16. 5. 2013.
Iz Knjige nemira
Fernando Pessoa / Bernardo Soares (1888-1935)
KNJIGA NEMIRA
 |
| © Masao Yamamoto |
Predgovor
U Lisabonu postoji malen broj restorana ili blagovaonica, koji se nalaze iznad trgovina, na polukatu, s izgledom pristojne krčme i s nepodnošljivim prisnim ugođajem maloga mjesta bez željezničke postaje. Na tim polukatovima, osim nedjeljom kada su dobro posjećeni, često se susreću čudni tipovi, posve nezanimljiva lica, cijela paleta bića koja je život odbacio.
Želja za mirom i pristupačne cijene navele su me u određenom razdoblju mojega života da i sam budem stalan posjetitelj jednoga takvog polukata. Kada bih večerao oko sedam sati, uvijek bih susretao čovjeka čiji me izgled u početku i nije privlačio, no malo pomalo počeo me zanimati.
Bio je to muškarac tridesetih godina, mršav, prije visok nego nizak, pretjerano pogrbljen dok bi sjedio, manje dok bi stajao, odjeven s nekim ne posve nemarnim nemarom. Na blijedome licu, bez značajnih crta, odraz patnje nije pobuđivao zanimanje, a i teško je bilo odrediti koja se vrsta patnje tu odražavala, doimalo se da su raznolike – oskudica, tjeskoba kao i patnja što se rađa iz ravnodušja, a koja i sama proistječe iz dugotrajne patnje.
Uvijek je malo večerao, a zatim bi pušio duhan iz vrećice. Pomno je promatrao ljude koji su ondje bili, ne sumnjičavo, već s posebnim zanimanjem. No, nije ih promatrao kao da ih proučava, nego kao da ga ljudi privlače, ali bez namjere da im zapamti crte lica ili posebna očitovanja karaktera. Ta mi je neobičnost najprije privukla pozornost.
Počeo sam ga bolje promatrati. Utvrdio sam da stanovita inteligencija na neki nejasan način oživljava crte njegova lica. Ali klonulost i nepomičnost hladne tjeskobe tako su revno prekrivale njegovo držanje da je bilo teško razotkriti neko drugo obilježje.
Slučajno sam od jednog konobara u restauraciji doznao da je on trgovački službenik u nekoj obližnjoj firmi.
A onda se jednoga dana nešto dogodilo na ulici. Dvojica su se potukla pod prozorima restorana. Svi koji su se našli na polukatu potrčali su k prozorima kao i ja, a također i čovjek o kojemu govorim. Tom prigodom progovorio sam s njim poneku rečenicu, a on je uzvratio istim tonom. Glas mu je bio prigušen i drhtav, kao u ljudi koji ne očekuju ništa, jer je savršeno beskorisno nadati se. No, možda je besmisleno na taj način prikazivati mojega večernjeg znanca iz restorana.
Ne znam zašto, ali od toga smo se dana počeli pozdravljati. Drugom prigodom, jer nas je možda zbližila besmislena okolnost da smo obojica došli večerati u pola deset, započeli smo nevezan razgovor. U jednom me trenutku zapitao pišem li. Odgovorio sam da pišem. Spomenuo sam mu časopis Orfej koji se nedavno bio pojavio. On ga je pohvalio, pohvalio ga je prilično, a ja sam se tada zaista zapanjio. Rekoh da sam začuđen, jer je umjetnost onih koji pišu u Orfeju namijenjena manjini. On mi reče da je možda i on u toj manjini. Usput je dodao da mu ta umjetnost nije donijela nešto posebno novo, i plaho je napomenuo kako obično nema kamo poći niti što činiti, da nema prijatelje koje bi posjećivao, a ni čitanje knjiga naročito ga ne zanima, te noću običava ostati u svojoj unajmljenoj sobi i provoditi vrijeme pišući.
* * *
Svoje dvije sobe namjestio je - nesumnjivo žrtvujući neke bitne stvari - na neki način gotovo raskošno. Posebno se pobrinuo za stolce, rukohvate, presvlake, masivnost, te za zastore na vratima kao i za tepihe. Govorio je da se tako stvara unutrašnjost "koja daje dostojanstvo mučnini". U moderno uređenoj sobi mučnina postaje neugodnom, gotovo fizička bol.
Nikada ga ništa nije tjeralo na rad. Kao dijete živio je povučeno. Tako se dogodilo da nikada nije pripadao nikakvoj družini. Nikada nije pohađao nikakav studij. Nikada nije pripadao mnoštvu. Dogodila se s njim neobična stvar, tko zna, kada se bolje promisli, možda se to i ostalima dogodilo, da su se tijekom slučajnih životnih okolnosti izgradili na sliku i priliku svojih nagona, a mnogi tek slijedeći svoju inerciju i otuđenost.
Nikada se nije morao suočiti sa zahtjevima države ili društva. Izbjegao je zahtjevima vlastitih nagona. Nikada ga ništa nije približilo prijateljima ili ljubavnicama. Ja sam jedini, na neki način, bio u njegovoj blizini. No, premda sam uvijek živio s njegovom lažnom osobnošću i sumnjao kako me zapravo nikada nije smatrao prijateljem, shvatio sam da mu treba netko kome će moći ostaviti knjigu što ju je napisao. U početku me je to, kada sam shvatio, zaboljelo, no na kraju sam sve počeo promatrati na jedini način dostojan psihologa, te mi je bilo drago što sam mu ostao prijateljem i do kraja vjeran onome čemu me usmjeravao – objavljivanju ove njegove knjige.
Zanimljivo je da su mu čak i u tomu okolnosti bile naklonjene, jer je imao mene koji sam mu mogao poslužiti.
AUTOBIOGRAFIJA BEZ ČINJENICA
U ovim nepovezanim dojmovima, koji i ne žele biti povezani, ravnodušno pripovijedam svoju autobiografiju bez činjenica, svoju priču bez života. Ovo su moje Ispovijedi, i ako u njima ništa ne kažem, to je zato jer nemam što reći.
Odlomak 12.
