PTT screen

© Michael Magill

You Get So Alone at Times That It Just Makes Sense (1986)
Čarls Bukovski, Pesme 2. LOM, Beograd (2007). Preveo Flavio Rigonat.

Ne nikad nije,
Širom svijeta cijeloga,
Ne, nigde nije
Prepukla teška ploča nadgrobna
Uvijek i svugdje,
Širom svijeta cijeloga
Vjekova sviju
Mrci sniju i mrci zemljom bivaju,
Ali mi živi,
Širom svijeta cijeloga,
Ali mi jadni
Mi preželjni, mi hoćemo vječnosti.
I moj san je to,
Širom svijeta cijeloga,
Što no se sanja:
Da je ciknula ploča nadgrobna
I vječnost da je,
Širom svijeta cijeloga
Razvila krila
O, veče istine koje govori:
Ne pohode nas zvijezde,
Ne dozivaju grobovi,
Tvrdo spavaju mrtvi;
Živi su sjenke od oblaka;
Vječan je samo
Naš san o vječnosti.

© Miha Skulj

Poslije noćne kiše. Svanulo krvavo jutro.
Blješte vode niz cestu ko male vatre.

Poslije noćne muke,
O, zašto mi crvenim jutrima
Navještaš nemirne dane?
Je li to neka nebeska šala
Suncu na njegovom putu? – O, lako je suncu,
Na nevidljivom koncu Tvoje sile hoditi nebom,
Vječno i isto!
A meni je teško držati korak u svirepoj igri
Sjaja i mraka nad mojom ubogom glavom.
I, ako je nesvjest konac ko i početak
Tog kratkog sna,
Zašto me budiš crvenim jutrima?

(1919)

© Miha Skulj

Oni što robuju danju
Ni noću ne nalaze sna.

Ne seća se čovek
Onoga što bi hteo,
Nego kroz jezu ćelija
I noć,
Tamne makaze škripe
I sablasna odela kroje.

Od mog života ništa nije moje.
Nemir u kome drhtim
Jedino je što osta – neki sati tuku! –
A sve ostalo posta
Tek mala, stara priča
O jagnjetu i vuku.

Samo kad zora sviće
– ko zna procese tela! –
Kô neko vrelo piće
Što zanosi i krepi,
Kratak san poteče, i zanos nerazmljiv:
Da su sva čuda i tajne bez imena i znaka,
Istine bez svedoka,
U meni sačuvane.

I još, pokatkad, dok spavam,
Dođe dah dalekih mora,
Topla ćilima, voća,
I raskoši nepoznate.

(1916)

Uteha snova 

Paul Klee - Death and fire

umiranje ima svoju grubu ivicu.
sad nema bekstva.
stražar motri na mene.
njegovo loše oko.
sada robijam.
u samici.
okovan.
nisam ni prvi ni poslednji.
samo ti govorim kako je to.
sada sedim u svojoj senci.
lice ljudi postaje mutno.
stare pesme se i dalje čuju.
s rukom na bradi, sanjam
ni o čemu dok moje nestalo detinjstvo
skače kao delfin
u zamrznutom moru.


kao delfin
Čarls Bukovski 

Ruše se stubovi koji nebo drže