26. 10. 2011.
Branko Miljković: Grob prijatelja
 |
| Veri Apriyatno |
pukotini u vremenu
Prstima uzimam obalu
(nema te među prstima)
Drvo i njegova noć
čekaju te na obali dve zelene večnosti
Tvoj glas sanja nešto teško
u dnu kamena
Ležiš u tamnoj i dubokoj
pukotini u vremenu
pukotini u vremenu
Grob prijatelja,
Branko Miljković
Branko Miljković
24. 10. 2011.
Vatreni borac koji ne prihvata poraz
 |
| Rafal Olbinski |
Znaš ono kada ti se osoba koju potajno voliš obrati
i saopšti ti vijest da je u sretnoj vezi,
i onda samo osjetiš kako se sve u tebi
kida na male komade, poput nakvašene maramice,
i ona zadnja brana,
koja je stajala tako dugo između
i štitila tvoje srce od vanjskog svijeta,
samo se ponosno nagne i padne unazad,
i tako puštajući milione litara tuge da poteku
divljački i ludo.
Želiš da se ponašaš normalno,
da ne otkriješ svoje tajne pred tom osobom,
no to ti ne ide od ruke.
Počinješ se znojiti i oči ti ne mogu izdržati toliku bol
pa plaču unutra, u sebe, u moždane komore,
Veliki Potop! No nigdje nema Noine barke.
Gdje je vražija Noina barka?!
Pa eto je ispred tebe, idiote,
eto je, ali ti je nikada nećeš imati.
(Kreneš voditi neke besmislene monologe)
I tako, kao vatreni borac koji ne prihvata poraz,
stojiš i treseš se, praviš čudne gestikulacije
ruke kao da same od sebe žele da privuku tu osobu
ka tvom trupu,
ali ih svjest sprečava da to urade,
pa izgledaš kao da se miluješ i umivaš, i udaraš, i prekrivaš
nakrivljene usne njima.
I stojiš tako, vučeš klavir sa jednom dirkom koja radi za sobom,
tri velika tenora ti pjevaju njenu omiljenu pjesmu na uho.
Znaš ono, stojiš tako i gledaš u tu osobu koju potajno voliš,
stojiš slomljen i sa zgrčenim očima gledaš nju.
Želio bi nešto izustiti, no tvoja usta samo ispuštaju
mlaku aromu beznađa i zadnje vapaje leptirova što su ti upravo uginuli
u stomaku.
Znaš ono, buljiš tako, razočaran kao dijete koje sazna
da deda Mraz ne postoji.
Ona ti kaže: "Halo, jesi li dobro?" i maše ti
svojom rukom ispred očiju.
A ti se treseš još uvijek, kao tužna vrba,
slegneš ramenima i okreneš se poput vojnika.
Tek kada oči ne vide nju, tek tada možeš da pustiš suzu.
Istisneš neke jadne slogove poput "Moram ići."
kroz zube i "ponosno" nastaviš marširati.
Poput fudbalera koji je pred punim stadionom
promašio odlučujući penal,
laganim korakom napuštaš mjesto zločina.
Tog dana desila se kidnapovanje i ubistvo.
Pitaš koga?
Pa moga srca, naravno.
Znaš ono kada tu istu osobu moraš svaki dan gledati,
jer je ta osoba tvoj najbolji prijatelj...
Znaš?
E molim te onda pošalji poruku od mene svom srcu
reci da sam mu rekao da primi moje saučešće.
Ne brini, znaće ono šta sam mislio reći s tim...
Češalj, slon i kontrabas u borbi protiv stolice bez naslona
Aleksandar Slavnić
9. 10. 2011.
Doći do sebe samoga
 |
| Gilbert Garcin |
Nema nijedne, nijedne, nijedne dužnosti za probuđene ljude osim ove jedne: tražiti samoga sebe, postati čvrst u sebi samome, napipati svoj vlastiti put koji vodi unapred, kuda god bilo da vodi. - To me je potreslo duboko, i to je bio za mene plod ovog doživljaja. Često sam se bio igrao slikama budućnosti, često sanjao o ulogama koje bi mi mogle biti dodeljene, kao pesniku možda, ili proroku, ili kao slikaru, ili ma na koji drugi način. Sve je to bilo ništavno. Ja nisam postojao da bih pisao pesme, da bih držao propovedi, da bih slikao; ni ja niti iko drugi nije postojao toga radi. To je sve proizilazilo samo uzgred. Pravi poziv za svakoga bilo je samo jedno: doći do sebe samoga. Bilo da on okonča kao pesnik ili kao umobolnik, kao prorok ili zločinac - to nije bila njegova stvar; jest, to je na kraju krajeva bilo bez značaja.
Demijan
Herman Hese
Пријавите се на:
Постови (Atom)