Rođen sam u vrijeme kada je većina mladih izgubila vjeru u Boga. Razlog je bio isti zbog kojega su je stariji imali i ne znajući, naravno, zašto. Potom, budući da je ljudski duh prirodno sklon kritici zato što osjeća, a ne zato što misli, većina tih mladih ljudi izabrala je Čovječanstvo kao Božjeg nasljednika. Ja, međutim, pripadam onoj vrsti ljudi koji su uvijek na rubu onoga čemu pripadaju i ne vide samo mnoštvo koje ih određuje, nego i velika prostranstva unaokolo. Stoga nisam poput njih sasvim napustio Boga, a ni Čovječanstvo nisam nikada prihvatio. Smatrao sam da bi Bog, budući da nije vjerojatan, mogao postojati, a onda bi ga se i moglo obožavati. A Čovječanstvo, budući da je puka biološka ideja i nije ništa drugo do ljudska životinjska vrsta, nije vrijedno obožavanja više od neke druge životinjske vrste. Ovaj kult Čovječanstva, s njegovim obredima Slobode i Jednakosti, uvijek mi je nalikovao na oživljavanje drevnih obreda u kojima su životinje bile bogovi, ili su pak bogovi imali životinjske glave.
No, kako nisam znao vjerovati u Boga, a nisam mogao vjerovati u neki skup životinja, ostao sam kao i oni, na rubu ljudstva, na odmaku od svega onoga što se obično naziva Dekadencijom. Dekadencija je potpun gubitak nesvjesnoga, jer nesvjesno je osnova života. Srce bi, da može misliti, stalo.
Onima malobrojnima poput mene, koji žive ne znajući kako se živi, što još preostaje osim odricanja kao načina življenja i kontemplacije kao sudbine? Nisam znao što je religiozan život niti sam to mogao znati, jer nema vjere s razumom, ne može biti vjere u čistom umu čovjekovu, a ne možemo, zapravo, ni znati što s njom činiti pa nam ostaje, kao motiv za posjedovanje duše, estetsko promatranje života. I tako, otuđeni od slavljenja svih svjetova, ravnodušni na božansko i prezrivi spram ljudskoga, zaludno se predajemo osjetu bez namjere što se uzgaja u istančanom epikureizmu, kao što priliči našim moždanim ganglijama.
Zadržavajući od znanosti jedino njezino osnovno pravilo da je sve podvrgnuto kobnim zakonima protiv kojih ne možemo samostalno djelovati, jer djelovati bi značilo kako nam oni dopuštaju da djelujemo; i utvrđujući da se to pravilo podudara s drugim, starijim pravilom o božanskoj fatalnosti svih stvari, odustajemo od napora kao slabići koji su zabava snagatorima i svijamo se nad knjigom dojmova s velikom brižnošću proživljene erudicije.
Ništa ne uzimajući ozbiljno i shvaćajući da su nam naši dojmovi jedina izvjesna stvarnost, u njima se sklanjamo i istražujemo ih poput velikih nepoznatih zemalja. I ako se marljivo posvetimo, ne samo estetskoj kontemplaciji nego jednako tako i izrazu njezinih oblika i ishoda, onda proza ili stih što ga pišemo, lišeni želje i namjere da nekog drugog u nešto uvjere ili da pokrenu tuđu volju, nalikuju tek čitaču koji čita naglas kako bi dao objektivnost subjektivnom užitku čitanja.
Dobro znamo da svako djelo mora biti nesavršeno i da su najmanje sigurna ona estetska razmišljanja o kojima pišemo. No sve je nesavršeno, nema tako lijepog zalaska sunca koji ne bi mogao biti još ljepši, ili laganog povjetarca što nas uspavljuje, a koji ne bi mogao pružiti još spokojniji san. I tako ćemo mi, promatrači poput planina i kipova, uživati u danima kao u knjigama, snivati sve kako bismo to prenijeli u svoju bit i stvarat ćemo opise i raščlambe koji će, kada budu završeni, postati izvanjske stvari u kojima ćemo potom moći uživati kao u nekom popodnevnom događaju.
Ovo nije razmišljanje nekog pesimista poput de Vignyja, za kojega je život bio tamnica u kojoj je pleo slamu samo da se nečim zabavi i da mu prođe vrijeme. Biti pesimist znači gledati na sve tragično, a takvo je razmišljanje pretjerano i neugodno. Očito je da nikakvu vrijednost ne možemo pripisati djelu što ga stvaramo. Stvaramo ga, naravno, da se nečim zabavimo, no ipak nismo poput zatočenika koji plete slamu da skrene misli sa Sudbine, već s djevojke koja veze jastučnice, da se zabavi, i ništa više.
Na život gledam kao na svratište u kojemu se moram zadržati dok ne stigne kočija što vodi u bezdan. Ne znam kamo će me odvesti, jer ništa ne znam. Mogao bih ovo svratište shvatiti kao tamnicu, jer sam primoran tu čekati. Mogao bih ga shvatiti kao mjesto druženja, jer se ovdje susrećem s drugima. Međutim, nisam ni nestrpljiv ni običan. Nemam ništa protiv onih koji se zatvaraju u sobe i mlitavo leže na postelji u čekanju bez sna; nemam ništa protiv onih koji razgovaraju u sobama iz kojih do mene dopire ugodna glazba i glasovi. Sjedim pred vratima i napajam oči i uši na bojama i zvukovima krajolika, i polako, samo za sebe, pjevam pjesme koje skladam dok čekam.
Svakome će doći noć i stići kočija. Uživam na povjetarcu što su mi ga dali i u duši što su mi je dali da bih mogao uživati pa više ne postavljam pitanja i ne tragam. Ako ono što sam u ovoj knjizi napisao, a što će jednoga dana drugi čitati, može zabaviti putnike koji također prolaze, dobro je. Ako je ne pročitaju ili se ne zabave, opet je dobro.
2.
Moram izabrati ono što prezirem: ili san što ga moja inteligencija mrzi ili djelovanje koje moja osjećajnost odbija. Djelovanje za koje nisam rođen ili san za koji nitko nije rođen.
Kako prezirem i jedno i drugo, na kraju ne izabirem ništa. No, kako u stanovitim prilikama moram ili sanjati ili djelovati, miješam jedno s drugim.
3.
U dugim ljetnim poslijepodnevima volim mir donjega grada, a naročito onaj mir što ga u određenom dijelu dana njegova suprotnost naglašava, kada dan uranja u najveću vrevu. Ulica Arsenal, Ulica Alfвndega, produžetak tužnih ulica što vode na istok, gdje Carinarnica prestaje, crta isprekidana nepomičnim gatovima - sve to u meni budi tugu, kada za tih poslijepodneva uranjam i stapam se s njihovom osamljenošću. Živim u nekom dobu što prethodi mojemu. Uživam u osjećaju da sam suvremenik Cesбrija Verdea1 i u sebi nosim, ne stihove poput njegovih, nego istu tvar koja se nalazi u njegovim stihovima. Vučem za sobom, sve do noći, isti osjećaj života što ga imaju ove ulice. Danju se one ispune metežom koji ništa ne govori, noću se ispune izostankom meteža koji ništa ne govori. Danju nisam ništa, a noću sam ja. Nema razlike između mene i ulica što vode od Carinarnice, osim što su one ulice a ja sam duša, što ne mora ništa značiti pred bitkom stvari. Sudbina je ista, jer je apstraktna, i za ljude i za stvari - isto ravnodušno određenje u algebri tajne.
