10. 5. 2011.
Neću da mislim na Ramiza
Vlažni krovovi, vlažne tarabe, vlažni sokaci, prohladan vazduh, modro nebo, mlado sunce.
Ne znam kako, odjednom sam zaboravio sve, koračam kao kroz rosu, kroz svježu vodu, kroz lisnatu šumu, tijelom mi juri iskričava krv, obuzima me tiha bezrazložna radost, sve je u meni jasno i svijetlo, poput planinskog izvora.
Neću da mislim na Ramiza.
Koliko li je sati?
Neću da mislim, do podne.
Do podne.
Tražio sam mogućnosti izvan ovih kojima sam pritisnut. Ili se tijelo pobunilo protiv more koju mu je nametnula misao. Tijelo je pametnije od uma, zna sve o sebi, sve što mu treba, sve što mu ne treba, čak i ono što mi ne znamo. Tijelo je kao biljka, kao srna. Ne znam je li sreća ili nesreća sto to ne može biti potpuno.
A u podne, neću moći ništa da izbjegnem. I čim sam se sjetio svega, opet sam osjetio tromost udova i spletenost misli.
I opet sam čovjek koji se muči i ništa ne zna.
Meša Selimović
Пријавите се на:
Објављивање коментара (Atom)
....volim te Ramize! 20.11.2011. <3
ОдговориИзбриши