23. 5. 2011.
Ne živi se samo o hljebu
 |
| freexel.deviantart.com |
Tek naknadno se sjetio ženinog spremanja, crne haljine i crne marame. Nije to uzalud.
A kad se vratila, tiha i smjerna, bio je siguran. Ali nije htio da pita: gdje si bila? Mogla bi i da ne kaže.
Rekao je:
— Je li bilo mnogo svijeta u crkvi? Zena ga je pogledala iznenađena: zar zna? I oborila oči, nije vrijedilo poricati:
— Mnogo.
To je bilo i njeno opravdanje.
Ali on nije pristajao na razlog broja:
— A otkad ti ideš na mise?
— Danas sam otišla.
— Zašto?
— Ne znam.
— Petnaest godina nisi išla. Od majčine smrti.
— Nisam.
— Pa zašto danas?
— Ne znam.
— Ništa mi nisi rekla.
— Bojala sam se.
— Znala si, znači, da se ne slažem s time. Zena je ćutala. Znala je.
Ali on nije baš tačno znao. Pogotovo nije znao pravi razlog zašto se ne slaže s tim njenim odlaskom u crkvu. Jednostavno mu je smetalo da se mijenjaju životne navike. A čudno je i što njega nije upitala za mišljenje. A nije dobro ni da se čuje kako su postali bigotni.
— Zašto si to učinila?
Postavljao je suvišna pitanja, jer je djelo učinjeno, a on nije načistu kako da postupi: da li da je izgrdi ili mirno s njom porazgovara, ili da ravnodušno pređe preko svega. Mogao je sve to da učini s jednakim opravdanjem. Zapravo, tek je trebalo da stvori svoje mišljenje o svemu tome, dosad ga nije imao. Ali je bio strog, za svaki slučaj.
Sreli su se, međutim, u nezgodnom trenutku. Ili je ona jutros ustala na lijevu nogu, ili je odlučila da konačno stane u odbranu nekog svog prava, ili joj je sveta misa dala snage da jednom bude i nakostriješena mačka.
— Zašto sam to učinila? — ponovila je njegovo pitanje za početak, da samu sebe podžeže. —
Pa šta sam to učinila? Otišla sam u crkvu kao što čini toliki svijet. Je li to zločin? Njena žestina ga je smekšala:
— Pa nije zločin, niti sam to rekao. Zašto izvrćeš moje riječi? Pitam samo: zašto?
— Zašto?
Njena teško izreciva muka raste u sveti bijes:
— Pitaš: zašto? Zato što mi je svega dosta. Sjedim ovdje danima, niko me ne pogleda, ni s kim riječ ne progovorim, ti hodaš svojim stazama, niko mi ne dolazi, kao da je ovo kugina kuća. Uželjela sam se Ijudskih lica, eto zašto!
— Ako je to razlog, mogla si otići u selo.
— Nije samo to.
Njena unutarnja vatra se naglo razgorijevala. Nije znao da se išta može zapaliti u njoj.
— Kakav je moj život, reci sam! Ali reci pošteno. Postala sam kao živinče, bože me sačuvaj.
Kuham, jedem, perem, spavam, hranim kokoške, i to je sve. A i ja imam dušu. Šta ću sa dušom?
On zaista nije mislio o tome da li ona ima dušu i šta će s njom.
— A i duša traži svoje — nastavljala je pobunjena žena. — Eto, kad se ti uveče napiješ pa zaspiš i počneš da hrčeš, ja iziđem pred kuću, sjednem na klupu, gledam zvijezde na nebu, i — plačem.
Prazno mi u duši.
— A kome je to puno u duši?
— Ne znam. I tebi je prazno. Ne bi pio toliko da nije.
— Je li ti žao što pijem? A pijem malo. Samo kad ima.
— Svejedno. Nije mi žao. Imam drugih briga. I tako, sjedim pred kućom, na nebu zvijezde, čudo božije, mjesečina svijetli na pučini, noć šapori oko mene, pa mi tužno u duši i mislim: Bože, zašto li ja živim ovako prazno? Sastavljam dan i noć, jutro i veče, a u meni ništa, kao u kokoški. Tuga.
— Kokoške ne znaju za tugu.
— Ja znam, čovječe. Sve se hvatam za grlo da ne zajaučem od neke muke.
— Zašto, ženo, ako boga znaš?
— Pusto mi je u duši. Prazno mi je srce.
— Pa ko je kriv za to?
— Niko. Moja nesreća, možda. Moj život, možda.