Ali, postoji još nešto... U ovim sporim i ispraznim trenucima iz duše mi do uma dopire tuga čitavoga bića, gorčina od pomisli kako je sve istodobno samo moj doživljaj i vanjska stvar koju ne mogu mijenjati. Ah, koliko me puta moji snovi uzdižu u stvarima, ne da mi nadomjeste stvarnost, već da bi mi se ispovjedili njihovi dvojnici u meni kako ih ne želim, kako mi se javljaju izvana poput tramvaja što zaokreće za posljednji ugao ulice ili poput glasa noćnoga izvikivača ne znam čega, a koji mi privlači pozornost i zvuči arapski, kao iznenadni vodoskok u jednoličnosti predvečerja!
Prolaze budući parovi, prolaze krojačice, prolaze užurbano dječaci u potrazi za zadovoljstvima, u svojoj vječno istoj šetnji puše umirovljenici svega, tu i tamo na vratima malo toga primjećuju zaustavljeni dokoličari, vlasnici trgovina. Spori, snažni i slabi novaci mjesečare u hrpama, vrlo bučni ili više no bučni. Ponekad se pojave normalni ljudi. Automobili su u ovo doba dana rijetkost, skladni su poput glazbe. U mojem je srcu smirena tjeskoba, a moj je spokoj satkan od rezignacije.
Sve to prolazi, i ništa mi od svega toga ne znači ništa, sve je to strano mojoj sudbini, strano čak i svojoj sudbini – nesvjesno, neka ide k vragu nenamjernost kada slučaj baca kamenje, jeka nepoznatih glasova – kolektivna salata života.
4.
... a s visine veličanstva svih snova, pomoćni knjigovođa u gradu Lisabonu.
No suprotnosti me ne poništavaju, oslobađaju me, a njihova ironija moja je krv. Trebao me je poniziti moj stijeg što ga podižem i smijeh kojim bih se trebao smijati samome sebi, to je truba kojom pozdravljam i oblikujem jedno svitanje u kojemu nastajem.
Noćna slava bivanja velikim i bivanja ništavnim! Sjenovita veličanstvenost nepoznatoga sjaja... I odjednom osjećam uzvišenost redovnika u osami i pustinjaka u povučenosti koji se upoznaje s Kristovom tvari u kamenju i u špiljama udaljenima od svijeta.
A na stolu moje besmislene sobe, pun prezira, predan i bezimen, ispisujem riječi za spas duše i pozlaćujem se nemogućim zalaskom sunca na visokim, prostranim i udaljenim planinama, na svojem kipu što zamjenjuje zadovoljstvo, i prstenu odricanja na mojem evanđeoskom prstu, nepomičnom dragulju mojega ushićenog prezira.
5.
Preda mnom su dvije velike stranice teške knjige, sa svojega nagnutog pisaćeg stola podižem umornih očiju dušu još umorniju od očiju. Onkraj ništavnosti svega ovoga, tek skladište, sve do Ulice Douradores2 poslagane su pravilne police, pravilni službenici, ljudski red i spokoj običnoga. Na prozorima su šumovi različitoga, a različiti su šumovi obični, kao i spokoj što počiva na policama.
Spuštam nove oči na dvije bijele stranice na kojima su moje pažljive brojke iznijele rezultate društva. I s osmijehom što držim da je moj, prisjećam se da život koji posjeduju ove stranice s nazivima robe i novcem, sa svojim bjelinama, crtama i slovima podvučenima ravnalom, jednako tako uključuje i velike pomorce, velike svece, pjesnike svih razdoblja, sve one o kojima nije ništa zapisano, gomilu nasljednika koje su izbacili oni zaslužni u svijetu.
Dok unosim bilješku o nekoj tkanini čije mi ime ništa ne znači, otvaraju mi se vrata Inda i Samarkanda, a perzijska poezija, koja nije ni iz jednoga ni iz drugoga grada, svojim kvartinama bez rime u trećem stihu, daleka je utjeha mojem nemiru. Ali ne griješim već pišem, zbrajam, i zapis teče, što uglavnom i treba raditi službenik ovoga ureda.
6.
Tako sam malo od života tražio i to malo mi je život uskratio. Snop sunčeve svjetlosti, polje, malo mira i malo kruha, tek da me ne tišti spoznaja da postojim i da ništa ne tražim od drugih ni drugi od mene. I upravo mi je to bilo uskraćeno, kao kada netko uskraćuje milostinju ne zato jer nije dobra duša, već zato da ne mora raskopčavati kaput.
Pišem ožalošćen u svojoj mirnoj sobi, sam kao što sam uvijek bio, sam kao što ću uvijek biti. I pitam se: utjelovljuje li moj glas, naizgled tako beznačajan, sve one tisuće glasova, žudnju za izražavanjem tisuća života, strpljenje milijuna duša potčinjenih poput moje svagdašnjoj sudbini, uzaludnom snu, čekanju bez znamena. U ovim mi trenucima srce jače kuca zato što sam ga svjestan. Proživljavam više zato što sam više čovjek. U svojemu biću osjećam religioznu snagu, neku vrstu molitve, nalik zvonjavi. No, poriv protiv mene spušta se iz uma... Gledam se na visokom četvrtom katu u Ulici Douradores, družim se sa snom; na napola ispisanom papiru vidim zaludan život bez ljepote i jeftinu cigaretu što je mrvim ponad stare bugačice. Ovdje, na ovome četvrtom katu ja tražim objašnjenja od života! Govorim što duše osjećaju! Pišem prozu poput veleumova i onih slavnih! Tako, ja, ovdje!...
7.
Danas, u jednom od nenamjernih i nepriličnih sanjarenja koja sačinjavaju veliki dio duhovne biti mojega života, zamislio sam se zauvijek oslobođenim od Ulice Douradores, gazde Vasquesa, knjigovođe Moreira, od svih službenika, momka, dječaka i mačka. U snu sam osjetio svoje oslobađanje, kao da su mi južna mora podarila čarobne otoke za istraživanje. Bio bi to odmor, ostvarena umjetnost, intelektualno ispunjenje mojega bića.
