2. 6. 2011.
Odlučio sam se za ljubav
 |
| Lars Raun |
Njegova mržnja prema zavičaju i prema ljudima, bila je samo povrijeđenost. A kad je misao o osveti izblijedela pred blizinom smrti, isplutala je sama od sebe njegova skrivena suština, ljubav prema korijenu i čežnja za blizinom ljudi.
Kakve misli, posljednje, prolaze njegovim mozgom što se gasi? Koje slike, koja tuga, koja radost, možda? Da li zamišlja rodni kraj, iz kojeg je bježao, bježeći od sebe? Da li vidi ljude koje je volio? Da li žali što nije drukčije živio? Da li se posljednje mrvice njegova sjećanja lijepe za zavičajno nebo djetinjstva, koje nikad ne zaboravljamo?
U početku ljubav,
u životu mržnja,
na kraju sjećanje.
Ljubav je ipak jača od svega.
A onda me ledeni znoj oblio zbog misli što mi je kao munja sijevnula u glavi. A ako sam se prevario? Ako je taj posljednji stisak polumrtve ruke bio samo poziv na osvetu?
Ne, neću tako da mislim, nemam prava da sve obezvrijedim sumnjom, sam je tražio da naša riječ, kakva bilo, bude posljednje što čuje. Zaboravio je osvetu u predsmrtnom času, i sjetio se onog što je volio a krio.
Ili se sjetio tek pošto je želju za osvetom saopštio Osmanu, umiren, siguran da će dug biti surovo vraćen.
Nisam saznao, obojica su ćutali, jedan mrtav, drugi živ ali nepovjerljiv, a želio sam da znam, rijetko sam kad nešto toliko želio, kao da bi mi to saznanje otkrilo mnoge tajne o ljudima.
Vidio sam smrt moćnog čovjeka, ubila ga je tuga, vidio sam možda, ubistvo iz daljine, vidio sam ljudsku mržnju, a mislio sam, kao opsjednut, samo na jedno: da li mu je posljednja misao bila osveta ili ljubav?
Kao da je o tome visio sav moj život.
Odlučio sam se za ljubav. Manje je istinito, i manje vjerovatno, ali je plemenitije. I ljepše: tako sve ima više smisla. I smrt. I život.
Tvrđava
Meša Selimović
Пријавите се на:
Објављивање коментара (Atom)
Нема коментара:
Постави коментар