— Zato što smo siromašni?
— Zato što smo siromašni srcem i lijepim mislima. Eto, život sve više izmiče, djecu smo pogubili, mi smo se udaljili jedno od drugoga, riječ toplu ne kažemo ni jedno drugome ni drugim ljudima, gazim pustom stazom, ništa ne očekujem od sutrašnjeg dana, ni od kojeg dana više, samo je provalija i besmisao preda mnom. I strah.
— Od čega?
— Od božje srdžbe.
— Jesi li to sve čula od popa?
— Sama to osjećam.
— Što ne čitaš romane? Nekad si donosila od Ružićevih.
— Pokušavala sam, pa se na jedno mjesto vraćam nekoliko puta, ništa ne pamtim. Pa onda pomislim: kako to da mi je život ranije bio pun?
— Kad je to bilo?
— Davno.
— Bila si mlada.
— Nije zato. Već što sam u nešto vjerovala. U život, u tebe, u djecu, u nešto nepoznato što će biti lijepo, u neku nadu, svejedno u što. Starost je ružna najviše zato što nam oduzme sposobnost da u nešto vjerujemo.
— U varku!
— Svejedno. Svejedno! Važno je da duša nije prazna.
— I onda si se sjetila crkve i popova.
— Sjetila sam se djetinjstva. Sjetila sam se prvog pričešća i prve duge haljine s vijencem na glavi. Nikad nisam bila srećnija u životu.
— Zar baš nikad?
— Bila je to čista sreća. Sva bijela. Bez traga misli o sebi.
— Sreća je uvijek misao o sebi.
— Nije. Prava sreća je poklanjanje, samozaborav. Predavanje nečemu važnijem od nas.
— Bogu! — rekao je začuđen.
— Bog je sve ono što ne znamo, sve ono što želimo a ne shvatamo, sve ono što se ne može pojmiti umom, već srcem.
— Popovska naklapanja!
— Bog je odbrana od besmisla, od straha, od samoće.
— Bog je laž. Kako mogu vjerovati u ono za što znam da ne postoji.
— Ako želim da povjerujem, onda postoji. A ako postoji, makar i u mojoj želji, nije laž.
— Zašto ne povjerujemo u nešto što je čovjekovo?
— Sve Ijudsko je lažljivo.
— Glupost! Pa to je kraj razuma.
— Ni razum me nije usrećio.
— Jak razum!
— Kakav je, takav je.
Nije se slamala, branila je svoje vjerovanje.
Začudio se: prvi put u životu ova krotka žena se uspravila i imala svoju volju. Ili je njeno osjećanje praznine veliko i teško, pa brani stečenu varku, ili brani jednu potrebu koja je za nju postala istina.
Hodao je poslije toga pored groblja, ispeo se na šumsku kosu i vrludao kroz čestar borova gledajući pučinu, spustio se do morske obale i gazio sitni šljunak.
Praznina, mislio je.
Pustoš, mislio je.
Luda žena, šta joj je to palo na pamet! Kako ono kaže: vjerovala sam u život, u tebe, u djecu, u nešto lijepo, u neku nadu.
I šta sad? Život joj izmiče, ja joj nisam po-drška, djeca jedva i znaju da smo živi, ništa lijepo se nije zadržalo, nada je davno iščilila.
Luda žena, šta joj treba da o tome misli? Čim čovjek počne o tome da razmišlja, gotov je, izgubi mir i ravnotežu.
Neka je đavo nosi, on neće poći njenim putom. Što mu treba da misli je li mu srce puno ili prazno, je li mu duša zadovoljna ili tužna. Od čega bi mu srce bilo puno? Od godina što ga sve teže pritiskuju? Od izigranih želja? Od ovog nevoljnog zatočeništva kojeg ne može da se oslobodi? Od ispraznih snova što su na njegovoj životnoj stazi ostali kao prazne zmijske košuljice? Od ljubavi od koje nije ostao ni pepeo? Od samoće? Od besmislena trajanja u životu?
Ne, neće da postavlja sebi nerješiva pitanja, neće da se ubija. Živjeće kao i dosad.
Ali, zaista, ko se u svijetu raduje što on živi? Da li se on raduje što neko živi?
Da ili se više ičemu raduje? Ničemu, izgleda.
Hodao je sve sporije, mislio sve mučnije, upadao sve dublje u ono od čega je bježao.
Ostrvo
Meša Selimović
Пријавите се на:
Објављивање коментара (Atom)
Нема коментара:
Постави коментар