No, iznenada, za samoga snatrenja što se odvijalo u jednom kafiću, za skromnog podnevnog blagovanja, neugodan dojam prekine moj san: shvatio sam da bi mi bilo žao. Da, kažem to kao da govorim usput: bilo bi mi žao. Gazda Vasques, knjigovođa Moreira, blagajnik Borges, svi su oni dobri momci, veseli dječarac koji nosi poštu, mladac za sve poruke, umiljati mačak – sve je to postalo dijelom mojega života, ne bih sve to mogao ostaviti bez žaljenja, bez spoznaje da, ma kako mi se to činilo lošim, jedan dio mene ostaje sa svima njima i da bi oproštaj s njima bio napola nalik umiranju.
Osim toga, ako ih sutra sve napustim i svučem ovu odoru Ulice Douradores, kojoj bih se drugoj stvari priklonio – zašto bih se nekoj drugoj stvari trebao prikloniti? Koju bih drugu odoru navukao – zašto bih neku drugu morao navući?
Svi imamo gazdu Vasquesa, neki ga vide, neki ne. Moj se doista zove Vasques, i to je zdrav i ljubazan čovjek, kadikad grub, no to je samo vanjština, koristoljubiv, ali zapravo praveden, s pravednošću koja nedostaje mnogim velikim umovima i mnogim divnim ljudima ove civilizacije, desne i lijeve. Nekima je gazda taština, glad za gomilanjem bogatstva, slava, besmrtnost... Radije bih Vasquesa, čovjeka, mojega gazdu, s kojim se lakše nositi u teškoćama, nego sa svim apstraktnim gazdama svijeta.
Smatrajući da malo zarađujem, reče mi neki dan jedan prijatelj, dioničar tvrtke što uspješno posluje u cijeloj zemlji: "Vas iskorištavaju, Soares". Podsjetilo me to na ono što jesam, no kako u životu svi moramo biti iskorištavani, pitam se što je gore, biti iskorištavan od Vasquesa, vlastelina, ili od taštine, slavohlepnosti, podrugljivosti, zavisti ili nemogućega.
Ima onih koje sâm Bog iskorištava, pa su proroci i sveci u praznini svijeta.
I povlačim se, kao u dom što ga drugi imaju, u tuđu kuću, prostran ured, u Ulici Douradores. Zavlačim se za svoj radni stol kao za branik od života. Osjećam ganuće, ganuće do suza, prema tuđim knjigama gdje upisujem račune, prema staroj tintarnici kojom se služim, prema pognutim SŽrgiovim leđima, koji ispisuje otpremnice robe, tamo malo dalje od mene. Volim sve to, možda zato jer nemam što drugo voljeti, ili možda zato što ljubav jedne duše ne vrijedi mnogo, pa ako je moramo iskazati osjećajem, svejedno je pružam li je neznatnom izgledu svoje tintarnice ili neizmjernoj ravnodušnosti zvijezda.
8.
Gazda Vasques. Često sam neobjašnjivo opčinjen gazdom Vasquesom. Što mi znači taj čovjek, osim što je slučajna prepreka u mojem raspolaganju vlastitim vremenom tijekom dana? Prema meni se lijepo odnosi, sa mnom ljubazno razgovara, osim u grubim trenucima nepoznate zabrinutosti kada ni s kim ne govori lijepo. Dobro, ali zašto me zaokuplja? Je li on simbol? Je li razlog? Što je?
Gazda Vasques. Mislim na njega već s budućom čežnjom i znam da ću je osjećati. Živjet ću mirno u nekoj maloj kući u predgrađu nečega, uživati u miru u kojem neću stvarati djelo koje sada ne stvaram, i tražit ću da ga nastavim ne stvarati, razne isprike poput onih u kojima danas od sebe bježim. Ili ću biti smješten u neku ubožnicu, sretan u potpunoj propasti, pomiješan s jadnicima koji se smatraju genijima a nisu bili drugo do prosjaci sa snovima, zajedno s bezimenom gomilom koja nije posjedovala moć za pobjedu, ni dugotrajno odricanje da bi pobijedila bez borbe. Ma gdje bio, sjećat ću se s čežnjom gazde Vasquesa, ureda u Ulici Douradores, a jednoličnost će života za mene biti kao sjećanje na ljubavi koje mi se nisu dogodile ili pak pobjede koje nisu bile moje.
Gazda Vasques. Odande ga danas vidim, kao što ga odavdje sada vidim - srednji stas, zdepast, ograničeno nezgrapan i u prijateljstvu, iskren i odvažan, grub i nježan - šef, na stranu njegov novac u dlakavim i sporim rukama, s izraženim venama poput malih obojenih mišića, puni vrat, ali ne debeo, obrazi rumeni, istodobno napeti, pod tamnom mrljom uvijek obrijane brade. Gledam ga, gledam njegove pokrete energično spore, njegove oči koje mislima prodiru u vanjske stvari, preuzimam njegovu uznemirenost u trenucima kada nije sa mnom zadovoljan, a moja se duša veseli s njegovim osmijehom, širokim i ljudskim osmijehom, poput pljeska mnoštva.
Možda je to zato jer kraj sebe nemam nijedan drugi lik koji bi se isticao osim gazde Vasquesa, te mi se zato taj obični i čak priprosti lik često upleće u misli i udaljava me od mene samoga. Vjerujem da je on simbol. Vjerujem ili gotovo vjerujem da je negdje, u nekom dalekom životu, ovaj čovjek imao veću važnost u mojemu životu nego što je ima sada.
9.
Ah, shvatio sam! Gazda Vasques je Život. Jednoličan i prijeko potreban Život, opunomoćen i nepoznat. Taj banalni čovjek predstavlja banalnost Života. On je za mene sve izvanjsko, jer Život je za mene sve izvanjsko.
A ako ured u Ulici Douradores znači život, ovaj drugi stan, u kojemu boravim, u toj istoj ulici, za me predstavlja Umjetnost. Da, Umjetnost, koja boravi u istoj ulici gdje i Život, samo na drugome mjestu. Umjetnost koja je rasterećenje od života, ali nije rasterećena života, koja je jednolična poput samoga života, samo na drugome mjestu. Da, ova Ulica Douradores predstavlja za mene sav smisao stvari, rješenje svih zagonetki, osim ako one ne postoje, pa onda rješenja i nema.
10.
