PTT screen

Lars Raun

Kad je izašla, osjetio sam olakšanje. Zbog nje sam, znači, uznemiren. Ne mogu da lažem i da se pravim žrtvom nekog svog uvjerenja. Ako i postoji, onda je to nekakvo trunje što leti iznad pustinje, vjetrom nabačeno sjeme dolutalo odnekud, skriveno i bezoblično rastinje pod maglom. A opet, stidim se da priznam kako sam posljednja fukara na ovom svijetu, koga biju na ulici kao prezrenog kokošara. Nizašto. Bez straha da će ikome odgovarati, bez straha da će bilo ko upitati: šta to uradiše od čovjeka? Ne mogu čak ni da tužim. Koga? Mrak, vještice? I zašto? Svijet bi mislio, kao i Mahmut kad me našao, da sam bio pijan. Ne tiče ih se ni što bih mogao da se okrenem protiv njih, samo bi se nasmijali. Mogu da misliim što god hoću, učiniti ne mogu ništa. U današnjem svijetu ostaju nam samo dvije mogućnosti. Prilagođavanje ili vlastita žrtva. Boriti se ne mozeš, kad bi i htio, onemogućiće te na prvom koraku, pri prvoj riječi, i to je samoubistvo, bez dejstva, bez smisla, bez imena i uspomene. Nemaš mogućnosti da kazeš ono što ti je na srcu, pa da poslije i stradaš. Premlatiće te da ne progovoriš, da iza tebe ostane sramota ili ćutanje.

O jadno vrijeme, koje ne dozvoljavaš ni smisao ni junaštvo.

Tako sam, bespomoćno, velikim riječima spirao sa sebe stid.

Ustao sam i prohodao po sobi, kvrgavih nogu oblivenih suncem, rastreseno brojeći modre pečate po tijelu.

Mučenik, budala. Ne želim da budem ni jedno ni drugo. Oni misle da sam obična vaška.

A možda i jesam. Od svega što bih mogao da mislim i osjećam, ja se, evo, stidim sam sebe. I nejasno me tišti poniženje. Ne znam krivicu, ne znam krivce. Ne mislim na osvetu, nema u meni ljekovite mržnje, vuče se po mojim žilama nekakva zlovolja, kao gorušica.