PTT screen

vetar je jak noćas
ledeni vetar
i ja mislim na
sve one beskućnike.
nadam se da neki od njih imaju
flašu crnog vina.

tek kad si beskućnik
primetiš da je
sve
nečije vlasništvo
i da postoje brave na
svemu.

tako je to u demokratiji:
uzmeš šta možeš
trudiš se da to zadržiš
i dodaš nešto
ako je moguće.

tako je i u diktaturi:
osim što tamo ili porobe ili
unište svoje
podanike.

mi samo zaboravljamo
naše.

u oba slučaja je
jak
ledeni
vetar.


životi iz kontejnera
Čarls Bukovski

(You Get So Alone at Times That It Just Makes Sense, 1986)

L'examen de conscience (Self searching), 2007. Gilbert Garcin

klonio sam se čorbe za bednike, vojske spasa
i svih
takozvanih utočišta.

bio sam tako jezivo mršav da sam
kad se okrenem
jedva video svoju senku
pod bleštavim popodnevnim suncem.

nije mi bilo važno, dokle god sam što dalje od
gomile.

a čak je i na tom dnu bilo
uspešne i neuspešne
gomile.

ne mislim da sam bio umobolan
mada mnogi
umobolni tako
misle

ali sada
mislim:
ako me išta spaslo
bilo je to izbegavanje
gomile.

to je bila moja
hrana

i sada
je.

smestite me u sobu sa više od
3 čoveka
i odmah se ponašam
bolesno,
čudno.

jednom sam
čak pitao svoju ženu: slušaj, mora da sam
bolestan… možda bi trebalo da odem kod
psihijatra?

Isuse, rekao sam, možda me izleči
i šta ću
onda?

samo me pogledala i
zaboravili smo
čitavu
stvar.


Volšebna kletva
Čarls Bukovski


(You Get So Alone at Times That It Just Makes Sense, 1986)

Juče sam na ulici vidio čovjeka
koji je četiri puta donirao srce.
Sada pravi nadgrobne spomenike
u obliku rupe koja se nalazi u njegovom grudnom košu.
Danas sam vidio prave pravcate kriminalce;
Ljude koji kradu Bogu dane i ubijaju vrijeme.
Šta me sutra očekuje?
Odijela, bahati osmijeh lokalnog serijskog silovatelja
koji trči sa otkopčanim šlicom kroz trg.
Gospodara muva, masnog ogavnog nitkova
kome tkivo ispod zapuštenih noktiju odiše na nemilosrdnost.
Sve to mene ne dodiruje.
Zašto?
Po noći ti i ja smo šestar.
Ti si ona hladna igla koja stoji u jednom mjestu.
A ja, ja kružim oko tebe.
Ti i ja pravimo krug
koliko širok toliko i dug.
Ne mogu to da izdržim.
Toliko puta sam kružio, podebljavao taj krug,
na kraju je srce moje olovke naprosto puklo.
Izađem napolje
odem do najbližeg šanka
i pružim se po njemu poput starog persijskog tepiha.
Ne sjećam se tačno koliko puta sam tako sjedio
u kasne gluve sate, pio loš apsint i mravlju kiselinu
(tek kad se ne brineš o sebi, tada te i druge muke ne brinu).
Koliko puta mi je ujutro sunce zavijalo latinske pjesmice
o mračnoj strani Mjeseca dok sam ja ležao polumrtav?
Pitam se:
Da li me mrziš sa onom istom mojom ljubavlju koju mi nisi uzvratila?
Osjecam se kao goli prosjak u bazenu punom zlatnih kašika.
Tješim se...
Mozda smo se mimoišli
možda si hodala jednog dana po kiši
a ja, teturajući, nisam prepoznao tvoje lice
ispod kabanice.
Okupiran tužnim frulašima i kulama od kreditnih kartica,
hodam sad kroz grad
a po ovoj mamurnoj ulici prati me ulična filharmonija
plavih auta i uličnih znakova.
Htio sam ti reći jednom prilikom da te volim
ali znaj, shvatio sam da su sve te stvari klišei
a ti i ja smo osuđeni na neopjevanu odiseju.
E draga moja, u ovoj eri buke i šarenila,
ti i ja smo zadnje zvijezde nemog filma.


Herostrat
Aleksandar Slavnić

L’égoïste (The selfish), 1998. Gilbert Garcin

Ne znam koliko duša imam. Menjam se svakog trena. Stalno me progone. Nikad sebe nisam našao niti sebi poverovao. Dušu imam samo. Ko dušu ima, mira nema. Ko vidi, samo je ono što vidi. Ko oseća, nije ono što je. Držim se onoga što jesam i što vidim, oni me vraćaju a ne ja sâm. Svaki moj san i moja želja je ona koja se rađa a moja nije. Ja sam slika sebe samog. Na sopstvenom putu služim, različitom, nestalnom, usamljenom. Ne znam osetiti gde sam. Zbog toga, lud čitaću svoje biće, kao stranice. Ono što sledi, predviđeno nije što je prošlo, zaboravljeno je, beležim napomenu onoga što pročitah ono što prosudih i osetih. Čitam ponovo i kažem: ”Zar sam to bio ja?” zašto sam to napisao, samo Bog zna.

