PTT screen

© Miha Skulj

Poslije noćne kiše. Svanulo krvavo jutro.
Blješte vode niz cestu ko male vatre.

Poslije noćne muke,
O, zašto mi crvenim jutrima
Navještaš nemirne dane?
Je li to neka nebeska šala
Suncu na njegovom putu? – O, lako je suncu,
Na nevidljivom koncu Tvoje sile hoditi nebom,
Vječno i isto!
A meni je teško držati korak u svirepoj igri
Sjaja i mraka nad mojom ubogom glavom.
I, ako je nesvjest konac ko i početak
Tog kratkog sna,
Zašto me budiš crvenim jutrima?

(1919)

© Miha Skulj

Oni što robuju danju
Ni noću ne nalaze sna.

Ne seća se čovek
Onoga što bi hteo,
Nego kroz jezu ćelija
I noć,
Tamne makaze škripe
I sablasna odela kroje.

Od mog života ništa nije moje.
Nemir u kome drhtim
Jedino je što osta – neki sati tuku! –
A sve ostalo posta
Tek mala, stara priča
O jagnjetu i vuku.

Samo kad zora sviće
– ko zna procese tela! –
Kô neko vrelo piće
Što zanosi i krepi,
Kratak san poteče, i zanos nerazmljiv:
Da su sva čuda i tajne bez imena i znaka,
Istine bez svedoka,
U meni sačuvane.

I još, pokatkad, dok spavam,
Dođe dah dalekih mora,
Topla ćilima, voća,
I raskoši nepoznate.

(1916)

Uteha snova