Tako isprazan i osjetljiv, sposoban sam za snažne i naporne poticaje, loše i dobre, uzvišene i niske, ali nikada s osjećajem koji bi se održao, nikada s uzbuđenjem koje bi trajalo i prodrlo u tvar moje duše. Sve je u meni nastojanje da budem nešto drugo, nestrpljenje duše prema samoj sebi, kao prema nekom nesnosnom djetetu, nemir što stalno raste i uvijek je isti. Sve me zanima a ništa me trajno ne veže. Svemu posvećujem pozornost i neprestano sanjam, pamtim najmanje izraze lica onoga s kim razgovaram, prikupljam sitne prizvuke njegovih izrečenih riječi, no dok ga slušam ne čujem ga, mislim na nešto drugo, i ono što mi od razgovora najmanje ostaje u pamćenju, to je ono o čemu se govorilo, o čemu sam govorio ja ili onaj s kojim sam razgovarao. Zbog toga često nekome ponavljam ono što sam mu već ponovio, ponovno ga ispitujem ono što mi je već odgovorio, ali zato mogu, u četiri fotografske riječi, opisati izraz lica kojim je izgovorio ono čega se ne sjećam, ili zatvaranje kapaka pri slušanju priče za koju se ne sjećam da sam mu je ispričao. Ja sam dvojica, a obojica smo udaljeni – sijamska braća koja nisu spojena.
11.
LITANIJA
Nikada se ne ostvarujemo.
Mi smo dva ponora - bunar spram neba.
12.
Zavidim, no ne znam zavidim li doista onima o kojima se može napisati biografija ili onima koji mogu pisati vlastitu biografiju. U ovim nepovezanim dojmovima, koji i ne žele biti povezani, ravnodušno pripovijedam svoju autobiografiju bez činjenica, svoju priču bez života. Ovo su moje Ispovijedi, i ako u njima ništa ne kažem, to je zato jer nemam što reći.
Što bi vrijedilo ili bilo korisno obznaniti? Ono što nam se dogodilo, dogodilo se svima ili se dogodilo samo nama. U prvom slučaju nije novost, a u drugom je nepojmljivo. Ako pišem što osjećam, to je zato što tako umanjujem vrućicu onoga što osjećam. Ono što ispovijedam nema važnosti, jer ništa nije važno. Sastavljam krajolike od osjećaja. Pravim godišnji odmor od senzacija. Potpuno shvaćam vezilje zbog tuge i one koje pletu čarape jer postoji život. Moja je stara teta slagala pasijans tijekom beskrajnih večeri. Ovo ispovijedanje osjećaja moj je pasijans. Ne iznosim ih kao onaj koji se služi kartama da bi doznao sudbinu. Ne slušam ih, jer karte u pasijansu nemaju tu vrijednost. Razmotavam se kao raznobojno klupko ili od sebe stvaram likove od konca poput onih što se napeti isprepleću na prstima, a djeca ih premještaju s ruke na ruku. Brinem se samo da palac ne promaši uzao koji mu je namijenjen. Zatim okrenem ruku i slika je druga. I počinjem iz početka.
Živjeti znači plesti čarapu od tuđih nakana. A dok se to radi, misao je slobodna i svi začarani kraljevići mogu šetati svojim perivojima između uranjanja i ponovnog uranjanja igle bjelokosne s kukicom. Kukičanje stvari... Predah... Ništa.
Uostalom, što mogu očekivati od sebe? Strahovitu istančanost osjeta i duboko poimanje toga da osjećam... Pronicavu inteligenciju da me uništi i snagu lakomog sna da me razonodi. Mrtvu volju i misao koja je ziba poput živa djeteta... Da, kukičanje...
13.
Bijeda mojega stanja nije otežana ovim združenim riječima, kojima malo pomalo stvaram svoju slučajnu i promišljenu knjigu. Trajem ništavan na dnu svakoga izraza, poput neotopljiva taloga na dnu čaše iz koje se pila samo voda. Ispisujem svoju književnost kao što ispisujem svoje trgovačke knjige - pozorno i ravnodušno. Pred prostranim zvjezdanim nebom i tajnom mnogih duša razaznaje se noć nepoznata bezdana i kaos ništavila - sve što zapisujem u pomoćne knjige i što pišem po ovom papiru duše, sve je na isti način svedeno na Ulicu Douradores i u manjoj mjeri na milijunske svjetove.
Sve je ovo san i tlapnja pa malo vrijedi kad bi san bio objavljivanje visoko vrijedne proze. Što vrijedi sanjati o kraljevnama, vrijedi li to više nego sanjati o ulaznim vratima ureda? Sve što znamo samo je naš dojam, a sve što jesmo nečiji je tuđi dojam, melodrama nas samih koji se tako osjećamo i koji se stvaramo svojim vlastitim živim gledateljima, svojim bogovima koje ovlašćuje Gradsko poglavarstvo.
14.
Spoznaja da će nedovršeno djelo biti loše. Još je gore, međutim, djelo koje se i ne započne stvarati. Ono koje se stvara, barem će biti stvoreno. Bit će jadno, ali će postojati, poput jadne biljke u jedinoj posudi moje povrijeđene susjede. Ta je biljka sva njezina radost, a kadikad i moja. Ono što pišem i što prepoznajem kao loše jednako tako može omogućiti trenutke u kojima neka povrijeđena ili ožalošćena duša zaboravlja još gore trenutke. To mi je dovoljno ili mi nije dovoljno, no nečemu služi, a takav je čitav život.
Mučnina što sadržava još samo slutnju drugih mučnina. Tugovanje već sada zbog toga što ću sutra biti tužan jer sam danas bio tužan - velike zbunjenosti bez svrhe i istinitog razloga, velike zbunjenosti...
... gdje, skupljen na klupi čekam na usputnoj postaji, moj prezir drijema u ogrtaču moje bezvoljnosti...
... svijet, od slika iz snova, istih onih od kojih je sastavljena moja spoznaja i moj život...
Trenutačna kolebanja nimalo me ne muče i ne traju u meni. Čeznem za protezanjem u vremenu i žudim da bezuvjetno budem ja.
15.
Osvojio sam, pedalj po pedalj, unutrašnje područje što se rodilo kao moje. Pretraživao unatrag, dio po dio, močvaru u kojoj sam ostao ništavan. Porodio sam svoje beskrajno biće, ali sam se bacio u okove samoga sebe.
16.
Tumaram između Cascaisa i Lisabona. Otišao sam u Cascais platiti porez za gazdu Vasquesa, za kuću koju ima u Estorilu. Unaprijed sam uživao u zadovoljstvu što će mi put pružiti, jedan sat do tamo, jedan sat natrag, s raznolikim izgledom velike rijeke i njezina atlantskoga ušća. A zapravo sam se na putu izgubio u apstraktnim razmišljanjima, i gledao ne vidjevši vodene krajolike kojima sam se veselio da ću ih vidjeti, a na povratku sam se izgubio u bilježenju ovih dojmova. Ne bih bio sposoban opisati ni najmanju pojedinost puta, ni najmanji vidljiv isječak. Zaradio sam ove stranice na zaboravu i proturječju. Ne znam je li to bolje ili gore od suprotnoga, što također ne znam što je.
