PTT screen

I dnevni obrok samoće. Strani su mi i ljudi kojima je strana ljepota samoće. Oduvijek sam jedan dio mog svjesnog dana morao provesti sam. Bježao sam iz društva, otkidao dio vremena od nužnog odmora, čak i od življenja, da bih bio nasamo sa sobom. Bio sam spreman da podijelim s čovjekom tanku koricu kruha, ali sam teška srca dijelio moju sirotinjsku sobu. Kad smo neprestano s ljudima, upoznamo tuđu unutrašnjost kao ponutricu izlizane kese. Ali desi se da ne znamo što sami mislimo i osjećamo. U besprekidnom društvu istapa se naša ličnost. Da bismo saznali našu intimnu misao, da bismo načuli naš vlastiti glas, potreban je dnevni čas usamljenosti. I putovati treba sam. Putovati još s nekim znači nositi sa sobom jedan dio onoga što ostavljamo, oduzimati jedan dio čara onom nepoznatom čemu idemo ususret. Znači u isti mah otići i ostati. Lišiš se mogućnosti da budeš stranac. A koliko li ljepote i u tome: biti stranac! U nekoj molitvi koju bih sastavio da je svakodnevno upućujem nekakvom bogu, jedan bi stavak neminovno glasio: „Podaj mi, gospode, nasušni obrok samoće!” 

Poznajem i muke osamljenosti. Ipak, kad bih, u nekom hipotetičkom paklu, morao da biram između muke besprekidnog društva i muka besprekidne usamljenosti, mislim da bih, još i danas, izabrao ove posljednje. 

Jer velike usamljenosti padaju na nas fatalno, od njih ionako nema lijeka. One su valjda urođena stvar. Naše vrhunske radosti i naša crna beznađa okrutno su nesaopćiva. U časovima kad najviše trebamo neke prisne blizine, nje nema: ona je nemoguća. (I koliko li uzaludne patnje od toga!) U svome najprisnijem i najbitnijem, čovjek je uvijek sam. Nosimo oko sebe svoju samoću kao svoju atmosferu. Naše samo jezgro ovijeno je tankom no nesaderivom opnom koja nas od svega odvaja. Biće — mala tačka svijesti, okružena beskrajem ništavila. I, najzad, čovjek i umire sam.