16. 2. 2011.
Po kojoj nedokučivoj zakonitosti pamtimo?
 |
| Child and Her Mother Dorothea Lange |
I uopće, pitam se, zašto i po kojoj nedokučivoj zakonitosti pamtimo? Po čemu neka sasvim sitna, tričava stvar u nama pobudi neobjašnjiv interes, zašto nam se neizbrisivo ureze u pamćenje? Vrijeme zbriše i takve stvari koje su bile izuzetno važne, pa i presudne u našem životu. Ili ih se sjetimo u velikim razmacima, blijedo i bez naročitog odjeka u nama, a i to najčešće tek na kakav vanjski poticaj. Sjetimo ih se bezbolno, nezainteresirano, kao da su se desile drugome a ne nama; često s prekorom zbog tog zaborava i s grizodušjem zbog te bezbolnosti. Nasuprot tome, neotkupivo pamtimo kakvu beznačajnu tricu — šare tepiha u gluhoj najamnoj sobi po kome smo, neke daleke jeseni, zamišljeno gazili, u jednoj od onih »bezizlaznih situacija« što gotovo periodički nastupaju, ili bjelkasti čuperak dlačica u trepavici noćnog portira zabačenog hotela u kome smo nekad prenoćili samu jednu noć.
Blagodat zaborava i okrutnost pamćenja leže van naše vlasti. Bez naše zasluge i bez naše krivice mi smo njihovi robovi ili njihovi usrećenici. Negdje duboko u nama čami okovan i slijep neko, ali na jedan dublji način mudar, mudriji od nas, i on kao da po nekakvim svojim nama neznanim mjerilima bolje zna što je značajno a što beznačajno, te predaje stvari našem pamćenju ili našem zaboravu. Tek, po nekoj neobičnoj čistoti obrisa, po nekoj svirepoj oštrini doživljavanja mi možemo da naslutimo da li će ono što se u taj čas odigrava po nahođenju onog slijepca u nama biti značajno ili nevažno. Takve časove gotovo uvijek osjetim. I sam sebi reknem: pazi! po svemu se čini da će ovo odnekud biti značajno! ovo ćeš dugo nositi u sebi!
Vladan Desnica
Пријавите се на:
Објављивање коментара (Atom)
Нема коментара:
Постави коментар