Vlak usporava, ulazi na Cais do Sodre. Došao sam do Lisabona, ali ne i do nekog zaključka.
17.
Vrijeme je možda da učinim jedini napor, a to je da pogledam svoj život. Vidim se usred goleme pustinje. Govorim o onome što sam doslovce bio jučer, nastojim samome sebi objasniti kako sam stigao ovamo.
18.
Suočavam se mirno, bez ičega, osim nečega nalik smiješku u duši, sa zatvaranjem života u ovu Ulicu Douradores, u ovaj ured, u ozračje ovih ljudi. Imati što jesti i piti i gdje stanovati, pa malo slobodnog prostora u vremenu za snove, pisati – snivati – što bih više mogao tražiti od Bogova ili očekivati do Sudbine?
Imao sam velike ambicije i široke snove, no njih je imao i dostavljač ili krojačica, jer snove imaju svi ljudi, ono što nas razlikuje je snaga da se ostvarimo ili sudbina po kojoj nas stvaraju.
Po snovima sam jednak dostavljaču ili krojačici. Od njih se razlikujem jedino time što znam pisati. Tako je, to je čin, moja stvarnost što se razlikuje od njihove. Dušom sam isti kao i oni.
Dobro znam da postoje južni otoci i velike svjetske stra-sti, i...
Tako isprazan i osjetljiv, sposoban sam za snažne i naporne poticaje, loše i dobre, uzvišene i niske, ali nikada s osjećajem koji bi se održao, nikada s uzbuđenjem koje bi trajalo i prodrlo u tvar moje duše. Sve je u meni nastojanje da budem nešto drugo, nestrpljenje duše prema samoj sebi, kao prema nekom nesnosnom djetetu, nemir što stalno raste i uvijek je isti. Sve me zanima a ništa me trajno ne veže. Svemu posvećujem pozornost i neprestano sanjam, pamtim najmanje izraze lica onoga s kim razgovaram, prikupljam sitne prizvuke njegovih izrečenih riječi, no dok ga slušam ne čujem ga, mislim na nešto drugo, i ono što mi od razgovora najmanje ostaje u pamćenju, to je ono o čemu se govorilo, o čemu sam govorio ja ili onaj s kojim sam razgovarao. Zbog toga često nekome ponavljam ono što sam mu već ponovio, ponovno ga ispitujem ono što mi je već odgovorio, ali zato mogu, u četiri fotografske riječi, opisati izraz lica kojim je izgovorio ono čega se ne sjećam, ili zatvaranje kapaka pri slušanju priče za koju se ne sjećam da sam mu je ispričao. Ja sam dvojica, a obojica smo udaljeni – sijamska braća koja nisu spojena.
11.
LITANIJA
Nikada se ne ostvarujemo.
Mi smo dva ponora - bunar spram neba.
12.
Zavidim, no ne znam zavidim li doista onima o kojima se može napisati biografija ili onima koji mogu pisati vlastitu biografiju. U ovim nepovezanim dojmovima, koji i ne žele biti povezani, ravnodušno pripovijedam svoju autobiografiju bez činjenica, svoju priču bez života. Ovo su moje Ispovijedi, i ako u njima ništa ne kažem, to je zato jer nemam što reći.
Što bi vrijedilo ili bilo korisno obznaniti? Ono što nam se dogodilo, dogodilo se svima ili se dogodilo samo nama. U prvom slučaju nije novost, a u drugom je nepojmljivo. Ako pišem što osjećam, to je zato što tako umanjujem vrućicu onoga što osjećam. Ono što ispovijedam nema važnosti, jer ništa nije važno. Sastavljam krajolike od osjećaja. Pravim godišnji odmor od senzacija. Potpuno shvaćam vezilje zbog tuge i one koje pletu čarape jer postoji život. Moja je stara teta slagala pasijans tijekom beskrajnih večeri. Ovo ispovijedanje osjećaja moj je pasijans. Ne iznosim ih kao onaj koji se služi kartama da bi doznao sudbinu. Ne slušam ih, jer karte u pasijansu nemaju tu vrijednost. Razmotavam se kao raznobojno klupko ili od sebe stvaram likove od konca poput onih što se napeti isprepleću na prstima, a djeca ih premještaju s ruke na ruku. Brinem se samo da palac ne promaši uzao koji mu je namijenjen. Zatim okrenem ruku i slika je druga. I počinjem iz početka.
Živjeti znači plesti čarapu od tuđih nakana. A dok se to radi, misao je slobodna i svi začarani kraljevići mogu šetati svojim perivojima između uranjanja i ponovnog uranjanja igle bjelokosne s kukicom. Kukičanje stvari... Predah... Ništa.
Uostalom, što mogu očekivati od sebe? Strahovitu istančanost osjeta i duboko poimanje toga da osjećam... Pronicavu inteligenciju da me uništi i snagu lakomog sna da me razonodi. Mrtvu volju i misao koja je ziba poput živa djeteta... Da, kukičanje...
13.
Bijeda mojega stanja nije otežana ovim združenim riječima, kojima malo pomalo stvaram svoju slučajnu i promišljenu knjigu. Trajem ništavan na dnu svakoga izraza, poput neotopljiva taloga na dnu čaše iz koje se pila samo voda. Ispisujem svoju književnost kao što ispisujem svoje trgovačke knjige - pozorno i ravnodušno. Pred prostranim zvjezdanim nebom i tajnom mnogih duša razaznaje se noć nepoznata bezdana i kaos ništavila - sve što zapisujem u pomoćne knjige i što pišem po ovom papiru duše, sve je na isti način svedeno na Ulicu Douradores i u manjoj mjeri na milijunske svjetove.
Sve je ovo san i tlapnja pa malo vrijedi kad bi san bio objavljivanje visoko vrijedne proze. Što vrijedi sanjati o kraljevnama, vrijedi li to više nego sanjati o ulaznim vratima ureda? Sve što znamo samo je naš dojam, a sve što jesmo nečiji je tuđi dojam, melodrama nas samih koji se tako osjećamo i koji se stvaramo svojim vlastitim živim gledateljima, svojim bogovima koje ovlašćuje Gradsko poglavarstvo.
14.
Spoznaja da će nedovršeno djelo biti loše. Još je gore, međutim, djelo koje se i ne započne stvarati. Ono koje se stvara, barem će biti stvoreno. Bit će jadno, ali će postojati, poput jadne biljke u jedinoj posudi moje povrijeđene susjede. Ta je biljka sva njezina radost, a kadikad i moja. Ono što pišem i što prepoznajem kao loše jednako tako može omogućiti trenutke u kojima neka povrijeđena ili ožalošćena duša zaboravlja još gore trenutke. To mi je dovoljno ili mi nije dovoljno, no nečemu služi, a takav je čitav život.
