22. 5. 2011.
Život je san…
Pred njim je more i nebo, surovo prostranstvo koje nam uvijek ostaje strano i daleko. Kao i život.
Zrikavci nervozno zriču, uplašeni ili razdragani vrelinom, sve većom, i tišinom, sve potpunijom. Sunce, krvožedno, kezi oštre zube.
Sad će da ćuti i misli o njoj. Neka vrijeme teče.
Život je san…
Da li je to on rekao?
Ne, nije. On i ne zna da je život san.
Nikoga nema, a rečeno je. Nije zaspao da bi mogao usiniti te riječi.
Je li to dio nekog davno izrečenog razgovora što ga je kamen zapamtio? Je li to odjek odlutalih pa opet vraćenih riječi? Ili je nečije buduće govorenje, otkinuto od cjeline, ili tek začeto? Ili je palo u ovaj prostor odnekud izdaleka, odbilo se od neba. Ili nije ni postojalo?
Jeste, čuo je to negdje, možda u sebi, kao smirenu ili uplašenu misao, kao jato prhnulih ptica.
Život je san…
Je li Luonotar otišla u uvalu na kupanje?
To su riječi iz neke pjesme, to o snu. Ali sad mu zvuče tajanstveno. Imaju čudno značenje kad su ovako na okupu: svaka za sebe je obična.
Znači li to da mi samo sanjamo da živimo, a ne živimo? Sve što nam se dešava, nije stvarnost, već naš san o stvarnosti. Kakva je onda ta stvarnost, i da li postoji? Ili je sam san stvarnost?
Ko nas drži u snu, i ko nas budi?
Je li smrt buđenje? Je li život u smrti?
Zašto svi snovi nisu jednaki? Nekome su dati lijepi, i laki, i mirisni, nekome ružni, teški, smrdljivi.
Srećom, nisu uvijek isti. Naiđu prozračni, kao zora, šareno lijepi, kao cvijet.
Upravo je naišlo vrijeme njegovih lijepih snova. Možda to zaista nije stvarnost, ali on bi se zakleo da jeste: vidi, osjeća, uzdiše.
Meša Selimović
Пријавите се на:
Објављивање коментара (Atom)
Нема коментара:
Постави коментар