Приказивање постова са ознаком Pablo Picasso. Прикажи све постове
Приказивање постова са ознаком Pablo Picasso. Прикажи све постове

14. 6. 2014.

Čovek sa plavom gitarom


Pablo Picasso - Old guitarist
II

Ne mogu svet baš da uokružim,
Ali se trudim.

Pevam o glavi junaka, o velikom oku
I bronzanoj bradi, al' ne o čoveku.

Mada se trudim a ih što bolje skrpim
I da kroz njih dođem do čoveka.

Ako ova serenada o skoro čoveku
Nije ona prava, o stvarima kakve jesu,

Recite da je za ovu serenadu
Kriva plava gitara.



V

Ne govori nam o veličini poezije,
O plamsanju baklji u podzemlju,

O strukturi lukova u žiži svetlosti.
Na našem suncu nema senki,

Dan je žudnja a noć je san.
Nigde ni sene.

Zemlja je za nas, ravna i gola.
Bez sene. Pesništvo

Nadvisujući muziku mora da zameni
Himne i prazno nebo,

U pesništvu preuzećemo njihovo mesto,
Čak i u brbljanju tvoje gitare.




XIII

Bleda preotimanja plavog
Kvare bledilo ... ay di mi,

Plavi pupoljci i smolasti cvetovi. Budi zadovoljan -
Širenjem, prostiranjem - zadovoljan da budeš

Čista sanjarija imbecila,
Heraldičko središte plavog sveta,

Glatko setnoplavog, sa stotinu podbradaka,
S uspaljenim pridevom ljubavnika...



XXII

Poezija jeste predmet pesme,
Od nje pesma potiče

I u nju uvire. Između njih dve,
Između izvora i ušća, jeste

Odsustvo stvarnosti,
Stvari kakve jesu. Ili tako kažemo.

Ali, da li su one stvarrno odvojene? Da li to znači
I odsustvo za samu pesmu koja ostvaruje svoju

Pravu pojavu tamo gde je sunce zeleno,
Oblak crven, zemlja oseća, a nebo misli?

Od toga ona uzima. A možda nešto i daje
U opštoj izmeni stvari.


Volas Stivens, Čovek sa plavom gitarom (1937)

Iz knjige Volas Stivens: Pesme našeg podneblja, Matica srpska, Novi Sad; Cicero, Beograd; Pismo, Zemun; 1995.
Prevela Maja Herman-Sekulić. 


18. 1. 2012.

Ono u tebi


Portrait of Sylvette, 1954.
Pablo Picasso

Ono u tebi što izgrađuje tvoj život, ono već zna zašto. Tako je dobro da znamo da u nama unutra ima nekog koji sve zna, sve hoće, sve čini bolje nego mi sami.

Demijan
Herman Hese

13. 11. 2011.

Istinski se umjetnik boji svoje smionosti


Pablo Picasso


Koji se autentični stvaralac nad provalom svoje samosvojnosti nije upitao: je li ovo nepoznato i čudno u meni jedno preimućstvo ili deformitet? Kvalitet ili odsustvo nekog kvaliteta? Nesmisao i gluhoća za formu ili muke oko stvaranja neke nove forme? Istinski se umjetnik boji svoje smionosti. Treba biti na oprezu prema onima koji istrčavaju napred noseći transparent svoje originalnosti. Otkriće vlastite originalnosti, daleko je teži posao, nego što to plitkovi zamišljaju, a put do svoje ličnosti kudikamo duži i krivudaviji!


Proljeća Ivana Galeba
Vladan Desnica

Vladan Desnica: Jedino smrt je realna


Pablo Picasso


Smrt je ono što stvarima daje posvetu. Ona im pridaje znamen realnosti, ozbiljnost odistinskog. Ona svakoj stvari daje njeno dostojanstvo pred licem života. Ima ništavnih, beznačajnih života. Beznačajnih smrti nema. Svaka je smrt sveopći događaj, svačiji događaj. Jedan mali kataklizam. Crna rupa bez dna u tijelu kozmosa. Smrt iskupljuje svaki život. Živjeti se može i neozbiljno, i neodgovorno. Čitav naš život može da bude puka jedna fikcija, jedna strasna igra u zagrljaju bunila, jedna usijana iluzija prosanjana na rubu stvarnosti. Jedino smrt je realna. Ona je jedino što nam se u životu, u jednom dubljem smislu, stvarno događa.


Proljeća Ivana Galeba
Vladan Desnica

29. 4. 2011.

Takvo je moje ćutanje s tobom ove noći


Maya, Picasso's Daughter with a Doll. 1938.
Pablo Picasso

Smatram velikom slabošću i stvarno bih bio
potišten kada bih sve ovo što osećam,
morao da ti objašnjavam hudim jezikom
čoveka: rečima sumnjivim, rovitim, razjedenim
i nekorisnim.
Postoje svakodnevne, sasvim obične stvari,
koje su mnogima tajna.