Não sei quantas almas tenho. Cada momento mudei. Continuamente me estranho. Nunca me vi nem achei. De tanto ser, só tenho alma. Quem tem alma não tem calma. Quem vê é só o que vê, Quem sente não é quem é, Atento ao que sou e vejo, Torno-me eles e não eu. Cada meu sonho ou desejo É do que nasce e não meu. Sou minha própria paisagem, Assisto à minha passagem, Diverso, móbil e só, Não sei sentir-me onde estou. Por isso, alheio, vou lendo Como páginas, meu ser O que segue não prevendo, O que passou a esquecer. Noto à margem do que li O que julguei que senti. Releio e digo: «Fui eu?» Deus sabe, porque o escreveu.

Ne znam koliko duša imam / Não sei quantas almas tenho

Au musée (At the museum), 1999. Gilbert Garcin

Još kad si mali,
misliš da čudovišta žive ispod tvog kreveta.
Kada malo odrasteš shvatiš da,
ta stvorenja koja su u tebi stvarali
onu vrelu paniku i paranoju,
ne žive ispod tvog kreveta.
Naprotiv, ta stvorenja, statue straha,
su upravo ona stvorenja što su
posjekla drveće od kojih se napravio tvoj krevet,
i stvorenja koja su preradila to drveće
u svojim fabrikama da bi taj tvoj krevet bio udoban.
Zapitaj se i shvatićeš da je, za samo tvoj jedan krevet
srušeno barem dvadeset drva, i zamisli da je u svakoj od tih krošnji
bilo barem 10 ptica.
200 ptica je ostalo bez svoga udobnog dom i sna
samo zato da bi ti mogao ostati budan do kasno u noć
i misliti o svojim besmislenim problemima, dok te
te tvoje brige polako ne odvuku u gorko-slatku komu.
"Hoću li napokon dobiti onu haljinu što sam oduvijek htjela?
Da li izgledam debelo?
Zašto se ne mogu udebljati?
Zašto me ona ne voli?
Hoće li me danas on primjetiti?"

Popeo sam se na najvišu stijenu i sjeo
na neku fino izglačanu površinu.
Vjetar je mirisao na stare knjige.
Krvavo sunce je svojim zadnjim zracima
pozdravljalo Mjesec i mene, noćnog grabežljivca
koji vreba i pažljivo posmatra fosforne čestice na nebu.
Večeras ajkule sanjaju ljude.
Odmičem se od samog sebe.
I polako shvatam zašto ne volim tebe.
Izvršila si nuklearni napad na moj rodni grad. Ne prepoznajem ga više.
Svoje ogromne betonske sinove si postavila na sva moguća mjesta.
Ukrala si Auororu Borealis iz mojih očiju.
Gradiš mostove da bi spojila ljude,
a odvajaš rijeke, vodene porodice, svojim branama.
Ali ipak... ne mogu da osjećam mržnju prema tebi niti bilo čemu
u ovom trenutku.
Mogu samo da se pitam da li postoji išta ljepše
od čekanja zalaska sunca pa opet iščekivanja izlaska sunca na istom mjestu.
Kako se sa prvim zracima, ptice polako uzdižu ka nebesima
a sve biljke polako okreću svoje zelene kičme u pravcu sunca.
U tom trenutku sam htio da sve svoje vene i arterije istrgnem iz sebe
i da se povezem sa vlasima travi u jedan ogroman Gordijev čvor.
Htio sam svoju kičmu pružiti sve do vrha ovog brda, u obliku stepenica.
No, probudio me je dodir nekog stranca, koji me je, ovlaš,
dodirnuo svojim jeftinim svilenim odjelom u gomili.
Miris auta i vječnog ljudskog bunila se protezao
do kraja popločane vrele ulice.
Ljudi su gledali u svoje ručne zglobove
a druga im je ruka bivala stalno prislonjena na uho.
S njima se više nije dalo pričati. Njihov svijet je plastičan.
I zato ti kažem, ne pitaj me zašto sam razočaran,
uberi mi cvijet i sjedni sa mnom ispod ogromne sjenke u šumi.
Ako ja skočim bos u lokvu, skoči i ti.
To će biti dovoljno da mi popraviš barem jedan dan.

Danas sam dobio pismo od Boga.
Rekao je da je zahvalan na mome pismu
i da mu je drago što čuje da sam prestao vjerovati u njega.
Kaže da mu je to dalo snage da krene mjenjati svijet,
da će pokušati da napravi ovu Zemlju boljim mjestom
i, kaže, da ću možda tada promjeniti mišljenje o njemu.
Nadam se... nadam se... sve je moguće...

Rob Gonsalves

Neki ljudi su mladi i ništa
više,
a neki ljudi su stari i ništa
više,
a neki ljudi ni stari ni mladi
i samo to.

I da muve nose odjeću
i sve zgrade izgore u
zlatnoj vatri
Da se nebo zaljulja kao trbuh
striptizete
i sve atomske bombe
zaplaču,
neki bi ljudi bili mladi i ništa
više,
a neki ljudi stari i ništa
više,
a ostali bi bili isti
ostali bi bili isti
ono nekoliko drukčijih
dovoljno brzo uklanja policija
ili njihove majke, braća, ostali; i
oni sami.

Sve što ostaje ono je što vidiš.

Teško je…


Fusnota o stvaranju masa
Čarls Bukovski