PTT screen

Gledamo se ispod oka. Rekao bih, onjuškujemo se, s onom pažnjom satkanom od radoznalosti i nepovjerenja, kao dva pripadnika različitih životinjskih vrsta. Ja se, naravno, pravim kao da ne znam kako je dospio amo i zašto je u takvom stanju: to bi učinilo da se još više zatvorio u se i naroguši prema meni. Zato mu ne prilazim s te strane.  Nastojim da mu pristupim kao čovjek čovjeku, da razgovaramo о općem. Ali ni to ne ide lako. Jer za njega kao da ne postoji to opće. Za njega postoji samo ono njegovo, specijalno i jedino. Ili bar kao da je sve ono »drugo« i »opće« tako sporedno i beskrajno nevažno da je otprilike isto kao da ne postoji.

Strašno zazirem od ljudi koje čitave ispunja i u kojima sve pokreće jedna jedina misao. Makar kako znatna ona bila, priviđa mi se kao opruga u drvenom lutku. Mora da je užasna ona saharska pustoš koja od te jedne jedine misli, od vječitog nošenja tog monokorda u sebi, caruje u takvim sprženim dušama. Zazirem od ljudi koji nikad ne misle protivno sebi. Nije dovoljno svoju misao jedanput zauvijek podvrći sumnji, jedanput zauvijek proventilirati — pa mir. Treba se svakodnevno umivati sumnjom, kao vodom.

...

I odvrnuo je glavu ne čekajući odgovora. Očevidno, nije ga zanimao; to je upitao tek onako, da budemo kvit.
— Čovjek.
Okrenuo je glavu k meni, s izvjesnim neshvaćanjem. Ponovio sam jasnije, slovkajući riječ po riječ:
— Ja sam čovjek. Tako, naprosto čovjek. Čovjek po zanimanju. Iz pasije, ako hoćete. 

Nije odgovorio. Umukli smo.

Lars Raun

Kad je izašla, osjetio sam olakšanje. Zbog nje sam, znači, uznemiren. Ne mogu da lažem i da se pravim žrtvom nekog svog uvjerenja. Ako i postoji, onda je to nekakvo trunje što leti iznad pustinje, vjetrom nabačeno sjeme dolutalo odnekud, skriveno i bezoblično rastinje pod maglom. A opet, stidim se da priznam kako sam posljednja fukara na ovom svijetu, koga biju na ulici kao prezrenog kokošara. Nizašto. Bez straha da će ikome odgovarati, bez straha da će bilo ko upitati: šta to uradiše od čovjeka? Ne mogu čak ni da tužim. Koga? Mrak, vještice? I zašto? Svijet bi mislio, kao i Mahmut kad me našao, da sam bio pijan. Ne tiče ih se ni što bih mogao da se okrenem protiv njih, samo bi se nasmijali. Mogu da misliim što god hoću, učiniti ne mogu ništa. U današnjem svijetu ostaju nam samo dvije mogućnosti. Prilagođavanje ili vlastita žrtva. Boriti se ne mozeš, kad bi i htio, onemogućiće te na prvom koraku, pri prvoj riječi, i to je samoubistvo, bez dejstva, bez smisla, bez imena i uspomene. Nemaš mogućnosti da kazeš ono što ti je na srcu, pa da poslije i stradaš. Premlatiće te da ne progovoriš, da iza tebe ostane sramota ili ćutanje.

O jadno vrijeme, koje ne dozvoljavaš ni smisao ni junaštvo.

Tako sam, bespomoćno, velikim riječima spirao sa sebe stid.

Ustao sam i prohodao po sobi, kvrgavih nogu oblivenih suncem, rastreseno brojeći modre pečate po tijelu.

Mučenik, budala. Ne želim da budem ni jedno ni drugo. Oni misle da sam obična vaška.

A možda i jesam. Od svega što bih mogao da mislim i osjećam, ja se, evo, stidim sam sebe. I nejasno me tišti poniženje. Ne znam krivicu, ne znam krivce. Ne mislim na osvetu, nema u meni ljekovite mržnje, vuče se po mojim žilama nekakva zlovolja, kao gorušica.

Šta je to s nama i sa životom, u kakve se to konce splićemo, u šta upadamo svojom voljom, u šta nevoljom, šta od nas zavisi, i šta možemo sa sobom. Nisam vješt razmišljanju, više volim život nego misao o njemu, ali kako god sam prevrtao, ispada da nam se većina stvari dešava mimo nas, bez naše odluke. Slučajnost odlučuje o mome životnom putu i o mojoj sudbini, i najčešće bivam doveden pred gotov čin, upadam u jedan od mogućih tokova, u drugi će me ubaciti samo druga slučajnost. Ne vjerujem da mi je unaprijed zapisan put kojim ću proći, jer ne vjerujem u neki naročit red ovoga svijeta. Ne odlučujemo, već se zatičemo. Strmoglavljeni smo u igru, punu nebrojenih izmjena, jednog određenog trenutka, kad nas samo ta prilika čeka, jedina koja nas može sačekati u toku mješanja. Ne možeš je zaobići, ni odbiti. Tvoja je, kao voda u koju padneš. Pa plivaš, ili potoneš.