Mučnina što sadržava još samo slutnju drugih mučnina. Tugovanje već sada zbog toga što ću sutra biti tužan jer sam danas bio tužan - velike zbunjenosti bez svrhe i istinitog razloga, velike zbunjenosti...
... gdje, skupljen na klupi čekam na usputnoj postaji, moj prezir drijema u ogrtaču moje bezvoljnosti...
... svijet, od slika iz snova, istih onih od kojih je sastavljena moja spoznaja i moj život...
Trenutačna kolebanja nimalo me ne muče i ne traju u meni. Čeznem za protezanjem u vremenu i žudim da bezuvjetno budem ja.
15.
Osvojio sam, pedalj po pedalj, unutrašnje područje što se rodilo kao moje. Pretraživao unatrag, dio po dio, močvaru u kojoj sam ostao ništavan. Porodio sam svoje beskrajno biće, ali sam se bacio u okove samoga sebe.
16.
Tumaram između Cascaisa i Lisabona. Otišao sam u Cascais platiti porez za gazdu Vasquesa, za kuću koju ima u Estorilu. Unaprijed sam uživao u zadovoljstvu što će mi put pružiti, jedan sat do tamo, jedan sat natrag, s raznolikim izgledom velike rijeke i njezina atlantskoga ušća. A zapravo sam se na putu izgubio u apstraktnim razmišljanjima, i gledao ne vidjevši vodene krajolike kojima sam se veselio da ću ih vidjeti, a na povratku sam se izgubio u bilježenju ovih dojmova. Ne bih bio sposoban opisati ni najmanju pojedinost puta, ni najmanji vidljiv isječak. Zaradio sam ove stranice na zaboravu i proturječju. Ne znam je li to bolje ili gore od suprotnoga, što također ne znam što je.
Vlak usporava, ulazi na Cais do Sodre. Došao sam do Lisabona, ali ne i do nekog zaključka.
17.
Vrijeme je možda da učinim jedini napor, a to je da pogledam svoj život. Vidim se usred goleme pustinje. Govorim o onome što sam doslovce bio jučer, nastojim samome sebi objasniti kako sam stigao ovamo.
18.
Suočavam se mirno, bez ičega, osim nečega nalik smiješku u duši, sa zatvaranjem života u ovu Ulicu Douradores, u ovaj ured, u ozračje ovih ljudi. Imati što jesti i piti i gdje stanovati, pa malo slobodnog prostora u vremenu za snove, pisati – snivati – što bih više mogao tražiti od Bogova ili očekivati do Sudbine?
Imao sam velike ambicije i široke snove, no njih je imao i dostavljač ili krojačica, jer snove imaju svi ljudi, ono što nas razlikuje je snaga da se ostvarimo ili sudbina po kojoj nas stvaraju.
Po snovima sam jednak dostavljaču ili krojačici. Od njih se razlikujem jedino time što znam pisati. Tako je, to je čin, moja stvarnost što se razlikuje od njihove. Dušom sam isti kao i oni.
Dobro znam da postoje južni otoci i velike svjetske stra-sti, i...
Da imam svijet na dlanu, mijenjao bih ga, siguran sam, za ulaznicu u Ulicu Douradores.
Možda mi je suđeno da vječno budem knjigovođa, a poezija ili književnost... leptir što mi slijeće na glavu i čini me utoliko smješnijim što je njegova ljepota veća.
Hoće li mi nedostajati Moreira, ali što znači čežnja pred velikim uzdizanjima?
Dobro znam da će dan kada postanem knjigovođa u tvrtki Vasques & Ca biti jedan od velikih dana u mojem životu. Znam to s prethodnom gorčinom i ironijom, no znam to s prednošću intelektualne izvjesnosti.
19.
U uvali na obali, između priobalnoga gustiša i obrađenih polja, uspinjao sam se iz neizvjesnosti ništavna ponora prema nestalnosti gorljive želje. Nisam trebao birati između pšenice i mnogih [ ], a daljina se protezala među čempresima.
Čarolija osamljenih riječi, ili složenih prema skladu zvučanja, s prisnim odjecima i značenjima što se razilaze istodobno se spajajući, raskoš rečenica umetnutih u značenja drugih, zloslutnost znamenja, nada šuma, i ništa drugo do mirnoća spremišta za vodu na imanjima djetinjstva mojih isprika... Između visokih zidina besmislene odvažnosti, u redovima drveća i u nemiru onoga što presušuje, drugi koji nisam ja čuo bi s tužnih usana ispovijed uskraćenu unatoč upornosti. Nikada više između fijuka koplja u dvorištu za gledanje, pa i kad bi konjanici ponovno stigli cestom što se vidi s visokih zidina, ne bi bilo mira u Dvorcu Posljednjih, niti bi drugo ime s ove strane ceste, osim onoga što dočarava noć s Maurkinjama, spominjalo to dijete koje je poslije umrlo od života i zadivljenosti.
Između brazdi u travi lagani su koraci utiskivali rupe u uznemirenu zelenilu, prolasci posljednjih izgubljenih duša što se vuku u odjecima poput sjećanja onih koji dolaze. Bili su stari oni koji su trebali doći, a mladi oni koji nikad neće doći. Bubnjevi su se valjali rubom ceste, a trube su nekorisno visjele u umornim rukama koje bi ih ispustile da još imaju snage nešto ispustiti.
No, ponovno su nakon čarolije ispuštali visoke zvukove završni jauci, a psi su okrenuli leđa u vidljivim drvoredima. Sve je bilo besmisleno kao korota, a kraljevne iz tuđih snova šetale su izvan samostana beskrajno.
20.
Često mi se tijekom mojega života, koji bi se našao pritisnut raznim okolnostima, događalo da sam se, u želji da ih se oslobodim, odmah našao okružen drugima iste vrste, kao da postoji stanovito stalno neprijateljstvo prema meni u nejasnome tkanju stvari. Iz grla čupam ruku što me guši. Vidim na svojoj ruci, kojom sam iščupao tu drugu ruku, zavezano uže što mi je palo u grlo u namjeri da me oslobodi. Pažljivo skidam uže i vlastitim se rukama gotovo zadavim.
21.
Postojali bogovi ili ne, njihovi smo sluge.
Možda mi je suđeno da vječno budem knjigovođa, a poezija ili književnost... leptir što mi slijeće na glavu i čini me utoliko smješnijim što je njegova ljepota veća.
