbog te besmislene surovosti. Gdje smo mi? U kakvom to svijetu živimo?
Ili je možda i ovo san, jer je nemoguće da potpuni besmisao bude stvarnost?
Ali, ne! San je ono što se želi, a život je buđenje.
Jeste li to i vi znali, deset mojih mrtvih drugova iz dnjestarskih ritova? Kada ste doživjeli buđenje, i tugu? — Sve će proći, gospodine — govorio je tihi Ibrahim Paro. Ali, kakva je to utjeha? Proći će i radost, proći će i ljubav, proći će i život. Zar je nada u tome da sve prođe? Pa ipak, proći će i ovo, gospodine, i ovaj sram, i ova zaprepaštenost, i ova muka zbog koje bih pristao da umrem bez uzdaha.
Pribio sam se uz Tijanu, da bi me drago stvorenje zaklonilo od straha pred novim danom. Podesila se prema meni, osjećajući me i u snu. Udisao sam miris njene kose, i šaptao bez glasa, gutajući gorke suze bijesa: proći će i ovo, mila moja. Zaboravi što si vidjela. Ne budi se iz sna, ni sutra, ni ikad. Biće nam opet lijepo, zaboravi ono što znaš. Zaboraviću i ja, ako mognem.
A možda ću nastojati da ne zaboravim. Neću uništiti svoj život zato što postoje divlje zvijeri. Ponizili su me, tuđom rukom, oni za sve imaju izvršioce, vječne sluge, bez savjesti i bez razuma, kakvi su i sami, drukčiji samo po tome što imaju moć presuđivanja i vlast nad ljudima, mada nikad neću shvatiti kako i odakle. Svi im se podsmijevaju, svi ih preziru, a svi ih se boje.
I ja ih prezirem, i ja ih se bojim.
Ponizili su me, ispljuvali, uprljali, ali me neće oboriti. Oni su iz tuđe, neprijateljske zemlje, i sam sam kriv što smo se sreli. Jezika medu nama zajedničkog nema, misli zajedničke nema, života zajedničkog nema.
Ja, ludi vrabac, pošao sam jastrebu u pohode. Jedva sam izvukao živu glavu.
Bilo, i neće više. Greška je suviše velika da bih je ponovio.
A ako u meni ostane mržnja, zbog ove sadašnje muke u duši, oni će biti krivi.
Tvrđava
Meša Selimović
Пријавите се на:
Објављивање коментара (Atom)
Нема коментара:
Постави коментар