“Najčvršća vrata su ona koja su širom otvorena”,
kaže jedan prastari zapis sa Tibeta.

Postoji govor koji će neko otkriti sutra, a
možda niko neće ni pokušavati da ga
otkrije. Ali ti ga već sada moraš obuhvatiti
mislima.
Jer to je jezik značenja, a ne dijalekt naziva.

Postoje kulture gestova, disanja ili vida.
Postoji vreme vremena i prostiranje prostora.
Postoji lepota lepote. Postoji istina istine,
stvarnost stvarnog, volja volje i moć moći.
Postoji kretanje kretanja, razmišljanje razmišljanja,
… postoji i ljubav ljubavi, sine moj.

Sve se ređe usuđujem da izgovaram reči, jer
uvek znače drugo nego što ja to želim.
Sve dalje su od govora i teško ih razabirem
u šumovima beskraja.

Tkivo tetovira na tkivo otiske nasleđa.
Takvo je moje ćutanje s tobom ove noći.
Opnu po opnu, ljusku po ljusku, sluz po sluz,
zamor među nama civilizacije protozoa, epohe
virusa, ćelije stena i vazduha, i ustavljena
koža vode i večnosti.
To je kao da se sporazumevamo u svim
vremenima, sada iz ovog trenutka, u kojem
smo se zadesili.

Pišem umesto tebe Snežani i Alisi. Šaljem
telegrame Pinokiju i Malom Princu. Javljam
se bar jednom dnevno telefonom
Galebu Džonatanu Livingstonu i Pepeljugi.
Ali ni reči odgovora. Znači da misle
na nas.
Ko zna glasove misli, retko kada se oglasi
glasom govora.
Ljudi se poštuju rečima, a vole ćutanjem.


Govor
Miroslav Antić

28. 4. 2011.

Sаmo ne više pаtnje!


The Old Guitarist, 1903.
Pablo Picasso

Sаmo ne više pаtnje!

Probudim se u noći i skrušeno šаpućem: sаmo ne više pаtnje!

Tаko sаm srođen s njom dа joj već dobro poznаjem zаkone, mjere i ćud. Znаm je kаko se rаđа, znаm kаko niče tupi ledаc bolа u dnu izmučene puti. Znаm je kаd kliktаvа lijeće, crnа preklаnа pticа, i krilom skršeno udаrа o stijenke svoje tjeskobe. Znаm je kаd, klonulа, pustа, bije čelom o hlаdni prаg beznаđа.

Dušа diše u pаtnji kаo more u plimаmа i osekаmа. Poznаm spečenu suhoću kаd presuše suze, kаd se u prsimа zgrune tvrdа ledenа gvаljа. Poznаm klonućа u pustoš bešćutnosti. Poznаm čаsove kаd je dušа prаznа kаo presušen bunаr. To je krаtаk predаh istrаpljenom mesu. A ondа, u dnu bunаrа, zаgrgolji opet vrutаk crnih vodа.

O, dobro poznаm mehаniku bolа!

Tаko sаm sviko nа pаtnju dа joj već dobro znаdem svаku boru nа licu i svаki topli prijevoj u nаborimа skutа.


Vladan Desnica

13. 10. 2010.

Golo osjećanje bivstvovanja


Pablo Picasso

Prisutan sam. Prisutan sam, ali ne učestvujem. I volim to. Pritajeno prisutan. Prisutan bez zapremine. Kao pomisao, kao sušta pomisao. Kao život sjene.

Uistinu mi se čini da niti što želim niti što pravo osjećam. I s nevjericom ispitujem to stanje. Radujem mu se. Tačnije, ne radujem mu se, jer je i to napor, i to je prezamorno za mene. Nego: ono me obasjava radošću. Onako kao što rano sunce osijava hladni kamen toplinom. Ispitujem ga s nevjericom. Jer se čisto pobojavam da se to ne promjeni, preokrene, da se pokaže da nije tako. Pribojavam se da odjednom ne osjetim svoju zapreminu u stvarnosti, da kroza me opet ne provri nemir nekog htijenja, da ne otpočne opet neko vrenje. Ne, neću to. Neću čuvstvovanja, već samo pukog osjećanja, kao stablo. Kao stablo što svojim osjetljivim likom, žilicama svog treptavog lišća, smolastom mekoćom svojih pupova osjeća svaku novu ugodu, svaku promjenu u životu zraka, a da pritom ništa ne čuvstvuje. Golo osjećanje bivstvovanja. Neka kroza me leprša miso, sneno i bez pravca, kao sanjiv leptir kroz igru sunčanih prošarica pod proljetnim krošnjama. Neka mnome protječu osjećanja, neka zabljesnu osjeti kao ribice što srebrnasto strugnu vodom pa nestanu. Golo osjećanje bivstvovanja.


Vladan Desnica