Hoće li mi nedostajati Moreira, ali što znači čežnja pred velikim uzdizanjima?
Dobro znam da će dan kada postanem knjigovođa u tvrtki Vasques & Ca biti jedan od velikih dana u mojem životu. Znam to s prethodnom gorčinom i ironijom, no znam to s prednošću intelektualne izvjesnosti.
19.
U uvali na obali, između priobalnoga gustiša i obrađenih polja, uspinjao sam se iz neizvjesnosti ništavna ponora prema nestalnosti gorljive želje. Nisam trebao birati između pšenice i mnogih [ ], a daljina se protezala među čempresima.
Čarolija osamljenih riječi, ili složenih prema skladu zvučanja, s prisnim odjecima i značenjima što se razilaze istodobno se spajajući, raskoš rečenica umetnutih u značenja drugih, zloslutnost znamenja, nada šuma, i ništa drugo do mirnoća spremišta za vodu na imanjima djetinjstva mojih isprika... Između visokih zidina besmislene odvažnosti, u redovima drveća i u nemiru onoga što presušuje, drugi koji nisam ja čuo bi s tužnih usana ispovijed uskraćenu unatoč upornosti. Nikada više između fijuka koplja u dvorištu za gledanje, pa i kad bi konjanici ponovno stigli cestom što se vidi s visokih zidina, ne bi bilo mira u Dvorcu Posljednjih, niti bi drugo ime s ove strane ceste, osim onoga što dočarava noć s Maurkinjama, spominjalo to dijete koje je poslije umrlo od života i zadivljenosti.
Između brazdi u travi lagani su koraci utiskivali rupe u uznemirenu zelenilu, prolasci posljednjih izgubljenih duša što se vuku u odjecima poput sjećanja onih koji dolaze. Bili su stari oni koji su trebali doći, a mladi oni koji nikad neće doći. Bubnjevi su se valjali rubom ceste, a trube su nekorisno visjele u umornim rukama koje bi ih ispustile da još imaju snage nešto ispustiti.
No, ponovno su nakon čarolije ispuštali visoke zvukove završni jauci, a psi su okrenuli leđa u vidljivim drvoredima. Sve je bilo besmisleno kao korota, a kraljevne iz tuđih snova šetale su izvan samostana beskrajno.
20.
Često mi se tijekom mojega života, koji bi se našao pritisnut raznim okolnostima, događalo da sam se, u želji da ih se oslobodim, odmah našao okružen drugima iste vrste, kao da postoji stanovito stalno neprijateljstvo prema meni u nejasnome tkanju stvari. Iz grla čupam ruku što me guši. Vidim na svojoj ruci, kojom sam iščupao tu drugu ruku, zavezano uže što mi je palo u grlo u namjeri da me oslobodi. Pažljivo skidam uže i vlastitim se rukama gotovo zadavim.
21.
Postojali bogovi ili ne, njihovi smo sluge.
Fernando Pesoa, Knjiga nemira
S portugalskog prevela Tanja Tarbuk.
10. 5. 2013.
Bacanje budilnika
moj otac je uvek govorio: „rano leganje i
rano ustajanje, daje ti pamet, imanje i
zdravlje.“
u našoj kući svetlo se uvek gasilo u 8
i ustajalo se u zoru na vonj
kafe, jaja i pržene slanine.
otac se pridržavao ovog načela
ceo svoj život i umro mlad, golja
i, mislim, ne preterano pametan.
zato sam odbacio njegov savet, pa je
to, za mene, postalo kasno leganje i
kasno ustajanje.
ne kažem da sam osvojio
svet, ali izbegao sam
bezbrojne jutarnje gužve u saobraćaju,
zaobišao neke od uobičajenih klopki u životu
i upoznao neke čudne, predivne
ljude
među kojima i
sebe - nekoga koga moj otac
nikad nije
upoznao.
Čarls Bukovski, Bacanje budilnika
Preveo Flavio Rigonat
5. 5. 2013.
Miloš Komadina: Bar dvojica
 |
| © Pini Hamou |
Uvek nas je bar dvojica.
Tako mi nikad nije dosadno,
tako nikad nisam sam.
Legnem da se odmorim.
I njemu cvile pluća.
Njemu cvile pluća,
a ja ništa ne osećam.
Danas sam mnogo pušio.
Sve ti ovo govorim
da budeš vrlo oprezan,
da budeš veoma pažljiv
kada se opet sretnemo.
Jer možda neću biti onaj
koga si prošli put sreo.
Miloš Komadina, Bar dvojica
Tako mi nikad nije dosadno,
tako nikad nisam sam.
Legnem da se odmorim.
I njemu cvile pluća.
Njemu cvile pluća,
a ja ništa ne osećam.
Danas sam mnogo pušio.
Sve ti ovo govorim
da budeš vrlo oprezan,
da budeš veoma pažljiv
kada se opet sretnemo.
Jer možda neću biti onaj
koga si prošli put sreo.
Miloš Komadina, Bar dvojica
3. 5. 2013.
Čarls Bukovski: Niko osim tebe
 |
| Gilbert Garcin, Diogenes or lucidity, 2005. |
niko te ne može spasiti osim
tebe.
naći ćeš se ponovo i ponovo
u gotovo nemogućim
situacijama.
oni će pokušati ponovo i ponovo
pod izgovorima, pod maskama
i silom
da te natjeraju da podlegneš, odustaneš
i/ili tiho umreš
iznutra.
niko te ne može spasiti osim
tebe
i biće dovoljno lako da ne uspiješ
tako lako
ali nemoj, nemoj, nemoj.
samo ih posmatraj.
slušaj ih.
zar želiš to da budeš?
bezličan, bezdušan, bezosjećajan
stvor?
zar hoćeš da doživiš
smrt prije smrti?
niko te ne može spasiti osim tebe
ti si biće vrijedno spasa.
to je rat koji nije lako dobiti
ali ako je išta vrijedno pobjede onda je
to ovo.
razmisli o tome.
razmisli o spasavanju sebe.
tvog duhovnog sebe.
tvog hrabrog sebe.
tvog pjevajućeg magičnog sebe i
tvog prelijepog sebe.
spasi ga.
ne priključuj se mrtvima u duši.
održavaj sebe
humorom i skladom
i na kraju
ako je neophodno
uloži i cijelog sebe u tu borbu,
bez obzira na izglede,
bez obzira na
cijenu.
samo ti možeš da spasiš sebe.
učini to! učini!
i tada ćeš tačno znati
o čemu govorim.
Čarls Bukovski, Niko osim tebe
Пријавите се на:
Постови (Atom)